MLADEN ZAGARČANIN, arheolog

NEKO DOĐE, VIDI, POKUPI...

Nauka zna da bude prljava rabota, ali, opšte su regule i prava. Ako neistomišljenik takne “distrikt” - onda citira, notom, harvardski ili drugačije. Kod fer-plej gospode, to je uvijek pravilo. Kod ne fer “prolaznika”, to je vrhom kišobrana u oko, ili laktom u stomak. Nauka jeste “prokleta”, i zato je stresna. 

Kada sam ušao u carstvo Starog grada Bara vidio sam veliko blago, neodvojivo od duha i materijalne zaostavštine, i, tada, daleko od mojih naučnih mogućnosti. Kao Aladin kada je ušao u pećinu osjećao sam se ushićeno, ali i izgubljeno i sićušno. Ponekad kao Buridanovo magare, ponekad kao gladni pas željan nauke. Toliko godina niko pisao nije o svemu ovom. Toliko godina je prošlo od slavnog Đurđa (monografija “Stari Bar”, Beograd, 1960.), a da niko ni riječ nije kazao o svim ovim predmetima koji leže u magazama, pokupljeni ili otkopani,  i ponovo zakopani podno „gromile“ naših nemara i lijenosti. Kakvo samo blago čeka da bude viđeno - mislio sam tada, da se sazna njegova tajna postojanja, a ne samo da bude nijemi svjedok o kome ne znamo gotovo ništa.

Pavle Mijović je pokušavao, prelazeći sa istorije umjetnosti na arheologiju, praveći bravure koje su zadužile ovu državu suvijem zlatom, otkriti pravu tajnu naše “riznice kulture” (“Iz naše kulturne prošlosti”, Bar 1987, Starine Crne Gore, Podgorica 1980 i mnogo članaka i studija). Veliki je Mijović. Tek sada vidim. Velika je njegova vizija, i iako je i sam padao u kontradiktornosti, ostao je dosljedan svoje francuske nagrade, ostao je dosljedan svojih zalaganja za “pravu” kulturnu baštinu Crne Gore. Ne onu lažnu, o kojoj pišu moji tzv. prijatelji i posilni, praveći digitalne bezvezarije na konto nas, ubjeđujući nas da je bitno ponoviti u skupim izdanjima, a ne novo kazati.

Kada sam  počeo da radim diplomski, sada davne 1998., namjera mi je bila da obradim italijansku majoliku u starom gradu, a potom i cijelu slikanu keramiku 14-19. vijeka, koje je bilo u izobilju. Ali, tu vrstu materije je slabo ko radio u drugoj Jugoslaviji (jedino Milica Križanac - prim. aut.), a u prvoj tek jedna osoba, Sofija Petričoli. Tada sam slao pisma, a kasnije mejlove po cijeloj onoj staroj Jugoslaviji. Ko se javi, javi...možda iskamčim neku publikaciju koja bi mi pomogla za datovanje? Moj profesor na fakultetu nije umio da mi kaže šta da radim, pa me je “tjerao” da pogledam neke radove 60-ih godina, gdje su objavljivani fragmenti posuda koji uopšte nisu bili keramika majolika i o kojima ni autori nisu znali ništa. I sam mi je, sjećam se, pokazao fotografiju jednog bokala gdje je držao četkice za zube. Kada sam mu kazao, profesore Mihajlo, to je 15. vijek, njegov akademski osmjeh pretvorio se u gomilu praznog akademskog kiča, vadeći se da to i nije tako bitno za arheologiju. Prvu literaturu za italijansku majoliku dobio sam zahvaljujući mojoj drugarici Dijani Bošković, koja je obijala pragove milanskih biblioteka, i, naravno zahvaljujući mojoj pokojnoj tetki, koja mi je poslala novac da odem u Bari, ne bih li što našao u biblioteci grada. Malo pomalo, došao sam do diplomskog. Prvog te vrste od kada je stvorena Katedra za arheologiju u Beogradu. Zvao se “Srednjovjekovna keramika majolika Starog grada Bara”, odbranjeno 1999. godine. Bio sam sretan, jer sam među rijetkim u onoj Jugoslaviji uspio da preciznije datujem preko 50 posuda pronađenih u Starom gradu. Četiri godine potom, slvani  Đan Karlo Bojani, tadašnji direktor muzeja u Faenci, poslao mi je pun paket knjiga o keramici sjeverne Italije. Bio sam posve sluđen, jer su to bile nove pubikacije o kojima sam mogao da sanjam.

Godine 2002. na prijedlog profesora ljubljanskog univerzita Mitje Guština, napisao sam knjigu pod imenom “Stari grad Bar-Keramika venecijanskog doba” (Kopar 2004.), koja je objavljena dvije godine kasnije. Ova knjiga, prva o arheologiji Starog grada Bara posle 43. godine, bila je vrlo brzo rasprodata u Sloveniji i Hrvatskoj, jer sam imao veliku sreću da nešto prije upoznam profesora Đelikija koji me je uputio u sve “vilajete” produkcijskih odnosa zamršenog srednjeg vijeka. Sreća mi je bila jer sam imao i neke nove fotografije, snimljene veoma profesionalno.

I dalje su magaze staroga grada bile pune nepoznatih keramičkih predmeta. Gomile i gomile njih leže još uvijek po kutijama, a sramota me je bilo da neko priupita - šta je to, a da se ne zna odgovor. Jedini spas je bio u nekoj međunarodnoj saradnji, ali kako? Ovaj put nisu pomogle stotine pisama poslatih na razne adrese univerziteta, pomogla nam je sreća. Godine 2004. počeli smo projekat „Baština Serenissime“, nakon simpozijuma u Kopru gdje smo posle odgledavanja projekcije o Baru, odlučili da napravimo zajedniči projekat. Vođe projekta su bili čuveni profesor Konrard Špindler (onaj koji je pronašao Ecija - ledenog čovjeka, nevjerovatno očuvanog, iz bronzanog doba, u Alpima), profesor Sauro Đeliki, jedan od utemeljivača srednjovjekovne arheologije u Italiji i Mitja Guštin, najveći poznavalac Kelta u ex-Jugoslaviji,  čovjek koji je pokrenuo čuveni “Arheološki vestnik”, dotad najbolje arheološko štivo na ex-YU prostorima. Rezultati istaživanja odmah su publikovani.  Godine 2005. objavili smo drugu knjigu “Stari Bar, Preliminary report 2005”, godine 2006 “The story of an abandoned town”, 2008. godine “A town throug the ages”. Ista godine objavljena je prva knjiga o islamskoj arheologiji na tlu Bara “Stari Bar-Ottoman times”. Kampanje i knjige ređale su se jedna za drugom, mukotrpno i sa prepuno žuči, jer nekome nije bilo milo što univerziteti rade u Starom Baru. Prvo me je bivši direktor Zavoda za zaštitu spomenika optužio da samozvano kopam u starom gradu, a onda su mi oduzeli projekat i stavili ga pod zaštitu Centra za arheološka istraživanja. Nakon birokratskih muka i želje jednog broja ljudi da centralizuju projekat, postalo je jasno da smo previše upadljivi, pa smo uključili ambasadu Italije, neke NVO, novine.... Direktor Zavoda se promijenio i u međuvremenu stvari su krenule malo bolje, a onda nakon pet knjiga, i toliko borbe da se napravi međunarodni projekat, potpisan je ugovor o saradnji između Univerziteta Ca Foscari i Opštine Bar. Do sada je potrošeno preko 200.000 eura za istraživanje, a ja se, kao arheolog i neko ko je uspio da dovede sve te ljude u stari grad, pitam: Zašto? Čemu?

U međuvremenu, davno upisane postdiplomske studije morale su da se završe. Umjesto da se koristim već gotovim radom, spremljenim magisterijim, ja sam krenuo da radim Komani -Kroja kulturu u Mijelama kod Virpazara (ranosrednjovjekovna kultura 7-9 vijeka), i tu ostao preko godinu dana. Zapetljan kao “pile u kučinu”, pokušavao sam da dođem do iole razumnog odgovora zašto baš nekropla u Mijelama kod Virpazara. Zašto baš tu, i ko su nosioci ove veoma zagonetne kulturne grupe? Pomogao mi je profesor Janković, kod koga sam i odbranio tezu. Poslao sam desetine mejlova albanskim arheolozima, jer se ova arheološka cjelina uglavnom javlja na njihovim prostorima. Potom sam, uz pomoć prijatelja, uspio da nabavim ruske publikacije, pa zatim i neke veoma rijetke članke koje su radili italijanski i njemački arheolozi na kraju 19. vijeka. Potrošio sam sate i sate da bih napisao stotinak strana (bez tabeli) i još uvijek ne mogu da shvatim neke procese koji se ovdje dešavaju sredinom 9. vijeka. Ne pada mi na pamet da objavljujem knjigu. Kako da objavim kada nemam odgovore na par pitanja?

U međuvremenu otkopao sam crkvu na Velikom Pijesku, pronašli smo Kapljevu, otkopao sam veliku rimsku vilu u Mirištima u Petrovcu, pronašao grčku keramiku u Džidžarinu i na osnovu toga datovali nekoliko maslina koje su stare preko 2000 godina. Radio i manastir Prevlaku (sedam kampanja). Pokušavao da se bavim svojom naukom, iskreno i u želji da donesem nešto novo. Zatim je trebalo napisati tekst za knjigu “Pristan, grad kojeg više nema”. Obići tumule, gradine, vidjeti materijal, naći skrivene fotografije...

Najsretniji sam bio prošle godine. Tada je objavljem “Stari grad- Vodič kroz vjekove”, što je plod mukotrpnog rada u Starom gradu od 1999. godine... Jeftin papir, loša štampa, fotografije mutne... A toliko muke svih ovih godina. Potom je velikom finansijskom podrškom mog prijatelja Sava Boškovića objavljeno englesko izdanje (Stari Bar – “Guide trough the centuries”, Bar, 2008).

Katkad poželim da to nikada nisam uradio (“Vodič”, ali i ostalo). Čemu? Čemu kad, eto, ponovo neko pravi vodiče, pa opet isto, smješteno u “Bar-riznice kulture”, pa opet isto u kulturne baštine grada... Sa istim fotografijama, istim konceptom, opet prepisanim istorijskim presjekom, polijepi sličice u svojoj knjizi i na kraju, kaže, kako je napisao knjigu, a znate da nije bio više od 20 puta u gradu. Da ne pričam o objavljenim fotogafijama Komani-Kroja kulture... To je tek vrhunac kabinetske skribomanije.   

Svako ima prava da piše. Svako ima prava da se bavi onim čime želi da se bavi. Ali, zar pored toliko nepoznatih pitanja, neko mora da troši novac na već napisane stvari (čiji novac??). Zar smo mi toliko bogati da možemo svake godine da objavljujemo “Vodiče kroz Bar” i da pričamo o kulturnoj baštini, onako, deklarativno, kroz digitalne fotke koje prate tekstovi za u rangu druge godine studija arheologije ili istorije umjetnosti. Svako ima pravo da piše i objavljuje, ponovićete, i ja se slažem. Al zar nije pametnije da se barem malo uplete u koštac sa problemima prave kulture i umjetnosti, dajući novu dimenziju svega, nego da prepisuje (najsmješnije je sakrivanje iza bibliografije na kraju knjige).

Ja to zovem “uvlakačke knjige”. Zadovolje formu, prave marketing sebi i onom do sebe, slikaju se (tvrd povez, prilično dobra štampa... svake godine tvrd povez??). Bez obzira što je neko posvetio život mnogim pitanjima starog grada, takve ljude nije briga, da makar nešto promjene u našoj kulturi i nauci. Zato smo i tu gdje smo. Pa, grad ima 600 objekata, stotine neraspakovanih kutija, fresaka, svega... Zašto se o tome ne piše i zašto se ne proučava novo. Da barem neko napravi studiju o Krstu kneza Vladimira, ili da obradi drvenu statuu Svetoga Nikole iz Zubaca, ili da napiše nešto o fresci Svetoga Nikole u Baru (nešto novo), ili da napokon neko uradi islamsku umjetnost u starom gradu.

Najlakše je ubijediti neke “dobronamjerne” ljude da je to što radite prava stvar, i da je “riznica kulture grada”, vodič, i sve ostalo nešto što je originalno i novo. Muka mi je više od naše poltronerije, a oni, kao stariji iskusniji, pretpostavljeni...

Svako ima prava da piše....