BARinfo Predrag Milović

PREDRAG MILOVIĆ, košarkaški trener

STRANCI

Evo, dragi moji, prošlo je neko vrijeme od kada nijesam ništa napisao za naš Bar Info, a u mom životu dogodilo se puno interesantnih doživljaja, pa rekoh da podijelim neke s vama. Poslije novogodišnjih praznika provedenih u Baru, odmarao sam čekajući neki novi profesionalni angažman. Baš pred Novu godinu, dobio sam ponudu da idem u Libiju, međutim pošto je predsjednik te države najavio neku svetu borbu protiv Švajcarske, rekoh, može me ko zamijeniti za nekog Švajcarca, tamo, pa da se o jadu zabavim. I naravno, uz kućne razmjene mišljenja, odlučih da se držim kopna, a da more hvalim.

Međutim, ne lezi vraže, taman kad sam pomislio da ću ovu sezonu završiti u postojnskom klubu, na moju adresu stiže mejl. Jedna američka agencija nudi Siriju. Koju crnu Siriju, pomislih? Ali, poslije nekoliko dana, kad pogledah more neplaćenih računa, a i djeca mi nešto mršaju, Anđela “pala” sa 90 na 87 kg, rekoh kao Josip Pejaković u monodrami “Oj živote” - pravac Sirija. Nije da nijesam ništa znao o toj misterioznoj državi, jer imati za profesora u gimnazijskim danima neprevaziđenog pedagoga Nikolu Stanišića, a ne znati sve o Siriji, značilo je imati problema sa ocjenama.

Moja nova destinacija je grad Aleppo, mali grad, jedva pet i po miliona stanovnika. Kad to uporedim sa Postojnom (petnaest hiljada stanovnika) u kojoj živim posljednjih desetak godina, priznaćete, i nije neka razlika...

Želim vam napomenuti da je ova kolumna nastala u Damasku, glavnom gradu Sirije, koji, uzgred rečeno, ima oko 8 miliona stanovnika. Čim sam došao ovamo, htio sam biti pametan, kao ja znam puno toga o Siriji, i bupnuh, jer sam to neđe pročitao, da Aleppo ima 2,5 miliona stanovnika, ali se ljudi oko mene uvrijediše, jer je natalitet ovdje glavna privredna grana. O tolikim sličnostima između Sirijaca i Montenegrina, pisaću nekom drugom prilikom. Naravno, ta sličnost niti približno nije u natalitetu.

"Mornar" 1983. godine Moja današnja tema je pojava prvih “stranaca” u barskoj košarci. Tu ne mislim na klasične strance iz drugih država, već košarkaše koji nijesu ponikli na mukotrpnom radu naših trenera od te 1974. do 1989. godine. Prva ozbiljnija pojačanja pojavila su se ulaskom u Drugu ligu, grupa Jug, poslije čuvene majstorice u gradskom parku u Podgorici, protiv odlične ekipe “Sutjeske” iz Nikšića. Bila je to godina 1977. Prije toga naš tim je pojačao nigerijski košarkaš Colin Dave, koji je učio Poljoprivrednu školu u Baru. On se i nije puno naigrao, ali je zapamćen kao prvi pravi stranac u našem timu.

U sezoni 1977/78, prva dva košarkaša koja su pojačala naš tim iz nekog drugog grada bili su Zoran Kljajić (208 cm), visoki centar. Zoran je rođeni Podgoričanin koji je igrao u beogradskom “Partizanu”. Drugi igrač je bio playmaker iz košarkaškog kluba “Ribnica” Vasko Ivanov. Uz našeg sugrađanina i poznatog poslovnog čovjeka Vesa Orlandića i Zorana Tomaševića, Vasko je bio nosilac igre tog malog i simpatičnog kolektiva iz Titograda. Njihovim dolaskom konkurencija u timu je bila pojačana, a boga mi, direktno je uticala na moju trenersku karijeru, jer sam Vaskovim dolaskom iz tima ispao baš ja. Tada sam to razumio i podnio veoma teško. Ali, kasnije, kad sam 1979. počeo da se bavim trenerskim poslom, sve manje mi je bilo žao što sam te godine, kako su mi iz uprave kluba objasnili, “zbog zdravstvenih razloga” ispao iz tima. Istina je da smo prije početka lige bili na ljekarskim pregledima i testiranjima u sportskom centru “Košutnjak” u Beogradu i da moji nalazi srca nijesu bili dobri, ali ja te nalaze do dana današnjeg nikada nijesam dobio. Naravno da sam tada pomislio da je problem u mom “dugačkom” jeziku, jer sam tadašnjem treneru Bojiću htio puno toga objasniti i mislio sam da me se elegantno oslobodio.

Po dolasku Petra Blaževića u Bar, u naš tim je došao jedan fenomenalni igrač, a još bolji čovjek, Branislav Bane Vukićević. Njegov talenat se tada upoređivao sa talentom Ducija Simonovića i Mirze Delibašića, na kojeg je podsjećao svojim stilom igre. Njegov dolazak u Bar bila je prava avangarda košarke. Bilo ga je milina gledati. Sa njim je u naš grad došao i Milan Garić, centar “Budućnosti”, koji se nije dugo zadržao u našem klubu. Dolaskom Milana Rondovića, naša centarska linija se kompletirala za dugi niz godina. Kao što vam je sigurno poznato, Rondović je danas jako poznat i uspješan crnogorski trener. Oformio je porodicu i ostao da živi u Baru. Nešto kasnije našem timu se pridružio i njegov brat Dragan, kao i još jedan rođeni pljevljak Nenad Vujanović. Svi oni su danas pravi Barani i uzorni privrednici naše Opštine.

Milošević Ulaskom u Prvu B jugoslovensku ligu, u sezoni 1983/84, morali smo pojačati konkurenciju u timu i, naravno, u veoma jakoj konkurenciji pokušati zadržati mjesto u toj veoma jakoj i izjednačenoj ligi. Dok ovo pišem, uvijek sam u strahu da ću nekoga zaboraviti, jer svoje dnevnike iz prošlosti na ovako dalek put u Siriju, gdje sada radim, nijesam mogao ponijeti.

U toj sezoni u naš klub su prvi put masovno navalili “stranci”. Došli su Radovan Rašo Radulović (visoko krilo, 204 cm) iz Danilovgrada, zatim na žalost već pokojni Zoran Đurović iz Kotora, pa Vanja Vujadinović iz Nikšića i Nebojša Milošević - Bijelopoljac, koji je igrao u “Vardi” iz Višegrada i u sarajevskom “Alhosu”. Prva dvojica su odigrala samo tu jednu sezonu u našem timu, a Vanja i Nebojša su ostali dugi niz godina, oformili porodice i postali stanovnici Bara. O Nebojši i njegova tri sina košarkaša pretpostavljam da sve znate, ali mislim da je prava šteta da bar jedan od njih danas nije član barskih klubova.

Za Vanju Vujadinovića me vežu posebne i neposredne uspomene, jer je to čovjek koji je direktno uticao na razvoj moje trenerske karijere. Spašen sam u mojoj prvoj slovenačkoj sezoni 1989 /90, zahvaljujući njegovim koševima u majstorici polufinala u Celju, kada je u posljednja četiri minuta od naših 18 koševa sam postigao 16, i to većinu iz slobodnih bacanja, jer su nas protivnici doslovno tukli. Jedino Vanju nijesu uspjeli prepasti. Kasnije, u finalu bio je pravi lider i puno mi pomogao da osvojim prvu titulu u slovenačkoj košarci. Samo dan prije toga imao sam spakovane kofere da se vratim u Bar, neobavljena posla u Sloveniji. Zahvaljujući Vanjinim koševima ostao sam 20 godina. I ovom prilikom mu se želim zavaliti.

Godinu dana kasnije, u naš klub su pristigli novi igrači - uz već pomenute Vanju i Nebojšu, došli su Ljubo Vujačić i Zoran Tomašević Čepo. Ljubo je Titograđanin, koji je dugi niz godina igrao u “Olimpiji” iz Ljubljane. Vjerovali ili ne, i danas se po Sloveniji prepričavaju doživljaji s Ljubom. Kao pravi biznismen, Ljubo je u Baru odmah otvorio kafić koji se zvao “Sedmica”, po njegovom broju dresa, i taj kafić je bio pravo stjecište naših navijača. Ljubo je bio pravi vođa na terenu i van njega. Navijači su ga jako voljeli, a meni je ostao u sjećanju, između ostalog, po dugim dodavanjima s koša na koš. Zoran Tomašević, rođeni Beranac, imao je jako duge ruke i veoma dobar šut. Poslije nešto kraće adaptacije postao je oslonac naše ekipe.

U sljedećoj sezoni na klupu “Mornara” došao je trener Čedo Đurašković i imao svoju viziju košarke. Ubrzo se rastao sa idolom barskih navijača Ljubom Vujačićem i doveo svoju ekipu igrača. U naš tim su došli novi ljudi: dugogodišnji kapiten “Lovćena” sa Cetinja Rajko Jabučanin, iz Podgorice centar Zoran Vukčević i playmaker “Sutjeske” iz Nikšića Nenad Jaramaz. Niko od ovih igrača nije ostao da živi u Baru, mada je Rajko Jabučanin baš u Baru našao svoju životnu saputnicu Radu, sa kojom živi na Cetinju u skladnom braku.

Kasnije je barska košarka počela da se spušta na niske grane, tako da nijesmo imali potrebu za stranim igračima.

Eto, dragi moji, želio sam da napišem nešto o ljudima koji su uz pomoć barskih musketara, Duška Pavlovića, Bogdana Ljuticu, Slavka Lekića, Rajka Čarapića i mnogih drugih pronijeli slavu, prije svega svojim kulturnim ponašanjem, pa tek onda igrom, barske košarke širom planete.

Ostajte mi u zdravlju i veselju, dragi moji Barani širom ove velike, lijepe planete. A u meni i večeras u ovoj dalekoistočkoj noći, u dalekom, predalekom Damasku, žive sve naše Topolice, naše Crvene plaže, parapeti, gitaristi Šušanjani i more prelijepih uspomena prema ljudima koje volim, u mojoj Crnoj Gori, u mom Baru. Otkud te proklete suze u mom oku?

Svako dobro, Vaš Peđa Milović

Damask, Syrija, 23.03.2010

Arhiva kolumni:

24.01.2010. - SVE NAŠE DVORANE

23.08.2009. - BARSKO LJETO 2009

24.07.2009 - VALJEVO 1976. GODINE

20.05.2009 - TURSKA TURNEJA

05.04.2009. - MIŠO ZA SVA VREMENA

02.03.2009. - TURNEJA PO NJEMAČKOJ

21.12.2008. - KILE, LEKO I ČIBULE

12.10.2008. - PRVA UTAKMICA U MUŠKOJ KONKURENCIJI

24.10.2008. - KOBNO ZAKUCAVANJE