 POKUŠAVAM DA ODRŽIM RITAM
4. jun 2007.
E, pa vidim da mi je vrijeme pisati, jer predosjećam kako mi drug Milović šalje kosmosom pitanje: "'Oće li više ta tvoja nova kolumna?". Dobro, evo pišem... Nisam baš revnosna k’o Gašo i Peđa, ali eto pokušavam da održim ritam.
 Kiša danas poslije dva divna dana vikenda. Bilo je skoro 30 stepeni i Chiari smo na našem bastenskom travnjaku simulirali barsko more plastičnim bazenčićem prečnika jednog metra i pješčanim kontejnerom slične veličine. Nismo još uspjeli da joj objasnimo da u ovo improvizovano more ne treba dodavati pijesak. E bože, nismo ni znali kako smo srećno djetinjstvo mi imali samom činjenicom što smo se od maja do novembra mogli banjati po čitav dan do mile volje, ili bar do kad nam majke i očevi ne priprijete da će nam koža onako od vode naborana ostati, ako iz nje konačno ne izađemo.
Pita me skoro jedan Baranin, koji živi ovdje u Vancouveru zašto sam toliko nostalgična u ovim mojim pisanjima, i zar mi nije ovdje milion puta bolje živjeti. Mislim se ja, bilo bi idealno kad bi se ta dva, po mnogo čemu daleka svijeta mogla približiti:
Ovaj svijet:
uspješna karijera,
udobna, prostrana kuća,
ljudi koji paze svoja posla i ne zabadaju nos u tuđ lonac, krevet i novčanik,
zakoni koji su jasni i primjenjuju se prema svima jednako,
čistoća, red, rad,
automobilsko, kućno, životno i poslovno osiguranje koje je priuštivo i koje funkcioniše,
nepregledne mogućnosti za razvoj i obuku mladih, starih, zdravih i bolesnih u svim oblastima,
dostupna i svima priuštiva neograničena količina tople vode i grijanja u svakoj kući, kancelariji, prodavnici ili instituciji,
tajlandski, japanski, malezijski, meksički, i svi drugi božiji restorani, začini, voće i povrće,
pasoš s’ kojim se može putovati svuda,
zagarantovana starosna penzija od koje može da se živi,
vrijednovanje ljudi po talentu, radu i znanju, a ne po porodičnim, partijskim, mafijaškim ili nekim drugim vezama...
Onaj svijet:
dragi ljudi s’ kojima smo dijelili smijeh i suze još od porodilišta,
čisto i toplo more, vreli ljetnji pijesak, sunce i maestral,
netaknuta priroda,
najljepše smokve, mandarine, zinzule, masline, šipak, freški sir, tek ulovljeni barbuni,
šetnja po korzou ujutru i predveče,
kuliranje po kafićima,
feribot koji stiže ili odlazi,
ljetnja gužva i zimski mir,
ono "e, kako je?" na svakih deset koraka,
Pulena, Augusta, Varadero...
ulcinjske krempite i filigranski unikati,
umjetničke izložbe,
stada zubačkih koza
ima još...
 30. oktobar 2007.
Vala sam ga ovoga puta baš okasnila. Prođe ljeto, a jesen nas već uveliko obasipa lišćem magičnih boja. Jutros je maglovito i tmurno.
Razgovarala sam sinoć sa Crnogorcem iz Herceg Novog koji je ovdje stigao skoro u isto vrijeme kad i ja, 1994-te. Sa diplomom Beogradske Akademije Umjetnosti i prethodnim tamošnjim profesorskim iskustvom, talentovan i veoma vispren uspio je da postane profesor na ovdašnjoj Akademiji umjetnosti. Studenti ga cijene i širokih ociju upijaju znanje i iskustvo koje on veoma neposredno i dopadljivo, obilno se trudeći - prenosi. Kroz priču o Baru i mogućnosti da tamo organizujemo izložbu njegovih radova idućeg ljeta, on pomenu da je studirao sa Zlatkom Glamočakom. Svijet je mali... Razgovarali smo o tome koliko je teško drznuti se da dođeš u ovaj skroz novi svijet i tu nađeš svoje mjesto i svrhu postojanja. Koliko mora da budeš fokusiran, uporan i hrabar da na nepoznatom terenu bez ičije pomoći postaneš "neko" i pritom obezbijediš sigurnu egzistenciju. Još značajnija je činjenica da onaj koji ovdje dođe ima samo nekoliko mjeseci da se "snađe", inače to mrčno para što je donio ode odmah i onda nemaš kud.
 Konstatovasmo kako ovdje najviše fali naša primorska opuštenost i pijuckanje kafice dok sjediš u nekom od popularnih kafića i posmatraš poznate i nepoznate koji prolaze. Sjećam se oca koji je stalno imao puno posla i uvijek bio u trku, ali i pored toga su čak i ljudi tog teperamenta i kova uvijek kod nas imali vremena da stanu i popričaju o trenutnim sportskim ili drugim "vrućim" temama, prošetaju s prijateljima, popiju piće, posjete otvaranje izložbe. Mislim da nama, iz tih malih crnogorskih primorskih gradova, ovdje pogotovo nedostaje taj jedinstveni dnevni ritam. Nedostaje nam taj tempo uz koji smo porasli i koji se u nama toliko ugnijezdio da gdje god otišli - njega tražimo i za njim čeznemo. Ovdje jeste da smo na moru/okeanu, ali to se gotovo ni ne osjeća, budući da je malo što od gradskog života vezano za tu, u Vancouveru ne tako plavu površinu.
 31. oktobar 2007.
Noćas je Halloween. Sva djeca komšiluka će nam kucati na vrata i govoriti "Trick or Treat", što bi otprilike značilo: "Uplaši me, ili (ako to ne uspiješ) nagradi me slatkišima". Kupili smo, kao i uvijek, masu malih čokoladica, bombona, lizalica... Okitili smo kuću raznim duhovima, vješticama i paukovima, a izrezbarenu tikvu koje je iz unutra osvijetljena svijećom smjestili smo odmah pored ulaznih vrata...
 Skoro svaka kuća u kraju ima Halloween dekoraciju u prednjem dvorištu. Tikve postavljene na ulaznim trijemovima kuća su izrezbarene na razne načine. Neke su zastrašujuće, a neke baš komične. Navala djece će početi oko 6 uveče i trajaće do oko 10.
Chiara se sprema za njen pohod po komšijskim kucama i nestpljiva je da se maskira u princezu. Prošle je godine bila bubamara, a pretprošle tikva. Sad ništa drugo ne dolazi u obzir nego roza haljina s’ šljokicama... Vodiće je tata, zajedno sa još nekoliko komšijskih roditelja koji vode svoju djecu. Ines reče da hoće da im se pridruži jer je spremna za Halloween ludovanje.  Ona je večeras pirat, a kasnije se preoblači i ide u noćni Halloween provod s’ društvom, maskirana u Mariju Antoinette. Ja ove godine sa ovolikim stomakom i samo 7 dana pred porođaj ostajem u bazi da dočekujem djecu koja nama dolaze.
Sve najbolje i pozdrav do sljedećeg pisanja. Happy Halloween.
|
