MLADEN ZAGARČANIN, arheolog

(NE)VRIJEME ZA ARHEOLOGIJU

Gledajući sa distance od nekoliko godina, broj novih arheoloških svjedočanstava se toliko umnožio da se može slobodno kazati kako smo dobili novu materijalnu sliku dalje i bliže prošlosti na užem primorskom djelu, koje gravitira oko Bara. Tako se ne samo uvećao broj arheoloških eksponata i ostataka arhitekture, već se i umnogome promjenila arheološka karta naše opštine, što je uticalo na oblikovanje novih istorijskih činjenica u okviru poznatih sociokulturnih dešavanja tokom vijekova.

Autor ovih redaka je, bez lažne skromnosti, a uz veliku sreću koja ga je pratila na arheološkom planu, bio sudionik možda najznačajnijih crnogrskih istraživačkih kampanja u posljednjih nekoliko godina, tako da je osjećaj pripadnosti jednom novom poglavlju u istoriji ove "proklete" nauke, makar neka satisfakcija za mnogo "progutane prašine", pa i u bukvalnom smislu riječi, ne samo u prenesenom. Od Prevlake, Budve i Petrovca, pa do Ulcinja, a najviše na teritoriji naše opštine, srce je zaigralo nekoliko puta u posljednjih desetak godina, osjetivši u pravom smislu riječi šta znači "arheološka groznica". Kako uzdiže do opijenosti i kako nemilosrdno baca pod noge razočarenja. I to ponovno dizanje je svaki put sve teže, kada se uzme u obzir koliko je - u suštini - ikoga briga za spomeničko nasljeđe. Čast izuzecima, a oni će se svakako prepoznati.         

PRVE MASLINE U BARSKOJ OPŠTINI: Kako to u arheologiji biva, najvažniji nalaz ne mora biti po pravilu kvantitativno velik (govorim o obimu pronađenog materijala). Istorija se može dopuniti i sa nečim što staje u dvije šake. To se desilo u Kapljevi, podno Volujice.

Ljeta 2004. pronađeni su prvi tragovi grčke civilizacije na teritoriji naše Opštine. Nekoliko komada slikanih vaza iz VI-V vijeka prije nove ere potvrdili su ono od čega su neki eminetni stručnjaci davno odustali. Da je ipak bilo grčke kolonizacije na teritoriji Barskog polja, i da je u tom periodu postojao mali emporion gdje su pristajale helenske galije. To je vrijeme prvih direktih kontakata ovdašnjeg ilirskog stanovništva sa jednom velikom civilizacijom i vrijeme prvih zasada masline. Tada u barski zaliv počinju da stižu nova saznanja i da se obnavlja razmjena roba sa cijelim Mediteranom.

Na osnovu nekoliko posuda se svakako ne može rekonstruisati obim trgovine i uticaji, ali ako uzmemo sve relevantne podatke, pa i one iz okruženja, i stavimo ih u realan naučni okvir, koristeći kao dokaz veoma luksuznu robu koja je dospjela na ovo tle putem planirane trgovine, onda pretpostavke penjemo nekoliko stepenica više - do nivoa kada na osnovu svih informacija (provenijencija, tehnika izrade, vrijednost...) izvodimo zaključke koje ne tretiramo u okvirima slučajnog, već postaju dio kulturnog sadržaja koji treba dalje istraživati. Na primjer: uvala Bigovica posjeduje ulomke amfora iz IV-III vijeka p.n.e, u Zemaljskom muzeju u Sarajevu se čuva jedna vaza crnofiguralnog stila koja se datuje kada i komadi iz Kapljeve, tokom produbljivanja Barske luke pronađeni su komadi crnofirnisovanih vaza Grčke i magna Grecije (Južna Italija) itd. Zar to nije dovoljno da govorimo o pristaništu, u vrijeme grčke kolonizacije jadranske obale?

SELO NA DVANAEST METARA DUBINE: Dosadašnja znanja o životu Ilira ne bi mnogo promijenili da u drugom bunaru nijesmo pronašli keramiku koja je starija za par stoljeća od grčke. Na dubini od oko pet metara, na prostoru od jedva 1m², iskopano je nekoliko desetina skoro cijelih posuda iz perida starijeg gvozdenog doba. Ove posude pripadale su epohi tzv. Halštata (VIII-VII v. p.n.e), i bile su povezane sa nekim ilirskim naseljem koje se nalazilo upravo u selu Kapljeva (dva km od Luke Bar). Manji pehari od pečene gline, lonci, minijaturne posudice za ritualne obrede.... i sve to na jednom mjestu. Na dubini gdje je svježe tokom ljetnje vreline i gdje dim od cigarete izlazi pola dana iz okna, pronađeno je najbogatije "skrovište" ilirske keramike gvozdenog doba u Crnooj Gori, koje prevazilazi nalaze iz bilo kojeg istraženog tumula ili gradine kod nas.

Godina 2004. je zahvaljujući suši i kopanju bunara bila arheološki berićetna. Iako je takav vid svjedočanstva skoro nezamisliv u savremenoj nauci, ovo svojevrsno "sondiranje po sili zakona" otkrilo je još jednu senzaciju, materijalnu kulturu iz doba neolita. E sada, kako približiti nekom "nevjernom Tomi" konfiguraciju terena prije 7.000 godina i promjene koje su uslijedile do današnjeg dana. Kako objasniti da se na dvanaest metara dubine nalazilo selo čiji su stanovnici upotrebljavali primitivnu grnčariju sa ornamentima izvođenim utiskivanjem noktom ili školjkama-cardium? Kako objasniti da je ova praistorijska kultura svoje kuće radila od granja oblijepljenog blatom-lepom i da je vjerovala šamanima koji su sa jelenjim rogovima na glavi skakutali umilošćavajući strašna htonska božanstva? Kako objasniti kulturu gdje je Velika majka bila gospodarica života i smrti? Onim starijim će biti dovoljno ako pomenemo ime rijeke Rikavac, onim mlađima ako objasnimo da je ta, sada pripitomljena rijeka, u svojoj silini mogla da valja i stijenje i kamenje plaveći cijelo polje, što se najbolje vidi tokom silaska u bunar. Direktnim uvidom ustanovili smo da su pojedini stihijski proslojci debeli i preko jedan metar. Stanovnici i neolitskog, i ilirskog, i iliro-grčkog, a po svemu sudeći i rimskog naselja bili su vjekovima zatrpavani silinom ogromnog nanosa mulja i kamenja, tako da su naselja nestajala preko noći, premda ljudi nikada nisu odustajali od Barskog polja.

KASNOANTIČKI OBJEKAT U MRKOJEVIĆIMA: Osim ovih "slučajnih nalaza", gdje smo rizikovali glavu potkopavajući bunar na ne tako maloj dubini, a u želji da izvadimo što više materijala, vršena su i sistematska istraživanja.

Godine 2002. potvrđeno je ono u šta je prof. Đurđe Bošković pretpostavljao, pišući o crkvama u Mrkojevićima. Na Velikom Pijesku otkrili smo ostatke kasnoantičkog objekta i crkve sa nekoliko građevinskih faza. Prvobitna građevina potiče iz IV vijeka, što je datovano novcem Konstatina I i njegovih sinova, kao i Teodosija Velikog. Ovaj objekat je, po svemu sudeći, mauzolej i stradao je u namjernom požaru kada je i poharan, da bi na ovom mjestu stanovnici u V vijeku sagradili crkvu od istog materijala. Ta crkva je imala nekoliko faza. Posljednja je ona iz IX vijeka, što se odlično datuje metalnim predmetima i amforama, ugrađenim u obnovljeni zid. Pronađeno je i nekoliko grobova, a najznačajniji je grob u oltaru, gdje je bila sagrađena neka veoma značajna crkvena ličnost. Koliko je to važno za nauku potvrđuje činjenica da je u provinciji Dalmaciji (obuhvatala Hrvatsko primorje, Bosnu, Srbiju i Crnu Goru) otkopano jedva nekoliko crkava koje imaju grob u prostoru za bogosluženje.

KALDRMA NA MINUS DVA I PO METRA: Godine 2000. kopali smo na dva mjesta u gradu, objekat 168, unutar današnje citadele, i objekat 15 i 8, sa sjeverne i južne strane crkve Svete Katarine. U prvom smo pronašli tri sloja, od kojih je najvažniji posljednji, treći, zatvoren nekim velikim požarom, odnosno destrukcijom (Avari, Goti?). Prošlogodišnja minerološko petrografska istraživanja na Univerzitetu Ka Foskari, dovela su konačnih rezultata koji se tiču datovanja ovog zatvorenog sloja. Keramika se datuje u period 5. ili 6. vijeka, i među njom ima komada slovenske keramike, što je veoma čudno, jer uglavnom preovlađuje romejska-vizantijska keramika ovog perioda. Interesantno je da se slovenska keramika javlja u istom kontekstu, odnosno da su Sloveni živjeli među Romejima, ili su oni kao federati (plaćenici) romanizovani. 

U vrijeme kada je IRD "uletio" sa svojim finasijskim sredstvima predviđenim za infrastrukturu, ostali smo arheološki zatečeni. Duž trase od Carinarnice do Londže pojavio se veliki broj različitih slojeva, pa je veoma naporno bilo sve dokumentovati ih. Kobra je radila danonoćno, a mi smo spašavali pojedine segmente (užas jednog dijela nepopularne arheologije koji se zove: "zaštitna iskopavanja" ili "spasi što se spasiti može"). Sjećam se da smo se Jozo Vučić i ja spustili preko 2,50 metra ispod površine, na prostoru ispred današnje palate 85. Tuda je prolazila trasa instalacija na dubini od oko 0,70 cm, i mi smo morali sići ispod ovog nivoa i doći do sterila, jer je svako kopanje poslije postavljanja kablova i cijevi bilo izgubljeno za nauku. Ono što nas je impresioniralo jeste pojava kaldrme na toj dubini koju je pokrivala velika količina keramike. Na osnovu mineroloških i tipoloških istraživanja dokazano je da je ova keramika iz 5. i 6. vijeka, i da je takođe u okviru sloja koji je prekriven garom i pepelom, kao i u citadeli ili objektu 8.

Ko je protutnjao ovuda? Da li su to, kako je Prokopije zabilježio - Avari, koji su uništili 40 utvrđenja u Dalmaciji? Ili Goti, nešto prije, pod Alarihom? To je teško utvrditi. Jedno je jasno, pronađena je trasa prve kaldrme koja ne remeti današnji sistem komunikacija, i koja se možda može osloniti na Boškovićevu pretpostavku o postojanju cardo-decumanus planiranja, odnosno o sistemu ulica pod pravim uglom.

ZAVLAČENJE U DREVNU KANALIZACIJU: Lično, najuzbudljiviji poduhvat bio je zavlačiti se kroz gradsku kanazlizaciju iz kasnog srednjeg vijeka. Tokom istih radova uspjeli smo da se provučemo 60-tak metara kroz mračne lagume, i da izvadimo mnoštvo materijala koji nedvosmisleno pokazuju da je kanalizacija nastala u prvoj polovini 16. vijeka. Neke komade iz ovog, konstrukcijski genijalnog djela, objavio sam u svojoj knjizi "Stari Bar-Keramika venecijanskog doba", publikovanu od strane Koparskog univerziteta. Ovdje preovlađuju predivni komadi renesansne keramike, a najznačajniji komad je dio zdjele za oslikanom predstavom heruvima.

Pošto je postojao sistem za odvod otpadnih voda, pretpostavljamo da je postojao i nekakav sistem dovoda vode, premda se usavršavanje vodovodne mreže nesumnjivo mora pripisati Turcima. Oni su prvi uveli sistem dovoda vode do glavnih česmi pomoću keramičkih cijevi. Interesantno je da su pronađene i keramičke posude koje su služile za kontrolu i eventualno otčepljavanje vodovoda. Takav jedan sistem iz nepoznate turske epohe čuva se u muzeju grada. Međutim, ispred objekta 45, nalazi se mermerni cjevovod koji svakako nije turski, i ukoliko ne pripada srednjem vijeku, a mišljenja smo da potiče iz ovog perioda, onda je svakako antički ili paleovizantijski, jer sličnih analogija ima u Dalmaciji, odnosno na širem prostoru rimskog carstva.      

EVROPA U STAROBARSKOJ TVRĐAVI: Godine 2004. započeo je dosad najveći međunarodni arheološki projekat u istoriji crnogorske arheologije. Stari Bar je postao stjecište arheologa sa univerziteta u Veneciji, Kopru, Insbruku, Kembriđžu, Madridu. Takođe, učestvovali su arheolozi Arheološkog instituta u Beogradu i Skoplju, konzervatori iz Ljubljane, arheobotaničari iz Italije. O ovom poduhvatu, koji traje do danas, objavili smo tri knjige, četvrta posvećena prošlogodišnjim istraživanjima je u štampi, a peta - o Baru u vrijeme Osmanskog carstva čeka prelom, i ona gotova. Znači, pet knjiga za tri godine!

Prve godine radili smo sondu u Tatarovici, Citadeli grada. Ovdje je pronađena velika količina materijala, ali bih izdvojio interesantnu situaciju koja, kroz sasvim obične predmete, može da ispriča mnogo o sudbini nekog Crnogorca koji je bio zatvoren u   kazamatu na mjestu današnjeg objekta 161, unutar Citadele. Prilikom kopanja sloja iz 19. vijeka ukazao se jedan ukop u kome je pronađena slomljena boca vina i medalja Petra II Petrovića za hrabrost (Vjera Sloboda za Hrabrost), koja je puštena u opticaj 1841 godine.  

Iako je medalja u svom osnovnom obliku, sa manjim izmjenama, bila u upotrebi sve do 1912. godine, mi smo je našli u sloju sa turskim matrijalom koji se datuje možda oko 1878. godine. Taj sloj bi mogao da bude i neposredno poslije ovih događaja, kada je ovaj prostor nastavio da bude zatvor. Ko je bio čovjek koji je svoju hrabrost položio sa bocom vina u jami, ne vjerujem da ćemo saznati. Turski zarobljenik ili neistomišljenik knjažev, koji je svoj "život" zakopao sam, ne misleći da će njegove relikvije da se pronađu?

Osim ovoga, ova naizgled mala sonda riješila je skoro kompletnu hronologiju citadele. Obično se dosada mislilo da je Citadela nastala u srednjevizantijskom periodu 9-11. vijeka, odnosno u vrijeme koje korespondira sa počecima države Dioklije. Međutim, granica se mora pomjeriti u mlađi period, u vrijeme sa kraja 13. i početka 14. vijeka, što je dobro dokumentovano pronađenim nalazima novca i grnčarije. Od najvažnijih nalaza pomenućemo dio samostrela (balestre), mnoštvo vrhova strijela, djelove mačeva...

Projekat se nastavlja, a istraživanja 2005. i 2006. nismo dotakli. Toliko se toga sakupilo da će trebati još mnogo brojeva da se samo u kratkim crtama navede šta je sve pronađeno posljednjih sedam godina. U ova posljednja dva broja NBN sam pokušao, a koliko sam uspio - svjestan sam samo ja, jer grad vrvi od priča. Onih pravih, potkrijepljenih arheologijom. Ipak, možda postoji nada za nauku, za dalja istraživanja i za Stari Bar uopšte. Vrijeme je za arheologiju.