BARSKO LJETO 2009
“Nositi u sebi neprekidno Crnu Goru znači i dar i prokletstvo. Crna Gora je i morska pjena i sniježna prašina, igra kamenih litica i sunovrat potoka, grohot bitaka i pijanstvo ratova. To je zemlja nada i očaja, jave i snoviđenja. Izrešetana je kuršumima i gromovima…"
(Veljko Vlahović)
Deseti dan bez Crne Gore. I nije problem što je to deseti dan, nego, ta daleka pomisao koliko će još desetina dana proći bez te, ljepotice moje crne, bez moje Crne Gore. Bez topline i blizine meni dragih ljudi, prijatelja, poznanika. Koliko će proći ovih tuđinskih noći bez sna, uz talase barskog radija, uz premotavanje filmova iz najranijih dana djetinjstva i prelijepe mladosti na topoličkim ulicama. Zvoni u mojim ušima onaj naš poznati topolički zvižduk kojeg je osmislio Nikica, a mi topolički dječaci dolazili na mjesto zvižduka kao jagnjad na mojim Komovima, prilikom dodjele dnevne porcije soli na”solilima”. Eh, bile su to godine, kojih se nikada neću osloboditi i odreći, a “toj vreme više ne dojđ”, rekao bi Mitke. Te godine i to vrijeme vječno me prati, bez nade da će se ikada vratiti, jer sad je drugo vrijeme, neki novi klinci, koji ne razumiju onu našu davnu romantiku, ono naše otkrivanje najmanjih tajni među drugovima. I, naravno, pomoć u svakom teškom trenutku života, bila je to savim normalna i prirodna pojava. Možda to moji drugari nikada nijesu saznali, jer ipak smo bili premladi.
 Moji tadašnji prijatelji: Nikica, Željko, Rade, Đuro, Dragan, Zoran, Šole i ostali, puno su mi pomogli da preživim sve one godine siromaštva i tuge, svojom pažnjom, poštenjem i odnosom prema prijatelju. Bio sam u njihovom društvu najmlađi, ali sam bio srećan. Nikad im nijesam zamjerio ni to što su ljeti uvijek meni kao najmlađem članu tima ostavljali ili najdeblju beograđanku ili najstariju ili, Boga mi, najjiskusniju. Nikica je uvijek prvi birao i izabrao, te jednom Mišu, te jednom Draganu, te Lidiju, Željko se zaljubljivao svaki drugi dan i imao drugu žensku, a ti Peđa šetaj to što ti ostane… Ma, bili su to dani o kojima bih vam noćima mogao pisati. Dani topolički, bez mrlje, bez trunke zavisti ili ljubomore. Eto, tako su mi pomogli moji drugari topolički, da se u duši ne promijenim. Ostadoh takav kao onih dana topoličkih, bez ljubomore, bez zavisti i sa čistom dušom, ali sa malo dužim jezikom kao onih davnih prelijepih nezaboravnih dana.
Povratak u Sloveniju i ovoga puta bio je kao i svih ostalih godina, poslije ljetnih barskih noći, dana i jutara. Dakle veoma bolan, prazan i nemušt, uostalom kao i svi odlasci od bića koja voliš. Svaki odlazak iz Bara je za mene uvijek bio kao onaj prvi kad sam se tog 5. septembra 1989. ukrcao na JAT-ov avion u Tivtu. Uz pratnju mojih sjajnih košarkaša i prijatelja: Pritke, Fura, Mladena, Soća, Pera… Tog davnog septembra, danima nijesam mogao doći k sebi, ali se navikoh zbog budućnosti svojeg podmlatka. A tada sam otišao na samo pola godine, da spasim “Triglav” iz Kranja, a, dragi moji, ostadoh dvadeset dugih godina. Izgleda da stvarno nešto vrijedim kad me ovi Slovenci trpe toliko vremena.
Buđenje rano, ustajanje i pravac u auto kako ne bi imali puno vremena da govorimo i razmišljamo, jer tugu je lako skriti, ali suze, e, one su najopasnije, jer se vide i ponekad u mojim očima liju kao jesenje kiše u parku dvorca našeg kralja. A sve je to zbog mog Bara, zbog sjajnih ljudi u njemu, gdje redovno napunim baterije za sljedeće pola godine do sljedećeg dolaska. Ovdje nema Smaka i njegove “Lune”, nema ni bosonogog, sjajnog pomorca i bubnjara Rote, nema pozivanja sa dvadeset metara da dođeš na piće u “Nautilus”, i nema širokog osmjeha Cece, čija je majka iz Brskuta, od Čađenovića, i mnogo toga nema… I što je najgore, nikad ga neće biti.
Čitam o nekim čudnim rabotama u Luci Bar, pa sam jako razočaran, jer na spisku ne nađoh ni jednog mog prijatelja, ni Nenada V. ni Olgicu L. ni Vesa B. Izgleda da se jedino moji prijatelji nijesu uklopili i “ugradili” u ovu tranziciju i ne snađoše se. Pa mi krivo k'o psu. Došlo mi da puknem, jer bi možda uz njih i ja ponešto “zakučio”. Kad “potegneš” koji euro, a đe ćeš ga skriti no kod prijatelja u inostranstvu! A Olja, moja prva komšinica iz Trudbeničkog naselja, još iz 1971. godine, govori mi da je ona jako zadovoljna i sa inžinjerskom platom, koju u Sloveniji ima svaka kasirka u minimarketu. Ali, opet, ona se smije, kao i svi ostali visokoobrazovani kadrovi. A što će, to im jedino preostaje, jer je kod nas visoka stručna sprema odavno devalvirana. Mada mi je pomalo sumnjiva, jer vozi jedan “pežo 106” već deset godina, a prednje staklo joj je “u fete”. Stari su mi uvijek govorili da takvi imaju najviše para. Po toj logici ovi što voze “đipove”, samo je pitanje dana kad će “krepnuti” ili završiti na nekom crnogorskom poljoprivrednom dobru, kao kooperanti. Dakle, neko se smije od sreće, neko od tuge, a Barani i Baranke od ranog jutra pa tako cijeli dan.
E, ovdje toga nema, jer biznismeni moraju ipak završiti malo više od osnovne škole, čak i padeže moraju dobro znati, jer bi mogli imati problema s “ličnama”, a kad dobiju petu, poznato je da izlaze iz igre tj. biznisa. Ne može ga spasiti kumstvo ni sa Obamom, ni sa bilo kim na svijetu. Ma, to je hladni Zapad, pustimo to.
 Put me odveo na Žabljak, 13. jula, u našu vazdušnu banju. Uživao sam u svim čarima netaknute prirode u kojoj Isailo Šljivančanin dobi i najnovije izbore. I nije mi prvi put da uživam u čarima Durmitora, jer to je kraj inspiracije i nadahnuća, još ako vrijeme provodite uz voljenu osobu, onda je doživljaj uvijek kompletan. Put me je vodio prema Mojkovcu, ali prvo sam morao obići jedno od najljepših i najživopisnijih mjesta u kojem smo jedna davne godine, čini mi se bila je to sezona 1985/86. imali visinske pripreme. Prije par godina sam u motelu u kojem smo spavali te 1985. godine, vidio desetak parkiranih krava i nijesam mogao doći k sebi od zaprepašćenja, ali to smo mi. Sve što je dobro i lijepo treba uništiti, a još ako je naše, onda još ekspresnije. Ljudi na Njegovuđu u iščekivanju pobjednika njihovih konjskih trka, slave u improvizovanoj kafani uz pevaljku kao da je iz “Mapet šoua”. Publika na improvizovanim tribinama, a te tribine su zeleni borovi oko ogromnog trkališta, zvanog zelena livada i tako sve poče. Ko će pobijediti, pristalice svih konja i svih okolnih bratstava i plemena: Neki navijaju za Prišta, neki za Princa, a poneko i za Mrguda…
Pobijedila je suprotna strana i slavlje je počelo, Princ je postao kralj Njegovuđa. Nezadovoljne pristalice poraženog tima, baciše i poneki kamen. Mladi džokej koji je svake godine učestvovao na ovim trkama, reče mi da je problem u tome što je pobjednik (Princ) trčao u kategoriji u kojoj nije smio, ali da je komisija tako odlučila. Dakle, neregularne trke. Na moje pitanje mladom džokeju, zašto on ne učestvuje u ovim trkama, odgovori mi da mu je đed umro prije šest mjeseci i ne valja se, jer je u koroti… Ne mogah zadržati osmjeh, izjavih mu saučešće uz opravdanje da nijesam znao i da mi je jako žao. Mladić me pogleda u čudu i zacrvenje se kao zetska paprika. Gospođa Vesna koja je sve to posmatrala, okrenu se brzinom vjetra u stranu i ne zaustavi svoj glasni smijeh tamo neđe do Mojkovca.
I tako prolazili su dani, ponekad jednoliki, ponekad monotoni, a u većini zanimljivi da bih danima ostao na mjesto događaja, ali me je naveče čekalo barsko korzo i more pravih iskrenih prijatelja, pa sam žurio nazad. Ipak, poseban osjećaj sam imao prilikom posjete Šaskom jezeru. Kakva igra prirode, kakva pozitivna energija i kakva ljudska tuga i sramota da u svom vijeku prvi put tek ovog ljeta pođoh na svega pedesetak kilometara od Bara na ovako prelijepo mjesto. Ali sad se vraćam u vrijeme dalekog komunizma u kojem smo najmanje učili o istoriji Crne Gore i o njenim geografskim ljepotama. Morali smo znati kad je bio Džemsov ustanak u Americi ili sve o Ivanu četvrtom Groznom, ali o našim starim gradovima, jezerima, to nije bilo po nastavnom programu, jer mi smo i onako bili pokrajina od te davne sramne 1918. godine. Ali, sami smo krivi, jer su nam uvijek politiku vodili golubovi prevrtači, kojih je na žalost još puno ostalo u našoj zemlji. Koliko je samo tipova ostalo koji su do Brodareva rodoljubi, a od Brodareva dupeljubi. Imaju pravo moji prijatelji koji govore da takvi i danas bolje prolaze od onih otvorenih i poštenih ljudi koji su svoj cijeli život poklonili svojoj jedinoj otadžbini. I, naravno, po Topolici drže govore kao da su je oslobodili, a čim se dohvate Beograda onda su lojalni građani bivše nam države… Ma, ne znam ni što ovo pišem, a znamo se, jes da se Bar razvio i postao metropola, ali prevrtače svi poznajemo.
 Popodne na Šaskom jezeru (4 km od Vladimira) vraća onu ljudsku snagu i želju da se opet vrate stara dobra vremena. Kakva pozitivna energija. Zamišljam koliko je u onim vremenima tu rođeno pravih ljubavi. Možda i onih tajni koje cijeli život traju. Prelijepo uređen restoran, ogromna livada, koju zimi prekrije voda iz jezera. U daljini susjedna Albanija, čeka skelu kojom su nekad prevozili namirnice i robu. Danas turisti plove po jezeru i razgledaju sve čari ove prirodne bajke.
I tako Savo vozi, prolazimo sve gradove bivše nam domovine, a bol ne prestaje. Ponovo brojanje dana i nemušta tišina u duši do sljedećeg susreta sa barskim plažama. Meni dragim ljudima. Ma, pisao bih vam još mnogo toga, ali riječi zastaju u grlu. Ponoć već odavno putuje, Radio Bar i ona davna muzika koja me vraća na moju Topolicu i ona sjajna vremena koja ne blijede u mojim sjećanjima. To je svakodnevna slika mojeg života u daljini.
Ostajte mi u dobrom zdravlju i veselju, svi moji Barani širom planete, i nadam se da ste svjesni da je naš grad njen najljepši grad.
Vaš Peđa Milović
Postojna, 23.08.2009
|
