26. avgust 2008. 6:27h - Bar
Već duže se kanim da pišem kolumnu. Nije da se "vadim", ali bila sam prebukirana privatnim i poslovnim obavezama. Hm, riječ "bila" može i da se makne iz ove rečenice. Neko na plaži me prije neki dan podsjeti da sam u mojoj posljednjoj kolumni pisala da sam baš pred porođajem. To me zaprepasti. Aria ima sada skoro 10 mjeseci… Zar toliko dugo nijesam pisala?
Od tada sam i ja napunila nevjerovatne "četiri banke"... Pitam se ima li grđeg broja od broja 40. Nisam ni znala kako je ružan dok ga nisam vidjela kako se šepuri na mojoj rođendanskoj torti. Lakše mi, doduše, bijaše kad sam, zbog toga, a i zbog činjenice da je moj 14 godina stari "Pathfinder" crkao, dobila nov crni "SUV - Volvo XC90" sa sedam sjedala od predivne narandžaste mekane kože i svim drugim dodatnim bezbjednosnim i korisnim opcijama. Logika mi je bila da, kad već toliko vrijedno radim, a ako već kupujemo kola - rađe ću sada voziti što mi se vozi, nego kad napunim 60 (ako dotle srećom stignem)...
Rekoh "na plaži", valjda znate da to znači: u Baru sam.
 Kad smo kupovali karte, mislila sam: ihaaa, dva mjeseca i pet dana, pa to je dugaaaaačak odmor koji skoro niko od radnih ljudi Zapada ne može da izvede, a ja se tako hrabro drznuh. Mislila sam, nakupaćemo se do mile volje, ispričaću se sa starim društvom, povaditi sva nova crnogorska dokumenta, te završiti nekoliko koraka mog životnog sna, zvanog "Naša oaza u Zupcima". E pa, pogađate, dva mjeseca nije ništa kad nakon duge dvije godine dođeš nazad u Bar. No, da se vratim na početak ovog putovanja.
Kupili smo pred polazak "voz". Tako ja zovem dupla dječija kolica u kojima djeca sjede jedno iza drugog. "Voz" nam je spasio život na sva tri aerodroma, a bogami i ovdje u Baru, gdje ga mnogi u čudu zagledaju. Posebno se dojmi prodavačicama kozijeg sira i tučenih maslina na našoj divnoj pijaci.
Prvi susret sa domovinom bio je u avionu Vancouver - Frankfurt. U panici prethodne večeri, dok sam se do pet ujutru pakovala, u isto vrijeme završavala važan dio projekta Dvorane za brzo klizanje za zimsku olimpijadu u Vancouveru 2010.te i svako pola sata rashlađivala Ariu koja je imala temperaturu 39,5, spakovala sam pelene, ali naravno ne u ručni prtljag. Da, shvatila sam to dok smo mahali "doviđenja" našem Vancouveru iz visine. Balkanska snalažljivost - okrenem se i vidim neke ljude sa bebom. Novopečeni roditelji koji bebici sve ugađaju i sigurno nose tonu bebećih stvari. Odmah im smjelo uputih pitanje da li imaju viška pelena. Kao sto pretpostavih, imali su pet puta više nego što je potrebno za putovanje od 10 sati. Ono sto nisam pretpostavila je da će mi odgovoriti na našem jeziku… Ispričasmo se. Oni žive u Vancouveru, a idu da posjete njegove na malom ostrvcu pored Brača u Hrvatskoj.
1, 2, 4. i 5. decembar 2008. - Vancouver (I dio)
 Na Frankfurtskom aerodromu čekanje od 8 sati i upoznavanje sa Baranima koji su živjeli u New Yorku oko godinu dana i nijesu mogli da se naviknu na prebrz i haotičan život, pa se sa četvorogodišnjom kćerkicom i ne baš sasvim odlučno vraćaju doma. Rekoše da im viza važi još godinu, te ako vide da su pogriješili... E, muke iseljeničke. Najgore je, čini mi se, kad se cimaš čas ovamo - čas tamo. Kad dotle dođe, moraš vala odlučiti brzo i čvrsto gdje ćeš bitisati stasom. Gdje si srcem i glasom, to možeš duže melodramisati. Ako hoćeš da opstaneš u "tuđem" svijetu, moraš da prihvatiš stvarnost i njihove načine odmah.
No dobro, to samo ja valjda hoću da pokažem kako se ja ne kolebam. Ne stvarno, ne možeš vazda iznova počinjati. Jesi li pokupio prnje i otiš’o, e pa sad se koncentriši i stvaraj, radi i živi, ne možeš stalno polemisati i sanjati. Sanjanje je za one kojima je taj luksuz život dozvolio.
Dakle, "Montenegro Airlines" nas dovede lijepo do Podgorice. Krasota koračanja po svom tlu... Sparan dan baš godi, vraća sjećanja, budi osjećanja. Kući sam...
Grljenje i utovarivanje u ujakova i majkina kola. Vazda je teško odlučiti što je sve potrebno ponijeti, pa, kao i uvijek, završim sa milion torbi. Ovoga puta je "Air Transat" - koji nas je iz Vancouvera u Frankfurt doveo - malo pomogao, jer je odnedavno smanjio dozvoljen prtljag na 20 kg po osobi. Kad god se spremaš za Bar, moraš razmišljati barskim mozgom. One stavke koje u Vancouveru ama dibidus nisu važne postaju od životnog značaja kad se pakujes za Bar. U Vancouveru nikoga nije briga koje su ti marke cipele, a ni pantalone, da li su im boja i kroj po posljednjoj modi. U Baru, znamo svi, to je od najveće važnosti?! U Vancouveru je važno da je ono što nosiš tebi udobno i praktično, a u Baru to uopšte nije važno, ako je imenovani odjevni predmet dopadljiv prolaznicima i komšinicama. Olakšica je što mrzim da nosim naočare za sunce, te o tome ne moram dumati. Za djecu isto, moraš ih obući kako dolikuje, jer će reći: "vidi, ovi nemaju ljeba da jedu u toj Kanadi". Stvarno čovjek u Vancouveru odmori dušu od tih gluposti.
 Moj prvi susret sa Barom ove godine bio je posut smećem i razrovanim ulicama. Jek sezone, a smeće svuda i ulice još raskopane. Jul, a glavni prilaz graničnom prelazu potpuno razrovan? Je li iko ovdje čuo za riječ "planiranje"?
Navikne se u Vancouveru čovjek na čistoću i misli da je to sasvim obična stvar... Onda kad se pred njim stvore pobacane kese, plastične flaše, opušci i kutije od cigara, pretrpane kante - ne može, a da se ne zabezekne. Da, znam bilo je to zbog one duge priče o deponiji smeća, ali ipak to objašnjenje nije ublažilo tada moje zgražavanje.
Još mi nije jasno kako to da ne postoji bilo kakav zakon o reciklaži ambalaže. Ovdje fino platiš depozit od pet centi kad god kupuješ bilo koju limenku, 10 centi za litarske flaše ili tetrapak kontejnere, 20 centi za flaše alkohola. Kad se navedene limenke, flaše i tetrapak kontejneri isprazne, ljudi ih lijepo spljošte i ubace u veliku kesu ili kutiju koju periodično ponesu u deponiju za recikliranje. Tamo ti lijepo daju tvoje pare nazad. Da, da, znam - za naše ljude pet centi nije nikakva para, ko bi se za te male pare deranžirao. Mislim se, ipak, bilo bi onih kojima bi dobro došlo 20-ak eurića i koji bi rado zato pokupili taj užas od plastičnih boca po plažama, gatovima prestižne marine, trotoarima, grmlju, igralištima za djecu...
Prvih nedjelju dana sam tražila plažu na kojoj se čovjek može "normalno" okupati. Sad će prijatelj Milović reći: "A kome je to do kupanja usred barskog ljeta?". Ja sam ti, Miloviću, sad k’o oni njemački i češki turisti koji su nam u ljepša vremena dolazili rano s’ proljeća ili u kasnu jesen, pa su se zadovoljni kupali, a mi ih u čudu gledali. Dakle, mora se iskoristiti svaki dragocjeni barski ljetnji dan.
No, da se vratim na suštinu. Dakle, "Crvena" puna, puncata, meni nepoznatoga svijeta i pljeskavica. Da su bar tu baraku posadili malo ukraj, pa da može čovjek proći do mora, a da se ne mora očešavati o pljeskavice.
 Pokušah ja da siđem i puteljkom koji vodi do zapadnog kraja plaže od parkinga koji služi i "Pečurkama" i "Crvenoj". Tuda sam morala da se probijem kroz već pomenute plastične flaše, a i kese smeća pobacane kojekuda, plus po neku "minsku" bombu. Bože, ne mogu vjerovati da još ljudi tu nisu stigli do nivoa svijesti koji im kaže da, kad zafrljeknu tu kesu, nije važna činjenica što niko nije vidio taj njihov brz i nadasve uspješan poduhvat, već je bitno da svjesno prljaju sami sebi svoju kuću. Drugo, je li ikad neko ovdje čuo za pokretne WC-e. Ako postoji plaža i ako postoje pljeskavice, gdje je WC? Ko jede taj i... je li? Reći ćete, mnogo sam kritična i možda sam sad najednom prevelika dama. Ne nisam, samo sam, brate, realna.
O da, moram reći kako sam se zabezeknula još vise puta na, u Baru valjda, normalne stvari:
Vozi momak ispred nas i samo u voznji iz čista mira zafrljači nonšalantno kroz prozor ispražnjenu kutiju od cigareta. To nema teorijske šanse da vidiš u Kanadi. Kad smo otvorili gepek iznajmljenih kola, ugledam u rupi gdje je brava 5-6 ugurkanih pikavaca. Bože zabrani, gdje su ti ljudi porasli? Na ogradi majkinog placa osvanula je jednog jutra obješena kesa puna starog hljeba. Nekome je bilo daleko da je ponese do smeća, nego je na pola puta odlučio da njom ukrasi komšijsku ogradu.
Eh, da napravim malu digresiju i objasnim koliko je kanadska svijest različita i kako su ljudi od malena naučeni da razmišljaju drugačije. Okolina Vancouvera obiluje manjim porodičnim farmama i plantažama povrća, borovnica, jagoda... Neki od tih ljudi prodaju svoje priozvode na sljedeći način: ispred kuće, na strani ka ulici, postave mali otvoren kiosk na kome poređaju kartonske "školjke" pune freških jaja ili kutijica jagoda, borovnica. Prodavca nema. Pored produkata ćete, kad se parkirate i priđete, naći znak na kome piše cijena ($4 ili $5 za 12 jaja ili za kutiju jagoda/borovnica) i otvorenu kutiju u koju treba da ubacite pare, ili - ako vam treba kusur - u nju ubacite pare i iz nje uzmete odgovarajući kusur. Svako živi ko dođe da kupi jaja ili te jagode/borovnice, plati tačno koliko je napisano. Nikome ne pada na pamet ništa drugo. OK, recite sada Vi meni - kako bi to kod nas funkcionisalo. Vidim, smijete se, jer znate kao i ja da ne bi, poslije pola sata, bilo ni jaja, ni para.
 Da se vratim na onu moju priču o traženju normalne plaže. Nekoliko dana kasnije se spasih, kad nanovo otkrih Kadice. Oh, te mentalne miline. Nije mi poslije Georgeovog odlaska za Vancouver bilo lako silaziti niz onu strminu sa dvoje male djece, ali i najveći napor bio je vrijedan svakog minuta provedenog u toj ljepoti (Flaše sam se pravila da ne vidim). Napokon poznati dragi ljudi, igranje Chiare sa njima i njihovom djecom, dijeljenje smokija i jafe. Ponekad sam morala narodu objašnjavati da sam to ja, ali sa dodatnih milion kila, mada mi je to čak bilo simpatično. Ja, pa debela. Ko bi se nekad tome nadao? Čuda se dešavaju, pa možda će se tako jednog skorog dana desiti i oni pokretni WC-i koji se svake večeri odvoze na čišćenje i vraćaju na parkinge plaža blistavi sljedećeg jutra.
Zahvaljujući "divnom" komoditetu zvanom internet, ja sam tokom skoro čitavog "odmora" radila "po vas bijeli dan", a bogami i noc. Moji radnici u Vancouveru dolaze u kancelariju u 10 ujutru i rade do 5 popodne, što znači da sam ja morala biti na raspolaganju za njihova mnogobrojna pitanja od 7 uveče do 2 ujutru po barskom vremenu. Uz to su njihovi crteži stizali meni po završetku tamošnjeg radnog dana na provjeru i doradu, te sam mnoga barska prijepodneva provela pišući e-malove sa objašnjenjima što i kako dalje. Gledali su me čudno onih dana kada na Kadice šljegnemo tek oko šest popodne, ali meni je i taj kasni sat kupanja značio čitav jedan život.
Malo sam slikala, ne onoliko koliko sam htjela. Uspjela sam bar da provedem nekoliko kvalitetnih sati sa Muratovićem, Gvozdom i Slavicom, Branom i Mirjanom... Muratović se oduševio mojim radovima koje sam donijela iz Vankuvera i "naredio" mi je da dovršim započetu seriju prije idućeg ljeta.
Da se još malo vratim na utiske "s’ ulice". Čitavo vrijeme mi nije bilo jasno zašto me u kafićima i restoranima konobari služe na ekavskom, po buticima, pekarama, samoposlugama opet 90% usluga na ekavskom. Nemojte me pogrešno shvatiti, ne smeta meni kad me na ekavskom služe u Beogradu, ali u Baru?! Nije mi jasno gdje se djede barska omladina i domaći narod, zar njima ne treba posao?
 O, da, na pijaci su me usluživali na ruskom. Jes’ da sam za pijačne prodavce ja bila nova faca i jes da sam plavuškasta, ali barem u posljednja tri koljena nemam ruske krvi, već 50% crnogorske, 25% dalmatinske i 25% italijanske. Stvarno smo mi čudan narod. Uz to, 50% reklama, panoa i ostalog materijala odjednom sad na ruskom. Razumijem ja da je cilj dodvoriti se potencijalnom kupcu, ali to ne znači da treba da "ponjimajemo" mi po ruski, već oni po naški, jer su oni kod nas prihajali.
Hajde sad malo da se dotaknem novogradnje/dogradnje kuća po Baru. Pa, što se ljudi tu dešava? Izgledamo sve više kao razularena horda spodobnih kutija najrazličitijih oblika, veličine, orijentacije, boja, udaljenosti od ulice i susjeda. Ja sam mislila da su vancouverski striktni građevinski i urbanistički zakoni pretjerani, ali sada mislim da to što se dešava u Baru nema nigdje na zemljinoj kugli. Pa i da niko i neće doci da ruši bespravne objekte, valjda svijest čovjeku nalaže da, kad gradi, ostavi mjesta za put, odmakne kuću od ivice placa da ne bi disao komšiji niz vrat. Dalje, hajde gradi 73 apartmana ako imaš mjesta i para, ali onda napravi i 73 parking mjesta na svom placu, jer taj narod koji kod tebe odsjeda negdje kola mora da parkira, a ulica nije parking, niti je parking za tvoga gosta ispred komšijske kapije. Kakve su to anomalije uma, pitam se. Gdje god kreneš kroz naselja, dvoje kola se putem ne mogu normalno mimoići. Uske uličice, a na njima haos od pješaka, po trotoaru i ulici milion parkiranih kola i onda kolona kola u pokretu. Da, da još i pomenem kako je, kao produkt barske novogradnje, tata dobio komšije - novi privatni hotel nikao je na tri metra od njegovog groba, a veliki plavi tank za vodu ili tzv. slon koji služi ovom velelepnom zdanju je posađen na dohvat mu ruke i čvrsto se oslanja na zid groblja. Dobro, nema tata više pogled na more i Jadransku magistralu, ali zato zauzvrat ima "slona".
OK, OK, ne mrštite se na mene, bilo je za mene u Baru i divnih iznenađenja. Ostala sam bez daha, radošću punog srca i očiju punih suza na promociji knjige Gordane Vujović. Nisam znala da ovo moje blebetanje znači toliko. Hvala ti, Gordana. Divno je stasati da postaneš prijatelj sa prijateljima svojih roditelja. Kao što bi Mika Antić rekao: "Kao da raste u srcu / velika zvezdana priča / bezbrižna, zlatnozuta / Pa živiš još mnogo puta / Još nebrojeno puta". Znamo da biti iskren i otvoren nije u današnjem svijetu baš poželjna osobina, ali drugi kraj batine je, da kad čovjek iz srca piše, kad iskreno bez začina i zavjesa prinese svoja osjećanja na viđenje to ima posebnu vrijednost kod posebnih ljudi.
 Divno je bilo i putovanje do babinog zavičaja. Išla je grupa od nas dvanaestoro, s’ troje kola. Rale kao vazda iskusan, jednostavan, strpljiv i rad predvodnik. Vazda sam željela da vidim taj Šavnik gdje je ona odrasla i gdje je, kako je đedo govorio, "vuk domaća životinja". Htjela sam da vidim i ta brda uz koja su, kako je baba govorila, djeca išla po deset kilometara svakog dana u školu bosa po snijegu uzbrdo u oba pravca. Šalu na stranu. Ta priroda, stada ovaca koje mirno pasu, te zaravni i brda, taj mir i ljepota su zaista božanstveni. Iduće godine moramo se organizovati da prenoćimo tu u nekom selu, te se tako bar na kratko približimo carima života, daleko od "savremenih" gradova. Da ne zaboravim da pomenem da sam impresionirana kako je čista Tara i kako su dobro renovirali hotel "Bjanku" u koji smo prve večeri tog našeg zanimljivog putešestvija svratili. "Bjanka" nije ni nalik na nekadašnju "Bjelasicu" u kojoj sam provela nekoliko zimovanja tokom osnovne i srednje škole. Davne rane osamdesete, moji prvi pokušaji skijanja i nova poznanstva od kojih su se izrodila neka dugogodišnja prijateljstva. Vokica mi sada, umjesto sa Novog Beograda, piše iz Pensilvanije.
Ostatak priče naredni put.
Arhiva kolumni:
10.11.2007 - HALLOWEEN
20.06.2007 - OD BARA DO VANKUVERA
20.02.2007 - SKORO ĆE PROLJEĆE
05.01.2007 - ZEMLJA JE MOJA DALEKO
|
