OSVRT NA TEKST “HRVATI U BARU, OSTACI OSTATAKA” (1)
(“Sokrat mi je prijatelj al istina mi je draža”)
 Povodom teksta Vladimira Marvučića u “Hrvatskoj reviji” (Broj 2, Godište VII / 2007), želja mi je bila da napišem par rečenica koje će pokušati objasniti da su informacije koje navodi g. Marvučić pogrešne i neistorijske.
Nisu li konstatacije u ovom članku nepotrebne, što im je cilj (a da neko ne pomisli kako razmišljam kao priučeni oficir teritorijalne odbrane, koji je drijemajući u zadnjoj klupi čuo za subverzivne djelatnosti), kako ih prihvatiti? Kao dio svakodnevnice, ili kao dio ludila koji je počelo sa Dubrovnikom (ili još mnogo prije) gdje smo vodili “rat za mir”, a završava se konstatacijama da su katolici Hrvati, a katolici u Baru - barski Hrvati. Ali, da vidimo kako kaže nauka? Od nekoliko mogućih prilaza gorepomenutom tekstu odabrao sam onaj, meni najbliži, sa stanovišta istorijsko-arheoloških činjenica.
Rečenica prva na kojoj bih se zadržao: “Rijetki su, u postotku gotovo zanemarivi, oni koji bi utvrdili da hrvatski etnički prostor seže i južnije, te da obuhvaća i grad Bar i okolicu”.
Najstariji i najvažniji pisani izvor, koji pominje Hrvate nalazi se u djelu velikog vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita koji je živio u 10. vijeku. U njemu se kaže ovako: “Hrvati su sada naseljeni u krajevima Dalmacije i vode porijeklo od nekrštenih Hrvata nazvanih Bijeli, koji stanuju sa one strane Turske (Mađarske - Mađari su turskog porijekla – prim. aut.). Biješe podjeljena njihova zemlja u jedanajest županija, naime: Livno, Cetina, Imotski Pliva, Pasenta, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin i njihov ban drži pod vlašću Krbavu Liku i Gacku... Od rijeke Cetine počinje zemlja Hrvatska i pruža se prema Primorju, do granice Istre, odnosno do grada Labina i sa brdske strane pruža se dalje od provincije Istre, prema Cetini i Livnu...” (Konstantin Porfirogenit, De Administrando Impero, spis napisan u 10. vijeku).
Ostalih izvora u ranom srednjem vijeku nema. Niti vizantijski, niti franački, niti ugarski, ne govore o nikakvoj Hrvatskoj sa istočne strane Boke. Etnonim, ili bilo kakav pomen Hrvata, imena Hrvata, zemlje Hrvata, nema u svijesti naroda koji je živio od Drača do Kotora. O narodnoj tradiciji da ne pričamo. Ne postoji niti jedno usmeno predanje da je na ovom prostoru bila Hrvatska i da su dukljanski kraljevi sebe nazivali Hrvatima, jer su nosili titulu Rex sclavorum...
 Navešću sve etničke pomene kod vizantijskih hroničara, a koji se tiču Duklje. Neki vizantijski izvori u 11-12. vijeku miješaju Hrvate, Srbe, Dukljane. Kod Jovana Skilice, savremenika događaja u 11. vijeku, koji Dukljane izričito naziva Srbima, stvari stoje ovako: “jer dok je Trimalijom i obližnjim oblastima Srbije vladao Vladimir, po kćeri Samuilov zet, čovjek pravičan miroljubiv i pun vrline...itd”, “...I Srbija koja se posle smrti cara Romana bila odmetla, ponovo se pokori, Jovan posla caru, koji je boravio kako rekosmo u Solunu deset kentenarija zlata, ali brod zahvaćen olujnim vjetrom udari na ilirske obale i razbi se. Zato prigrabi Stefan Vojislav arhont Srba, koji je bio prije kratkog vremena pobjegao iz Carigrada i zauzeo zemlju Srba... (Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugosavije , knj. III, str 11,12). Kod Skiličinog nastavljača (11. Vijek) ima jedno zgodno mjesto koje opisuje ustanak makedonskih Slovena pod vođstvom Đorđa Vojteha i Mihajlovog sina dukljanskog kralja, a kasnije bugarskog cara i dukljanskog kralja Konstantina Bodina. Ustanak se zbio za vrijeme cara Mihajla VII Duke 1072. g. Taj tekst glasi: „...narod Srba, koje i Hrvatima zovu, krenu da potpuno osvoje Bugarsku”, “narod Srba krenu da osvoji (oslobodi) Bugarsku, sa molbom Bugara da im pošalje sina Bodina, da ga proglase za cara” (VIZINJ, knj. III, strana 179). “Knezu (kralju) Mihajlu odvedeni su u tom ratu neki vizantijski oficiri, kao Longivardopul pa je posle došlo do velikog prijateljstva među njima tako da je Mihajlo (dukljanski kralj) dao svoju kćerku Longivardopulu a ovaj je obećao Mihajlu da će se boriti na njegovoj strani. Tako je bila sastavljena nova vojska, od Longobarda i Srba” (VIZINJ, knj. III, 185). Treći vizantijski hroničar 11-12 vijeka Kakavmen opisuje upad Vizantinaca u Duklju: “Tako uradi u Duklji Travunjanin Srbin, katepanu Drača”, a odmah potom opisujući događaje posle 1042. on kaže: “Da ti saopštim drugo lukavstvo varvarina... Bješe u gradovima Dalmacije u Zeti i Stonu toparh Vojislav Dukljanin” (VIZINJ, knj, III). Nićifor Vrijenije, treći hroničar, manje pouzdan, ali svakako veoma bitan govori o ustanku 1072. ovako: „A sa druge strane Hrvati i Dukljani pobunivši se cio Ilirik zlostavljahu”, pa na drugom mjestu kaže: “povede vojsku Dukljana i Hrvata” (VIZINJ,knj.III, 239). Jovan Zonara (još jedan hroničar, istina ne savremenik) kaže ovako, opisujući 1042.: „Neki skitski čovjek pod imenom Vojislav pobjegne od Vizanta i oko sebe okupi četu, i sakrivši se po Ilirskim planinama kao divlja zvijer, pljačkajući obližnja i Romejima potčinjena plemena Tribala i Srba”. Na drugom mjestu i on kaže, “narod Hrvata koje nazivaju i Srbima” (VIZINJ, knj. III, 254).
Znači, dolazi do stalnog miješanja imena Dukljana i Srba, a takođe i Hrvata. Međutim, vizantijski hroničari vode se različitim informacijama, a zabludno bi bilo pomisliti da se ovdje ne radi o Dukljanima, njihovim kraljevima. Sa druge strane, ovdje se radi o srednjem vijeku, punom kontroverzi, jer se opisuje jedan ogroman prostor, pogođen stalnim ustancima i ratovima. Zbog toga, nikako ne možemo uzeti neke činjenice kao relevantne, posebno one koje ne donose savremenici nego prepisivači. Savremenik je vjerovatno Jovan Skilica, ostali pričaju što su čuli ili prepisuju manje pouzdane informacije. U svakom slučaju, ne postoji niti jedan pravi srednjovjekovni spis koji kaže da su Dukljani Hrvati, niti da ovdje žive. Hrvati žive prilično daleko, od Cetine prema Istri, ima ih u Krbavi i Gacku i učestvuju, svakako kao ratnički narod, veoma brojan i dobro organizovan (imaju 100.000 vojnika prema Porfirogenitu) u bunama, ratovima protiv Vizantije, Bugarske, što čine i Srbi. Svako povezivanje Hrvata sa srednjovjekovnom Dukljom je tendenciozno i političko. To je izvrgavanje činjenica i ruganje istoriji. Duklja je imala svoju državu u kojoj nisu živjeli Hrvati.
 Drugi segment: “Na posljednjem popisu Hrvata je bilo samo oko 300. No, popis po vjeroispovijedi pokazao je da u općini ima oko 3300 katolika. Značajan dio toga broja čine ljudi hrvatskog etničkog podrijetla. Asimilacija, strah, stoljetni progoni ili pseudokonformizam učinili su da se najveći broj katolika, ne očituje Hrvatima, iako podrijetlom, to jesu. Katolici, samim tim i Hrvati, u barskoj općini žive u sljedećim naseljima, odnosno katoličkim župama: Sutomore, Brca, Sušanj (Kotorska biskupija), Zupci, Bar, kao i u gotovo potpuno iseljenim župama Šestani i Livari (Barska nadbiskupija). Prvih se pet župa nalazi uz more, a posljednje dvije s onu stranu planine Rumije, uz obalu Skadarskog jezera. Specifičnost barskog područja jest da su to najjužnije autohtone župe u kojima se mise služe na hrvatskom jeziku. Susjedna općina Ulcinj jest i govorno i misno područje albanskog jezika, premda je prije samo nekoliko desetljeća i ondje postojala hrvatska misa. Toponimi Bara i okolice, kao i patronimi, zorno svjedoče o kršćanskom, katoličkom, dakako i hrvatskom karakteru njegovih negdašnjih, ali i sadašnjih žitelja. Naselja kao što su: Sutomore (sv. Marija), Sutorman (sv. Roman), Sustaš (sv. Anastazije - Staš), Suban (sv. Urban), Lovrijenac (sv. Lovro), Bartula (sv. Bartol), Menke (sv. Dominik), Brbot (sv. Barbat), Maruškovo, Borisi (po prezimenima barskih plemićkih obitelji), Spič (lat. hospitium), Ratac, Zaljevo, Mirovica, Gretva, Marovići, Hrvaćevo, Nehaj, Mikulići, Ilino, Cesardol itd., te prezimena kao što su Hrvatin, Lukšić, Brkan, Kovač, Zanković, Zgradić, Medović, Madžar, Filipović (Spič), Matković, Paladin, Vitić, Peranović, Talić, Glavanović, Kalica, Carević (Šušanj), Antunićević, Marinović, Vreteničić, Dumezić, Vicković, Ivović, Ćetković (Zupci), Dabović, Stanković, Đurović, Vučetić, Markoč, Marković, Barlović, Pavlović, Janković, Tagić, Lukić, Čelić (Šestani), Alferović, Debelja, Marović, Nogić, Martinović, Tripović, Ivanković, Kirović, Trceta (Bar ili neposredna okolica) uvjerljivo potkrepljuju prethodnu tvrdnju”.
Ovo je više nego mnogo. Ali, da krenemo od početka. Kako je moguće katolike poistovjećivati sa Hrvatima u ovoj oblasti. Kraljevi Mihajlo, Bodin, Gradihna, Đorđe su bili katolici, znači li to da su bili samim tim i Hrvati? Ako uzmemo u obzir da se ovo dešava posle druge polovine 11. vijeka, i ako uzmemo da su oni tada kraljevi u najmoćnijoj državi na Balkanu, da li je ijedan vizantijski hroničar, ili neka papska isprava okarakterisala ove vladare kao Hrvate. Nije! Da li se njihovi podanici zovu Hrvatima? Ne zovu! Da li je srpski kralj Stefan Prvovjenčani nazvao sebe Hrvatom, zbog toga što je svakako prvo morao biti katolik, jer je prvu krunu (prvo-vjenčanu) dobio od pape. Nije!
Hrvatskom će prvo vladati kneževi, a od 925. godine kraljevi. Za kralja Tomislava (krunisan 925) i Petra Krešimira IV (1058-1074), oni nose titule dux Chroatorum ilii rex Croatorum. Dukljnski vladari nose titulu rex Sclavorum. Da li su podanici dukljanskih kraljeva, katolika, Hrvati ili Dukljani, Dioklićani Dokleati? Da li su Balšini podanici bili Hrvati, ako je on iz političkih razloga prihvatio katoličanstvo, a onda je sa knezom Lazarom sazvao sabor u Peći i Prizrenu gdje se govorilo o naseljavanju monaha iz Svete Gore?
U gorenavedenim naseljima žive Hrvati - kaže autor teksta? Sa strane kako se sada osjećaju ovi ljudi, i poštovanje prema svačijem izboru. Ali, u istorijskom smislu to su novotarije, koje ne prelaze prag slobodnog domišljanja. Ne sjećam se da je iko ikada pominjao seobu Hrvata u ove krajeve. Ponajmanje u Šestane, koji vode porijeklo od Škrielj, od šest brata, po čemu je pleme i dobilo ime. Ili Livari npr. slovenizirani Arbanasi, koji su shodno istorijskim procesima primili govor, dio običaja i antropološke osobine stanovništva Crne Gore. Govoriti o Šestanima kao Hrvatima je besmislenije nego govoriti o Zagorcima kao Austrijancima.
O prezimenima ne bih. Neka se svaka porodica osjeća kako hoće, mada je ovdje riječ da neko hoće da se osjećaju kako oni izgleda neće. Pomenuo bih samo jednu, meni dragu i rođačku porodicu, Paladin. Ovo slavno prezime potiče iz sjevernog dijela Italije, konkretno iz oblasti Venetta, ali ih ima i u drugim provicnijama. Oni se po prvi puta na crnogorskoj obali pominju u 14. vijeku i vode porijeklo od porodice Paladio. Čuveni italijanski arhitekta, možda jedan od najvećih na svijetu se tako prezivao. Znači, Paladini su slovenizirano romansko prezime koje nema veze sa Hrvatima.
Razmišljajući o ovoj posve smiješnoj tezi o Hrvatima u Baru od strane Baranina, padoše mi na pamet izvještaji barskog nadbiskupa Marka Đorge, ali i Bicija. Kako je moguće da se kod ovih vrlih i nadasve učenih katolika nikada nije potkrao makar neki pomen Hrvata na ovim prostorima, prilikom njihovih vizitacija u nedvosmisleno teškim okolnostima za katloličku vjeru na prostoru Barske nadbiskupije (16-18. vijek). Valjda bi oni, kao katolici, morali znati o Hrvatima na ovom prostoru. Međutim, oni izvještavaju o tome u kakvim uslovima su bogomolje i pastva, te u kakvom su odnosu sa „šizmaticima“ - kako su nazivali pravoslavce. Nadalje, župsko uređenje katoličke crkve u ovim krajevima (tj. parohije) je neosporno, ali ime župa vodi porijeklo od staroslovenskih župa, a znamo da ih je bilo u Duklji bilo, Konavlima, Travuniji, Zahumlju ...i da ne nabrajam. Župan je možda riječ avarskog tj. turskog porijekla, ali, uglavnom se vezuje za župana, starca, djeda, koji kao poglavica rukovodi župama. Pa, imamo hrvatske župane i danas, ali zato imamo velikog župana Stefana Nemanju, koji je, eto, kršten po katoličkom obredu u Ribnici tj. Podgorici. I po automatizmu je Hrvat? Ali, nije!
 Treći segment: “Povijesne su prilike razlog da je malo toga očuvano i da o Baru (naravno, riječ je o Starom gradu) možemo govoriti kao o ‘hrvatskim Pompejima’ – tj. raskošnoj prošlosti i sadašnjosti u ruševinama. No, riječ je o tako znakovitim ruševinama (u kojima se mogu pronaći fragmenti pletera, natruhe glagoljice, prekrasni nadbiskupski i plemićki obiteljski grbovi, ostaci romaničke, gotičke i renesansne ornamentike, iznimni primjerci venecijanske keramike i stakla) da su i eruditi, ali i skeptici poput Krleže, bili zadivljeni monumentalnošću i osobitošću staroga grada Bara”.
Ovo “Hrvatska Pompeja” ne mogu ni da komentarišem (Žao mi je Pavla Mijovića koji je prvi pomenuo izraz: “crnogorska Pompeja” i koji je tako zdušno branio ovaj gordi naziv za najljepši srednjovjekovni grad Crne Gore. To je gore nego da kažem “crnogorski Dubrovnik”. Onako kako se Dubrovčanin osjeća sa tim pojmom, tako se i ja osjećam sa ovim. A na Balkanu je dosta bilo utuka na utuk.
Taj preromanički preplet, ili pleter, koji se javlja na današnjem hrvatskom grbu obično je poistovjećivan sa velikim brojem nalaza preromanike kod Hrvata kao identično nacionalno obilježje, što je odavno potvrđeno kao nonsens. Italija, koja je importovala ovaj ornament u vrijeme ikonoklazma (borbe oko ikona u Vizantiji) ima na hiljade crkava ukrašenih istim, isto je i sa Grčkom, Bugarskom, a u Crnoj Gori, tamo gdje nema Hrvata, ima na desetine crkava sa ovim prepletom (9-11. vijek). O prefiksu “su” -petka, Sutomore, Sutorman neću ni da komentarišem, pa, “su” je skraćenica od “sveti”, kako može da se dovede hagionim u vezu sa etnonimom???
Glagoljica u Baru? To je najveća novost do sada, i senzacija, ali neistinita. Ta priča oko glagoljice se vezuje za veoma poznu upotrebu glagoljice u Hrvatskoj u 15. vijeku (poznati su tzv. popovi glagoljaši ili popovi koji su htjeli misu na nardonom hrvatskom jeziku- ne hrvatsku misu kao liturgijski pojam). Zašto bi neko pomenuo glagoljicu u Baru, koja na žalost nije pronađena? Osim, ako se ne misli na neku meni nepoznatu napomenu.
Četvrti segment: “Bar je jedan od naših najznačajnijih i najstarijih primorskih gradova. Spominje se još u ranom srednjem vijeku. Do pred kraj 16. stoljeća Bar je bio tipičan renesansni južnodalmatinski grad pod mletačkim vrhovništvom koji se ni po čemu nije razlikovao od svojih zapadnih susjeda”.
Još nekoliko neistina. Prvo, Bar nije jedan od najstarijih primorskih gradova. Urbanizacija je počela tek u 9. vijeku oko episkopskog dvora i crkve, kada je kao i Martinića gradina, koncipiran po sistemu utvrđenja sa polukružnim kulama što je odlika rano i srednjevizantijskog perioda na ovim prostorima (Svač, Budva...). Međutim, samo na crnogorskoj obali on je najmlađi, a da ne idemo prema Istri ili prema Butrintu. Ulcinj je od njega stariji 1000 godina, Budva isto. Bar nije tipičan renesansni grad, jer se ovdje renesansa nikada nije razvila u svom punom sjaju. Došla je do polovine, ali je retardirala. Zašto? Prvo, Bar je uvijek živio u međustilovima i osim preromanike o kojoj smo govorili, ovdje nije postojala čista romanika (Sveti Đorđe u početku možda, ali ne znamo ništa o tome osim trobrodnog plana) gotika i renesansa. Zato je Bar, kao i njegova umjetnost, specifičan. Imao je jako razvijenu romano-gotiku i gotiko-renesansu. Pokušaji ostvarenja renesanse miješali su se sa cvjetnom gotikom, tako da se dobila simbioza onoga što je u tom trenutku diktiralo i lokalno graditeljstvo, da ne kažem razvijena provincija.
 Peti segment: „Bio je to grad bogata kulturnog, obrtničkog, te nadasve duhovnog života. Tijekom povijesti promijenio je brojne uprave (Bizant, dukljansko-zetske vladare Vojislavljeviće i Balšiće, Nemanjiće, bosanske banove, ugarsko-hrvatske kraljeve, srpske despote, mletačke duždeve, otomanske i austrijske careve, crnogorske i jugoslavenske vladare).
Još jedna neistina! Kakve bosanske banove, kakve ugarsko-hrvatske kraljeve? U Baru je nekoliko mjeseci, pred 1443. godinu boravio herceg Stefan Vukčić Kosača. Herceg je titula koja nema veze sa banom, a ni sa ondašnjom Bosnom s kojom ratuje (oko 1404. - 22. maj 1466.). Stefan je osnivač Vojvodstva Svetog Save, odnosno Hercegovine. Koji su to ugarsko-hrvatski kraljevi u Baru, ili pravilnije ugarski? Podilaženje neupućenom hrvatskom “čitateljstvu” nema kraja.
“Kako u pisanim vrelima potvrđuju križarski ratnici koji su prolazili tim krajevima, Bar je, uz Zadar i već spomenute Split i Dubrovnik, postao jedan od četiriju dalmatinskih metropolija”. Krstaši koji pominju Bar? Još jedna senzacija? To bih volio da je istina. Vjerovatno su prošli negdje prije prvog pohoda, svratili, ali ga nisu pomenuli.
U sljedećem dijelu pokušaću da odgovorim na još nekoliko istorijskih nonsensa povezanih sa srednjim vijekom.
|
