Ko je Bernardus de Chanai...?
Kada su Crnogorci oslobodili Stari Bar 1878. posle čega je, kako to piše u jednom informativnom tekstu na ulazu u tvrđavu, "grad prestao da živi", Bar je u tom trenutku postao najveći majdan gotovog kamena, možda i na evropskom kontinentu. Demografske promjene koje su uslijedile nakon Veljeg rata uslovile su da se Podgrađe, Brbot i ostali prostori u okolini počnu širiti na uštrb njegove impozantnosti, koju je - istini za volju - dugo maskirala orjentalna kasaba u koju se pretvorio ovaj srednjovjekovni biser. Kuće su nicale oko bedema, a gotovog kamenja je bilo u izobilju da su čak svinjci i štale bili sagrađeni od gotovog kamena, a nerijetko se kao ukras koristio romanički luk, gotička bifora ili renesansni nadvratnik neprocjenjive skulptorske vrijednosti. Jedan takav čuva se u arheološkoj zbirci Zavičajnog muzeja u Baru i predstavlja pravo remek djelo sekundarne arhitektonske plastike barske klesarske škole.
 Međutim, nije samo siromašan narod razgrađivao i odnosio, kopao i tražio. Maštanja o ostavljenom blagu bila su omiljena i među "dvorjanima", pa je tako prijestolonasljednik Danilo preduzimao nekoliko akcija ne bi li popravio državni budžet ćuskijama i tovarima. Tako je on postao prvi nezvanični istraživač Starog grada, što je zabilježio i Đurđe Bošković u svojoj monografiji, pozivajući se na sjećanja tada živih mještana, koji su upamtili da je 1910. godine (po nekima još i 1885 g.) princ krenuo u traženje "dukljanskih grobova vladara" i pohranjenog blaga u njima. Neko je možda i imao fajde, ali Danilo sigurno nije. Međutim, trebalo je ipak pokupiti ono najdragocjenije.
U časopisu "Starine Crne Gore" br. 1 za godinu 1963, Risto Dragićević u članku "Prilozi kulturnoj istoriji", navodi zaboravljene spomenike kulture i umjetnička djela opisujući njihovo porijeklo. Tako se u jednom dijelu teksta osvrnuo i na istorijat Lava Svetog Marka, venecijanskog grba, kojega su Crnogorci izvadili iz zida bedema grada Bara i odnijeli na Cetinje.
Veoma interesantna sudbina krilatog simbola Serenissime počinje pitanjem kako je grb uopšte preživio sve vrijeme turske vlasti, jer je bio gotovo netaknut, a onda - kako je preživio cijelu jednu pustolovinu koja je zahvatila bezmalo više od jednog vijeka.
 Prvi opis ovog grba srijećemo u "Memoarima kralja Nikole". Pri opisu svečanog ulaska crnogorske vojske on kaže: "...nad gradskim vratima još stoji urezan gordi lav mletački". Nešto kasnije Pavel Apolonovič Rovinski, ruski istoričar, arheolog i etnograf, konstatovao je ovoga mletačkog lava, primjećujući da se ispod nalazi ploča sa turskim natpisom. Grb je potom poslat na Cetinje, gdje je bio izložen uz zid pored Zetskog doma, da bi zatim bio prenesen pred takozvani Vojni stan, poznatu Cetinjsku kasarnu na Obilića poljani. Tu je bio sve do 1916. godine, kada je ondašnji generalni guverner austro-ugarskih okupacionih trupa, fedmaršal Viktor Veber od Bebenaua, podigao jednu kulu ispod Orlova krša kao uspomenu na njihov boravak u Crnoj Gori. Tom prilikom Mletački lav je uzidan u ovu kulu. Dragićević navodi da je ova kula bila zagonetka za mnoge posjetioce Cetinja, pa je dobila naziv "džamija", zbog tornja, ili "venecijanska tvrđava" zbog lava, što je ušlo i u jedan Vodič po Jugoslaviji. Poslije Drugog svjetskog rata, ovaj lav bio je meta mnogima koji su vježbali gađanje, te je početkom 1945. skunut sa kule i prenesen u dvorište državnog muzeja. Ekipa arheologa iz Barskog muzeja, u martu 2004. godine pronašla je ovaj nevjerovatno vrijedni trag istorije grada Bara ispod stepenica Dvora na Cetinju, da bi prošle godine grb bio vraćen u Stari Bar.
Lav svetog Marka, simbol jednog od četiri Evangeliste i simbol jedne ogromne vojne, kulturne i trgovačke imperije kakva je bila Venecija, klesao se svuda na isti način, i jedina distinkcija je eventualno raspoznavanje klesarskog rukopisa epohe u kojoj je nastao (renesansa, barok..), kao i određeni sekundarni dodaci u vidu lokalnih grbova providura i gradske vlastele. Veliki lav sa goropadnom grivom zadnjim šapama uvijek stoji na stilizovanoj predstavi kopna, dok prednje šape zapljuskuju talasi; u simboličkom značenju to je oličenje vlasti na moru i kopnu. Kao i u slučaju sa barskim grbom, lav je desnom šapom uvijek naslonjen na otvorenu knjigu, u koju je urezano:
PAX TIBI MARCI EVANGELISTA MEUS
 Sa desne, sada olomljene strane, nalazi se i manji grb, najvjerovatnije gradskog kneza ili neke druge značajne ličnosti, čije je ime možda napisano na ploči, između nogu lava, kapitalom karakterističnom za širi vremenski period - od polovne XV vijeka i tokom XVI vijeka. Kako je veći dio teksta oštećen, mi ćemo ovdje dešifrovati samo fragment gornjeg djela natpisa, ne ulazeći u ovom članku u moguću kombinatoriku nastavka, koju je opet moguće rekonstruisati na osnovu ostataka nekih slova.
Iako je cijela površina ovog spomenika "izranjavana" mecima, naročito u glavu (mada nije nevjerovatno da je lavlji lik dijelom uništen i u tursko vrijeme), te su stoga donji redovi skoro uništeni, u gornjem dijelu se može dešifrovati :
HOC OPUS FIERI FECIT
MAGNIFICUS D (OMI)N(U)S
BERRNARDUS DE CHANAI...
...................................................
...................................................
...................................................
U prevodu: OVO DJELO JE NAPRAVIO
VELIČANSTVENI GOSPODAR
BERNARDUS OD (KANIJE?)
U donjem djelu su još tri reda sa nekoliko slova koja se raspoznaju, ali, kao što smo rekli, moguću rekonstrukiju integralnog natpisa objavićemo negdje drugo, ne želeći pri tome da opteretimo suštinu ovog članka, a to je "Ko je u stvari bio Bernardus?".
Manji grb tipa konjske glave nalazio se sa desne strane, ali je najvjerovatnije odlomljen negdje na Cetinju. Podijeljen je jednom trakom, tako da tvori tri polja sa simbličnim prikazima. Naime, u srednjoj traci je niz od tri lava klesanih dijagonalno (tri lava su na nekim grbovima simbol Dalmacije), dok su sa gornje i donje strane dijagonalna polja sa stilizovanim krilcima (pticama). Sličan grb je pronađen u Kopru, koji je tada takođe bio u rukama Venecije, ali ime vlasnika nismo uspjeli da saznamo.
U nama poznatom popisu gradskih kneževa i ostale vlastele i klera, nema ni traga od imena Bernardusa. U vrijeme kada se gradio bedem - a to su bile mukotrpne i teške godine za žitelje grada, jer su turski i mrkojevićki napadi bili gotovo redovna pojava - čovjek čije je ime uklesano na ploči ispod lava za sada se ne može naći u pisanim izvorima. Pišem za sada, jer dosada nisam uspio da naiđem na pomenutog plemića, što ne znači da njegovo ime ne stoji na raspolaganju nekom ko je bolje opskrbljen arhivskom građom i knjigama. Međutim, u popisu svih romanskih imena pronađenim u arhivama, u čuvenom radu Čeha Konstantina Jirečeka "Romani u gradovima Dalmacije tokom srednjeg vijeka", ne postoji niti jedna plemićka ili neka druga ličnost koja je vezana za Dalmaciju, odnosno za prostore srednjovjekovne Zete ili Dioklije, koja ima ime Bernardus.
 Na ploči je uklesano Magnificus (presvijetli, uzvišeni, veličanstveni) dominus Bernardus de Chanai..., što nedvosmisleno znači da je osoba plemić, veoma poštovana i zaslužna što se baš njegovo ime nalazi uklesano na grbu. Poznati su barski kneževi: Zan Batista Gradenigo (1443) i Johanes Battista Gradenigo (1542), Jacomo Dolfin (?), Francesus Corner (1525), za koje se možda i pretpostavlja da su imali prvenstvo ako se uzme u obzir dovršetak ovako moćne utvrde. Ali se na grbu nalazi ime skoro nepoznatog nobilesa.
Bernardus je plemić i ispred imena ima predlog de (od, iz) što može odgovarati plemićkoj tituli, ali se de možda prije odnosi na mjesto odakle potiče ovaj Venecijanac. Naime, CHANAI bi moglo da bude deformisano, ili greškom napisano ime mjesta Chanie na Kritu, važne venecijanske pomorske baze, odnosno da je Bernardus porijeklom iz mjesta Kanije na Kritu koja je bila pod Mlečanima (Bernardus iz Kanije?).
Chanea, Chania je mjesto koje su Venecijanci preuzeli nakon pada Carigrada 1204. u ruke Latinskog kraljevstva, odnosno nakon IV krstaškog rata. Tada je potpala pod vlast markiza Bonifacia iz Monferua, ali je on predao grad Venecijancima za 100 maraka u srebru. Kania je ubrzo postala sjedište rektora oblasti i važna trgovačka luka. Kako su mnogi venecijanski patriciji dobijali daleke krajeve, što zaslugom, što kaznom (sjetimo se samo onog natpisa "Fugenis pericolosam sortem..."), onda bi i Bernardus mogao biti Krićanin koji je zbog nekih još nepronađenih zasluga, koje se kriju u nekom arhivskom dokumentu, postao veoma važni građanin Bara.
U popisu italijanskih prezimena srednjeg vijeka nismo pronašli niti jedno slično, koje bi moglo odgovarati sigurno pročitanom CHANAI... Ne postoji niti približno slično prezime. Što se tiče ličnog imena Bernardus ili Bernardinus, to je latinski oblik germanskog imena Boerhard, ili u prevodu snažni medved. U Italiji je veoma puno rašireno kao oblik Bernardi(o) (Lombardija, Veneto, Toskana...). Kod nas je poznat, ali svakako ne po dobru, samo biskup Bernard iz mletačkog gradića Pjeve di Sako, koji je u Kotor došao 1453. godine. Ovaj žestoki klerik nema veze sa barskim Bernardusom, i dobro je da nema.
Postavlja se pitanje gdje je originalno mjesto na kome je stajao Lav i zbog toga ćemo iznijeti dvije mogućnosti. Pretpostavljamo da je lav stajao iznad glavne kapije 184, ali Bošković nije tog mišljenja, jer je, kako kaže, "ovdje stajao lav sa spomenika Oslobodiocima, čega se, uostalom, sjećaju i mještani, po pričama svojih starih", a ne lav koji je odnešen na Cetinje. Ukoliko prihvatimo Boškovićevo tumačenje, komad bi pripadao možda nekoj malo starijoj venecijanskoj fazi, moguće i drugom mjestu, a ne iznad kapije, koja se datuje u 16. vijek. Prema proučavanjima, kula je do 1517. bila podignuta oko 3.60 m visine ("....torione alla porta grande..."), a ni 1525. nije bila potpuno izgrađena. Ni bedemi nisu bili završeni sve do 1546. godine. Mišljenje autora ovih redaka, ali još uvijek sa velikom dozom rezerve, jeste da je "Bernardusov lav" stajao upravo iznad današnje kapije, i da je ovdje umetnut u drugoj polovini 16. vijeka. Potvrde ovoj konstataciji daju nam i kralj Nikola i Pavel Apolonovič Rovinski. Kod prvoga lav je "gord", što ne odgovara blijedoj predstavi koja se nalazi na spomeniku ispred Čitaonice. Jedino što čudi jeste, zašto Rovinski pominje turski natpis? Da li je on stvarno postojao, i zašto nije zabilježio i prepisao latinski natpis, kao što je to činio u ostalim slučajevima. Nemoguće je da povjerujemo u to da je Rovinski zamijenio latinski natpis za turski, ukoliko je stvarno stajao iznad kapije. Mišljenja sam da, i pored niza argumenata koji ukazuju da je Lav stajao nad glavnim portalom, treba biti oprezan u davanju konačnih zaključaka, naročito dok se kompletan natpis ne podvrgne opštem sudu naučnog mišljenja.
Do tada, Lavu je mjesto negdje uz zid, vidljiv svim posjetiocima Starog grada Bara.
|
