MLADEN ZAGARČANIN, arheolog

Kada sam prije nekoliko godina krenuo da rekognosciram teren Mrkojevića, koji me sa etnoarheološkog i istorijskog stanovišta posebno impresionira, nisam mogao da povjerujem da ću na komadu odlomljenog srednjovjekovnog stećka uočiti ćirilični natpis na staroslovenskom. Bio mi je prilično nečitak, jer se u to vrijeme nisam previše zanimao za epigrafiku i morfologiju ćirilskih natpisa srednjeg vijeka. Međutim, obuzelo me je neko jako osjećanje pripadnosti jeziku naših predaka, tako da sam kroz ovo malo, ali izuzetno značajno svjedočanstvo pismenosti i kulture našeg naroda, krenuo polako u odgonetanje zapisa u mrkovskom kamenu.

U toku veoma jake zainteresovanosti za dešifrovanje nepoznatih starobarskih latinskih natpisa - "neobjavljenih i nikada viđenih", o kojima ću napisati nešto u sljedećoj kolumni (premda je u pripremi i širi naučni članak o njima), ovaj članak posvećujem našoj ćirilici, koju osim u bukvaru za prvi razred osnovne škole možemo vidjeti još samo na nekim mesinganim pločicama ispred ulaza u kakvo državno zdanje, više deklarativno nego što je ona stvarno prisutna kao jedna od osnova kulture našeg naroda.    

Odlomljeni stećak na kome je uklesan natpis nalazi se na nekih dvadesetak metara ispred crkve Svetoga Ilije u Veljem selu (Mrkojevići), i na njemu je doslovno uklesano :

                        СИА ПЛОЧА

                        НОВАКА НГЬНА

                        ТОВИК (А)

          "Ово је плоча Новака Игњатовића"

Ovaj nekada monolitni nadgrobni spomenik rađen od ružičastog lokalnog krečnjaka, polomljen je na dva dijela, skoro po sredini natpisa. Njegove dimenzije su oko 90 x 60 cm, mada veliki dio nedostaje, dok je debljina 15 cm. Rađen je od iste vrste kamena kao i krstovi iznad portala crkve, pa možemo pretpostaviti da je sa ove monolitne ploče otkinut komad sa ornamentom, koji je kasnije ugrađen kao dekorativni elemenat i kao zaštitni simbol ulaza u hram. To se desilo najvjerovatnije prilikom obnove (možda u 16. vijeku), kada je postala potreba za većom sabornom crkvom mrkovskog plemena.

Prema paleografskim osobinama, natpis možemo datovati u pozni 14. vijek ili sredinu 15 vijeka.

Ovakve početke natpisa (СИА ПЛОЧA...) srijećemo u Crnoj Gori na nadgrobnim pločama Lješa Crnojevića i Mare - žene Stefana Crnojevića, u manastirskoj crkvi Svete Bogorodice na Komu – sredina 15. vijeka.

Premda nema isklesane godine kada se Novak Ignjatović upokojio, oblici slova nedvosmisleno ukazuju na ovakvo datovanje. Naročito na natpisu treba obratiti pažnju na specifikum slova V (B) koje se u ovakvom obliku javlja samo u ovom periodu i nikada više. To potvrđuje brojnost natpisa na stećcima ovoga perioda u sjevernoj Crnoj Gori, Hercegovini i Zapadnoj Srbiji.

Međutim, treba nešto reći i o sabornoj crkvi Svetoga Ilije, sagrađenom na mjestu praistorijske gradine koja je, prema arheološkim nalazim,a zamrla negdje na početku prvog vijeka prije nove ere. O tome svjedoči velika količina ulomaka južnoitalskih amfora karakterističnih za rani republikanski period.  

Crkva Svetog Ilije je jednobrodna, sa nepravilnom polukružnom apsidom. Prvobitna manja crkva koja je postojala na ovom mjestu je sigurno mnogo starija od ove današnje -proširena je, pretpostavljamo, pred kraj 15. ili u 16. vijeku (restarurirana je poslije zemljotresa 1979.). Zidana je od grubo tesanog ružičastog krečnjaka u pravilnim redovima i zasvedena dosta nesimetričnim svodom, koji je po sredini učvršćen ojačavajućim lukom. Zvonik je dozidan u 19. vijeku. Ovi podaci uzeti od Đurđa Boškovića mogu da se dopune sa nekoliko novih podataka koji ukazuju na to da je crkva, kao što smo rekli, bila prepravljana. O tome svjedoče djelovi stećaka koje se nalaze sa lijeve i desne strane portala crkve na kojima su bili uklesani krstovi. Krst uklesan sa lijeve strane odgovara krstovima karakterističnim za ovaj period tj. mogao bi se uporediti sa nekim krstovima istog perioda. Prema tome, sa velikom sigurnošću tvrdimo da su prilikom obnove hrama, odnosno u vrijeme kada je saborni hram najvjerovatnije proširen, iskorišteni nadgrobni spomenici koji su se nalazili u okolini.

Danas se može vidjeti da je cijela nekropola ispred crkve prepuna monolitnih kamenih ploča amorfnog oblika, a na dvadesetak metara sjeverno od crkve postoje ostaci zidova građevine iz nepoznatog perioda i nepoznate namjene, koju bi nam jedino arheološka iskopavanja odgonetnula. 

U prilog ovoj temi interesantan je podatak Andrije Jovićevića da je iznad vrata crkve  postojao natpis "ili je je kamen izvađen i odnešen". Natpis je mogao da svjedoči o obnovi hrama, ktitoru, a mogla je biti i godina kada je hram sagrađen ili obnovljen.           

Ovo je jedini ćirilični natpis isklesan u kamenu od Bara do Albanske granice (ako izuzmemo onaj Kefalije Vlkše na podprozorniku crkve Sv. Bogorodice na Ratcu). Ovdje svakako izuzimamo ćirilične natpise na freskama Sv. Katarine u selu Ravanj, Svete Bogorodice u Runjama i u Prečistoj Krajinskoj.

Mrkojevići su jedan od najinteresantnijih ostataka naše srednjovjekovne kulture, antropologije i etnografije. Oni su istorijski fenomen, neiscrpno bogatstvo istraživanja i velika inspiracija arheolozima koji su ih - istini za volju - potpuno zapostavili. Pominju se 1409. godine, što znači da su došli možda već sredinom 14. vijeka. Tokom 18. i 19. vijeka potpuno su primili islam, mada su zadržli najznačajnije vjerske navike svojih predaka (loženje badnjaka, slave...). Kao veoma homogena plemenska zajednica, koja je prostor srednjovjekovne župe Prapratne naselila sa obronaka Rumije, često su pominjani u mletačkim spisima. Sa Venecijancima su jedno vrijeme bili u savezu protiv zetskog gospodara Balše III, ali je na kraju ostao veoma jak antagonizam između njih i "Latina", tako da su do primanja islama sve češće bili udruženi sa turskim kaznenim odredima koji su palili i pustošili cijeli barski kraj, iako su sa Baranima bili i u rodbinskim vezama.

Vrlo je interesantan podatak da su oni među rijetkim slovenskim plemenima zadržali upotrebu otrovnih strijela (zapis iz 1559. godine) koje su premazivali korijenjem biljke nalepa (Aconitum napelus). Ovo je drevni slovenski običaj zabilježen od strane vizantijskog hroničara Jordana u ranom srednjem vijeku.

O stećcima (ili mramorima) kao osobenosti srednjovjekovne funeralne kulture na ovim prostorima tokom 14., 15. i 16 vijeka, tek je sada nauka počela da se slaže oko jedne, neosporne i ubjedljive istine, a to je da oni nemaju nikakve veze sa Bogumilskom jeresi i sa tzv. Bosanskom crkvom. Samo na području Bara ih ima nekoliko, i svi se nalaze pored crkava iz srednjeg vijeka. Neki od njih imaju antropomrfno urezane prikaze, kao: stećak ispred crkve sv. Tome u Limljanima - veoma stilizovana predstava čovjeka sa raširenim rukama, antropomorfni stećci ispred saborne crkve u Gluhom dolu, ili oni amorfni mramorovi ispred Sv. Arhangela (istina nešto mlađi, možda 16., 17. vijek). Stećak koji se nalazi ispred crkve Svete Tekle ima uklesan mač i tzv. "turnirski štit", toliko karakterističan za "bosanske" stećke 14-15. vijeka.

O Paštrovićima, Bjelopavlićima ili sjevernoj Crnoj Gori, da i ne govorimo. Tamo se neki stećci svrstavaju u prava remek-djela umjetnosti.