MLADEN ZAGARČANIN, arheolog

Prije nekoliko dana usvojen je novi grb našeg grada. Na prvi pogled, to je vrlo atraktivno i lijepo koncipirano heraldičko rješenje, koje se vizuelno uklapa u estetski pitak i koloristički ne opterećujući okvir. Međutim...

Iako negdje postoji grb grada Bara, ali se još nije našao onaj ko će da ga pronađe, jer - Bože moj, treba kopati po evropskim arhivama (Venecija, prije svega) i tražiti onaj pravi - mi smo dobili rješenje koje se uklapa u staru shemu srednjovjekovnih plemićkih i porodičnih grbova duž cijele naše obale, i daleko, do Britanije.

Ali, nije ni moglo biti drugačije. Opterećeni prošlošću, izgleda da ni za trenutak ne možemo da se "opustimo". Da pokušamo napraviti simbiozu modernog i tradicionalnog. Konsekvenca toga je da smo dobili "nešto" što bi izvanredno stajalo kakvom modernom crnogorskom Lanselotu (na vjetrobranu tek kupljenog đžipa), daleko od realnosti jednog modernog grada koji treba da se razvija.

Ipak, da bih objasnio o čemu se zapravo radi, zadržao bih se u okviru svoje struke, arheologije, odnosno medijevalistike, premda ne sumnjam da će mnogi ovo povezati sa politikom, a pogriješiće - na tu stranu nisam razmišljao.

Da budem iskren, jer lako je kritikovati ne osvrćući se na sopstvene zablude, i ja sam pokušao da "sastavim" grb grada. Gledajući iz ove perspektive, više sam nego razočaran idejama koje su rezultirale krajnjim ishodom mog rada. Danima sam pokušavao da od sačuvanih barskih plemićkih grbova 14-16. vijeka, koji već imaju svoje mjesto u istoriji crnogorske heraldike, napravim neko prihvatljivo rješenje; nenametljivo, estetski privlačno, simbolički opravdano i heraldički približno tačno - nisam uspio, priznajem.

Kao prvo, uvidio sam da. uprkos ne malom znanju koje sam stekao proučavajući srednji vijek Crne Gore, nisam dorastao ovom izazovu, i da budem iskren, a da to ne prelazi onu granicu lažne skromnosti, shvatio sam da se ne možemo nadmetati sa ogromnom istorijskom zaostavštinom, nabacujući na osnovnu matricu sve i svašta. Ona (istorijsko nasljeđe) jednostavno "guta" jer je bunar bez dna u kome se gube sve naše zablude i krajnosti.

Ali da se vratim na struku...

Simbolika usvojenog grba je, po mom mišljenju, problematična sa aspekta njegove osnovne ikonografije. Ona je eklektika znakova različitih epoha, nespojivih, a eklektika rijetko može da ima smisla, to uspijeva samo velikanima umjetnosti. 

Novoizabrani grb grada Bara pripada grupi štitastih grbova sa pratećom simbolikom. Takva heraldička koncepcija je najviše raširena, a po porijeklu je karakteristična za srednjovjekovne feudalne porodice (najstariji su zapadnoevropski grbovi Engleske s kraja 11. i početka 12. vijeka, npr. Henri I Engleski). Unutrašnjost štita podijeljena je sa dvije uzdužne trake od kojih je središnja zelene boje (podjela štitastog grba uzdužno, prema pravilima heraldike, simbolizuje vojnu silu i spremnost na rat). Na vrhu povijenog gornjeg dijela štita je spoj krune i utvrđenja u zlatoboji, dok su sa strana par propetih vukova, koji stoje na povijenoj lenti na kojoj je napisana 1042. godina. Ispod je, ono što nam stvarno niko ne može oduzeti, maslinova grana, prateći dužinu lente.

Šta zapravo predstavljaju propeti vukovi, kruna na vrhu i godina? Koja je njihova simbolika i da li već kao takva ona zaslužuje da bude prepoznatljivost Bara?

Pretpostavaljam da su vukovi primarno povezani sa dinastijom Balšić, koji su vučiju glavu (ponavljam: vučiju glavu, a ne propete vukove) imali na svojem grbu tokom 14. i početkom 15. vijeka. To možemo vidjeti i kod Mavra Orbinija ("Kraljevstvo Slovena"), kao i na popisu "Ilirske heraldike" sastavljenom u 16. vijeku, ali i na novcu kojeg su Balšići kovali u svom prijestonom gradu Skadru. Osim Skadra, urbanizovano feudalno plemstvo stolovalo je i u Ulcinju; nikada u Baru. Ako neko i pretpostavi da bi se to moglo desiti zbog slova G (od Đurađ Balšić) na novcu grada Bara tokom 14. vijeka, onda je to greška, jer G potiče od Georgius Sanctus (Sveti Đorđe), a nikako od ličnog imena jednog od članova dinastije.

Vukova u zapadnoevropskoj heraldici u srednjem vijeku ima dosta među plemstvom - od Škotske, preko Engleske i Njemačke, pa sve do Italije, a prvi pisani izvori o njihovom korišćenju na grbovima javlja se između 1308. i 1314. u Britaniji. Međutim, ovdje se mora odvojiti želja plemstva da im se na porodičnom grbu nalazi predstava ove životinje (po mišljenju nekih heraldičara, kroz čast i dostojanstvo koje personifikuje), od njegove primarne simbolike duboko ukorijenjene u svijest naroda.

Simbolika vuka je veoma široka i - iako postoje krajevi u svijetu gdje se on veže za požrtvovanje, dobronamjernost (premda rijetko) - njegovo značenje se uvijek vezuje za krvožednost i agresivnost sa jedne, i Satanu sa druge strane. U najpovoljnijem značenju vuk bi mogao da bude simbol svjetla, jer vidi noću, ali se ta atribucija više povezuje sa podzemnim svijetom. U mnogim civilizacijama spisak njegovih negativnih atributa je skoro nemoguće nabrojati. Kod Indijaca on pretstavlja nezasitost, a nerijetko su mu se prinosile ljudske žrtve kod Skandinavaca. U Hadu (grčkom) gospodar podzemlja zaogrnut je vučjom kožom, dok je kod Etruraca poistovjećen sa smrću. Ono što je najbliže našem, slovenskom, poimanju vučije simbolike, povezano je sa personifikacijom vješca. On se sreće na svim našim prostorima i dan-danas se vjeruje da se Vješci pojavljuju u vučjem obliku. Ovdje ne moramo pominjati ona stvorenja sa kojima i sami nerijetko plašimo neposlušnu djecu (vukodlake i ostala noćna stvorenja u liku vuka, koji krstare balkanskim prostorima). Na njegovu demonsku prirodu i tragove totemizma u našem narodu nalazimo u običaju da se u porodici u kojoj djeca umiru, novorođenom djetetu daje ime Vuk.     

Inače, u staroj vlaškoj (rumunskoj) pjesmi, mrtvi se personifikuju s vucima (treba uzeti u obzir i mogućnost vlaškog porijekla prezimena porodice Balšić, koje je kasnije slavinizirano). Krvožednost, agresivnost, vjernost, samoća, izolovanost... to su najčešći vučiji atributi. To je vjerovanje i drevna njegova simbolika, stara koliko i čovječanstvo, i ona se ne može promijeniti uprkos mojim velikim simpatijama prema toj prelijepoj životinji.

Na lenti, na kojoj treba da stoji ime grada, stoji godina 1042. Pretpostavljam da će u budućnosti svako po automatizmu "znati" šta se desilo te 1042. godine, kada je Stefan Vojislav sa sinovima pobjedio dračkog patrikija Mihajla, i da će brojeve "čitati kao slova BAR".

Tada je, u toj za našu istoriju važnoj bici, poginulo prema hroničarima oko 40.000 Vizantinaca. Međutim, niti jedan vizantijski izvor ne pominje mjesto odigravanja ove velike bitke. Najpouzdaniji od svih i najveći hroničar Južnih Slovena, Jovan Skilica (oko 1018-1090?), navodi da se to desilo u gudurama i uskim prolazima, na mjestima kuda je prolazila vizantijska vojska: "Prolazeći putevima strmim vrletnim i kršnim i tijesnim tako da uporedo nisu mogla ni dva konjanika da idu... i kada putujući stigoše u tjesnace tada neprijatelji sa visova počeše da bacaju kamanje i gađaju strijelama i svim mogućim spravama za bacanje i valjaju ogromno stijenje, dok oni oko Mihajla nisu mogli da se služe niti rukama niti oružjem, niti da uopšte pokažu primjere hrabrosti". Koliko je Vizantija bila poražena, potvrđuje i drugi vizantijski hroničar Kakavmen, koji je takođe bio savremenik bitke; 1040. godine je učestvovao u gušenju velikog slovenskog ustanka Petra Odeljana; aprila 1042. je prisustvovao zbacivanju s prijestola i oslijepljenju cara Mihajla V Kalafata. On upozoprava: "Ako upadneš i pljačkaš zemlju nekog toparha, ne vraćaj se istim putem kojim si ušao u njegovu zemlju. Neprijatelj, poznavajući kraj, postaviće zasjede u klisurama i na povratku uništiće te". Jovan Zonara je treći vizantijski hroničar koji opisuje bitku, premda je živio u 12. vijeku i nije bio savremenik događaja. On propovijeda: "Neki skitski čovjek (Skiti su veliko ratničko pleme koje je u to doba često izjednačavano sa Slovenima) po imenu Vojislav, pobjegne iz Vizanta i oko sebe okupi četu, i skrivši se po ilirskim brdima…"  

U Ljetopisu popa Dukljanina se kaže: "Tako Kursilije (odnosno Mihajlo) kraj grada Skadra i tu zastane kako vi se na tom mjestu svi sakupili. Tu se dakle sakupilo mnoštvo ljudi da ih je skadarska ravnica jedva mogla primiti, zatim prešavši rijeku stigoše u ravnicu grada Bara".

Ako uzmemo pripovijedanje našeg drevnog "sugrađanina", slavnog sveštenika iz Duklje i njegov Ljetopis pisan krajem 12. vijeka (barem veliki dio), onda ćemo primijetiti da je ova bitka, poslije jednog stoljeća, ispričana više kao sjećanje na jedan slavan događaj, onako kako se pripovijeda jedna pitka viteška legenda, jer radnju bitke razvija, ne istorijski nego dramaturški, sa razgovorima koji su se vodili u oba tabora ("Vidite predragi sinovi, da je velika grčka vojska... nemojte se plašiti i budite hrabri... Čuvaj se gospodaru Kurslilije i gledaj kako ćeš se izvući sa svojom velikom vojskom…"). Pa onda, legendarni toponimi koji su nastali poslije ove bitke "Božija milost" i "Kursilijev krst". Sve to ukazuje na snažno romantično sjećanje koje je izazvao ovaj događaj, i želja Ljetopisca da gradskoj omladini kojoj je i namjerio tekst prikaže uži zavičaj u što pitkijem kontekstu. 

Dvor kralja Vojislava i centralno mjesto otpora Vizantiji bila je Prapratna (odnosno oblast koja danas gravitira od Mrkojevića prema Vladimiru). Tu je prostrana ravnica na kojoj se odigrala odlučujuća bitka, jer je mnogo puta veća od močvarnog barskog polja gdje je u to vrijeme bitka mogla biti vođena samo uz pomoć čunova. Jedino na ovom mjestu je mogla da se smjesti tako ogromna vojska, a sa njom i marva, zaprežna kola za sa namirnicama, sprave za napad i odbranu itd, itd. Odatle su kretale vizantijske kaznene ekspedicije zavlačeći se u gudure (o čemu pišu izvori), gdje su lako uništavane od strane pobunjeničkih četa, od Mrkojevića, pa preko Rumije, sve do Crmnice.

Taj datum je velik u našoj istoriji, ali buna involvira mnogo širu oblast nego što je to barska, i to nam ne daje za pravo da se prema tom datumu odnosimo "lokal-patriotski".

Sa druge strane, 1042. godine utvrđeni Bar je bio u rukama Vizantije i ne postoje nikakvi podaci da li je grad bio opsađivan. Arheološka istraživanja nisu dala niti jedan trag koji bi mogao da indicira neki veći sukob. Kao vizantijski saveznici oduvijek (o čemu svjedoče arheološki slojevi u gradu), slovenski najamnici su poslije bitke vjerovatno samo predali grad Vojislavu.

Bar nikada nije bio kraljevski grad, tj. u njemu nije bilo prestolno mjesto niti jednog od Vojislavljevića. Ovdje nije postojao dvor kralja, a da jeste onda bi tradicija - ako izvori oskudjevaju - svakako zabilježila takvo mjesto. Ono što je istorijski (ali ne i arheološki)  potvrđeno, jeste da je ovdje sahranjen kralj Grubeša i to je jedino što ga istorijski povezuje sa lozom Stefana Vojislava. Arhiepiskopija ustoličena u 11. vijeku na molbu kralja Bodina pretpostavlja da je u njemu vršeno krunisanje. Prvobitno u crkvi Svetog Teodora, a zatim u crkvi Svetog Đorđa. Međutim, glavni grad je bio Skadar (Rosafa), primarni administrativni centar još od vremena provincije Prevalis, i prije će biti da je krunisanje vršeno u prestolnom mjestu. A i da nije tako, potencijalnih mjesta za krunisanje, po tradiciji ima mnogo više. To su, Doljani (Zlatica blizu Podgorice) gdje postoji trikonhalna crkva iz 10. vijeka, Sv. Srđ i Vakh na Bojani gdje je bilo funeralno (grobno) mjesto dinastije Vojislavljević, a onda Kotor (sv. Trifun ili sv. Marija), Ribnica (Sv. Đorđe) itd.

Bar je oduvijek išao u korak s vremenom. To pokazuje njegova slavna istorija, kao i pisani i materijalni ostaci. On je, kao pupak između istoka i zapada, stoljećima upijao i emitovao procese u svom okruženju. Uvijek je bio spoj različitih kultura, ne samo u njegovoj skorijoj istoriji, već odvajkada - od vremena miješanja Rimljana sa Ilirima, Romeja sa  Avarima, Slovena sa Romanima itd itd. Međutim, na grbu nije dobio niti jedan simbol multietničnosti, i umjesto da ova veoma bitna prepoznatljivost preovlada, grad čuvaju vuci!?