MISIJA MIRIŠTA 2009.
 "Antički lokalitet Mirišta u Petrovcu četvrtu godinu ne prestaje da iznenađuje i fascinira" - upravo ovako bih odgovorio na sva ona pitanja koja su mi postavljali svih ovih dana, od kada smo završili četvrtu kampanju istarživanja. Još uvjek, iako smo otkopali 1150 m2 rimske vile, još uvijek je ovo jedna ogromna arheološka enigma koja se neće možda nikada do kraja riješiti, jer se potvrdilo ono što smo naslućivali na početku - ogroman antički kompleks nalazi se ispod novosagrađenih privatnih kuća, i mi smo samo uspjeli da "uhvatimo" njegov južni dio u kome se nalaze kade za kupanje, njih osam, velika sala za gozbu (triklinij), kao i niz pomoćnih prostorija raznih namjena.
Terensku ekipu je i ove godine sačinjavao tim arheologa (Ivana Medenica, Dejan Gazivoda), konzervatora (Tanja Mijović i Sanja Šoljaga), studenata arheologije (Nikola Borovinić, Dejan Drašković i Miloš Živanović - koji su radili u zimskom periodu), pod rukovodstvom Mladena Zagarčanina, dok je, kao i ranije, menadžer projekta bila direktor Centra Lenka Bulatović.
Radilo se puna tri mjeseca, ali ako se uzmu u obzir istraživanja koja su prekidana usljed nepovoljnih vremenskih prilika, iskopavanja u Petrovcu i ove godine nisu prekidana.
Na početku istraživanja, mislili smo da je peh to što se veliki recentni zid, napravljen 70-ih godina, obrušio i pokrio veliki dio lokaliteta. Bili smo pomalo i očajni, jer smo mislili da je naš trogodišnji trud bio uzaludan. Međutim, nakon mukotrpnih sklanjanja velike količine šuta i blokova betona, ukazao se jedan novi prostor, nova cjelina koja je otkrila još tri kade sa mozaicima, nove zidove, podove i ogromnu količinu raznog antičkog materijala, uglavnom keramičkog posuđa, stakla i metala.
Taj prostor na krajnjoj sjevernoj strani otkriven je u imanju drugog vlasnika, pa su naše pretpostavke bile da će se nakon istraživanja ustupiti novom vlasniku, i da će sve ono što je otkopano otići u nepovrat, po sili novih "zakona jačeg", koji poznaju samo zakon bagera i moćnih betonjerki. Ipak, zahvaljujući spletu okolnosti, možemo da se nadamo da ono što smo otkopali neće biti srušeno i poravnato sa zemljom.
 Prvo smo otkrili najvisočiji plato na kome se nalazio bazen za kupanje, pavimentanisan mozaikom. Zatim smo pronašli još dvije kade za kupanje koje imaju mozaike kao osnovu - zidove visoke preko dva metra, koji pokazuju da ipak nije sve srušeno u prošlim vremenima. Zidovi su veoma dobro rađeni, i sa takvim klesarskim umjećem bio bi neoprostivi civilizacijski grijeh sruštiti ove dokaze genijalnosti antičke civilizacije i graditeljskog znanja, a sve zarad apartmana i privatnih objekata. Hoće li se to desiti - vidjećemo.
Tužna je činjenica kada čujemo što govore oni koji odlučuju ("Uradićemo vam to... učinićemo da vam ne poruše to što ste otkopali"), kao da je to naše nasljeđe, a ne nasljeđe svih stanovnika ove države. Kao da smo mi ti koji se kao djeca u pijesku igraju arheologije, od koje se u svijetu od turizma uzimaju milijadre eura... Ako pravite uslugu, napravite je prevashodno svojoj djeci, jer ona će se ponositi time.
Ovaj objekat je započet sa gradnjom u 3. vijeku, od kada datira njegova prva faza, a prepravljen je sredinom 4. vijeka, kada je izgorio u požaru koji je uništio veliki dio kompleksa. Šta se zapravo desilo, to nikada nećemo saznati, jer u tom periodu nije bilo nekih većih ratnih pometnji. Prva koja je zadesila ove prostore bila je vezana za prolaz Gota 410. godine, ali to je ipak daleko od dobro datovanih arheoloških cjeline koje smo otkrili na ovom lokalitetu, a koje su povezane sa pretposljednjom i posljednjom fazom u vrijeme Konstantina Velikog (313-337).
Nakon požara zgrada se obnavlja, međutim, to više nije onaj objekat "hedonističkog" karaktera, već se radi jedna nova cjelina za proizvodnju maslinovog ulja, tj. objekat je prepravljen u uljaru.
Prije dvije godine smo znali da je mjesto doživjelo transformaciju, i da je od ville marittime, postao latifundijski posjed - villa rustica - sa radionicom za proizvodnju ulja. Međutim, ove godine smo pronašli još dokaza za to, a najbolji dokazi su nove kade za pretakanje ulja i pronalazak velikog točka za mljevenje maslina koji ima 1,40 m u prečniku. Točak je zapravo započet da se kleše na ovom mjestu, i negdje pred kraj majstor, klesar, ostavio ga je nedovršenog, tako da je samo ostavljen u unutrašnjosti objekta kao dio podzida.
Tokom zime, studenti Dejan Drašković i Miloš Živanović, kao i konzervator Sanja Šoljaga, pronašli su još jedan objekat. To je velika zgrada, pavimentisana malternim podom. Ova zgrada je bila ekonomskog karaktera i napravljena je u vrijeme kada je vila prerađena u uljaru. U njoj su se čuvale zalihe ulja, u amforama i drugim recipijentima koje su zatim odvožene po cijelom Mediteranu i u unutrašnjosti kontinenta.
Posljedna faza ima veome loše urađene prepravke i preziđivanja, i povezana je najvjerovatnije sa periodom VI vijeka. Ova faza se datuje vizantijskim amforama sa češljastim ornametnima karakterističnim za ovaj period.
 Veliki broj nalaza svjedoči o importu roba iz cijelog Mediterana. Imamo stakla iz Egipta, Sirije, amfora iz Sjeverne Afrike, naročito iz Tunisa, Turske, sa obala Italika i Crnog mora. Imamo natpise u kojima se pominje CASIO koji podiže ocu spomenik za pokoj duše. Imamo Mediteran u malom, i sigurno je da će ovaj projekat koji je započeo Centar za arheološka istraživanja, u saradnji sa JP Kulturni centar Bar (Zavičajni muzej), biti jedan od najprioritetnijih arheoloških lokaliteta u regionu.
To je pokazala posjeta i gospodina Macure, direktora UNESCO-a koji je kazao da " nije mogao da vjeruje da mala Crna Gora umije da se izbori sa kompleksnim arheološkim problemima bez pomoći ljudi sa stran". Još kada bi gospodin Macura znao u kakvim smo uslovima radili, sa koliko želje i volje da Crna Gora dobije arheološki park kakav zaslužuje, njegovo oduševljenje bi bilo veće. Žao nam je samo što su predsjednici balkanskih država promijenili protokolarnu posjetu usljed vremenskih prilika. To je bila dobra simbolička uvertira da se vidi koliko je različitih kulturnih uticaja stopljeno u jednu cjelinu, koja je zbog svoje raznovrsnosti samo bogatija i ljepša. Njihov brod toga dana nije mogao u nemirni petrovački porat, a ruševine Mirišta su mogla učiniti da se zamisle kako je ipak sve prolazno, i kako će i naše balkanske zle sudbine pregaziti vrijeme isto kao što je vrijeme pregazilo veliki posjed Gaja Kornelija i njegove žene Sekunde.
|
