LUIZA ZLATOVIĆ,
Barski arhitekta iz Vancouvera

Kuću skoro pokri ćeramida, (1)

arhitekta daleko da vidi kako se krov s' Rumijom slaže,

daleko da osjeti kako se u donjoj sobici spava.

Smokve zrenuše, prođoše, a ni stablo ne omirisah,

ne osjetih kako listovi žare.

Đedovi šipkovi pucaju od ljepote,

svako se zrno nazire, al' ja sam daleko.

Kore će ostaviti žut trag po pločama šetališta uz more.

More mirise i priča talasima o kupačima tek proteklog ljeta,

al' ne i o meni.

Osmi razred skoro na pola, a daleko i ja (2)

i nezaboravna mala “nandžarasta” kola. (3)

Fali đedovo trijebljenje mreža, babin šporet na drva

i mačke.

Fale gambori ostavljeni za "Ujtinu", (4)

skupljanje sunđera i sipine kosti "pokrajmora". (5)

Nedostaje majkin dolazak na pauzu i ono poznato:

"Majkooo!" pod prozorom njene kancelarije.

Daleko je tata da me vozi kad ga zamolim,

da gledamo Rai Uno,

da se uveče sretnemo na korzou.

Fali ručak u tri,

tatino prženje ribe, majkino pranje suđa čim ručak završi...

Nedostaje mi da svi zajedno sjednemo u kola i negdje idemo.

Nedostaju Jevremove pjesme - one tako dobro opisuju

osjećaj koji mnome vlada.

...Želja da se guram u krevetu sa malom dosadnom,(6)

da se budim pod kokotom.(7)

Biti daleko, kazna je Crnogorcu kojem

venama teče crnogorsko more,

kosom mu piri maestral, a razbarušuje je sjever.

                                                                        Luiza Zlatović

                                                                        Jesen 1995. - Vancouver, Canada

Objašnjenja:

1. Naša porodična kuća u Baru polako građena od ranih 80-ih

2. Sestra završavala tada osmi razred

3. Od milošte zvani narandžasti fiat – moja prva kola

4. Đedo me tako od šale zvao

5. Baba je tako govorila

6. Jedina, mala sestra

7. Velika Gvozdova slika na zidu iznad mog kreveta u Baru

SJEĆANJA

Davne 1984-te godine profesor Žarko Kenjić nam je predavao engleski. Dao nam je unaprijed dvije teme koje možemo pripremiti za dolazeći pismeni zadatak. Željko odluči da se dobro pripremi, te konačno poslije uobičajenih trojki dobije čistu peticu. Sa našeg jednomjesečnog boravka u Londonu tokom tek završenog zimskog raspusta donijeli smo u Bar nekoliko engleskih dnevnih novina. Odluči Željko da za pismeni - riječ po riječ - duplira neki tekst iz tih novina. Danima je to pripremao, razradio čitavu komplikovanu tehniku, tako da pismeni uradi sigurno i bez greške. Sav pun optimizma pristupio je zadatku. Završi se pismeni, i Željko sav zadovoljan reče da je sve doslovce napisao kako je trebalo. Nekoliko dana kasnije, donese Kenjić nazad pismene i čita ocjene: Taj i taj 5, taj i taj 3, taj i taj 4...  uglavnom kako smo već svi navikli da dobijamo na ranijim pismenima. Dođe i do Željka. Svi sa nestrpljenjem očekivasmo da čujemo za tu peticu... Kenjić čita: Bošković... 3. Mi svi skroz zapanjeni. A što tri profesore, buni se Željko, pa nema ovdje ni jedne greške... Vidiš, Boskoviću, poče ozbiljno da objašnjava Kenjić, jes’ da u tvom pismenom zadatku nema ni jedne greške, ali u globalu kako je sve to sročeno i uklopljeno, ti tokovi rečenica i ostalo, vidiš to, to ti tako pravi Englez nikada ne bi napisao...

E, tu smo svi, koji smo znali o čemu se radi, popadali od smijeha.

DOBROVOLJNO

Poče čas geografije. Šaćo je toga dana planirao da ispituje za ocjenu. Stavio je zatvoreni dnevnik na katedru i okrenuo se prema nama rekavši: “‘Ajde sad da vidimo... ko će dobrovoljno?”. Nasta totalni muk... i sve naše glave bijahu blago podvijene. Svako se trudio da maltene ni ne diše da ne bi profesoru upao u oko. Šaćo sačeka, pa još malo, a onda uze u ruke dnevnik, polako ga otvori i rece: ”Dobro 'ajde onda da vidimo ko će dobrovoljno... kad se mora”.

ZNAO JE ODMAH

Popesmo se George i ja na osmougaoni podijum divnog ljetnjikovca u Queen’s parku. Gosti našeg vjenčanja okruživali su nas... i ceremonija poče. Matičar je govorio rečenice koje smo mi spremno ponavljali. Dođosmo do pred kraj, kad se on obrati Georgeu i zamoli ga da ponovi: “I take you Luiza to be my lawful wedded wife” (Uzimam tebe, Luiza, da mi budeš zakonska vjenčana žena). George ponavljajući reče: ”I take you Luiza to be my awful weeded wife” (Uzimam te, Luiza, da budeš moja grozna vjenčana žena). Sve zvanice pukoše u smijeh… a George i dan-danas tvrdi da je to bila nenamjerna greška uslijed treme. Ajde vala, možda mu je i vjerovat', jer ni svoje prezime nije tačno izgovorio, već ponovio pogrešno tj. onako kako ga je to matičar izgovorio. 

DOSJETLJIVA MALA

Dvijeipo godine stara Chiara sjeđaše na kauču sa bakom, i nešto joj ne bijaše po volji što baka govoraše... Poče ona da zamahuje rukom put bake, i da je kao pogana djeca udara. Ja čuh što se dešava i dojurih u sobu vičući: “Chiara, šta to radiš!”. Malecki je ruka taman bila u zamahu. Istog trena Chiara prešaltova u nižu brzinu, i umilnim glasićem reče: “Maaazim baku” , i poče da lagano pomjera ručicu gore-dolje uz bakino tijelo.

NE OBRAĆAM SE VAMA

Sa Chiarom moja majka, sestra i ja pričamo isključivo crnogorski, dok njen tata George sa njom - naravno - priča engleski. Rijetko se Chiara zbuni i kaže nama nešto na engleskom. Ako se to ikad desi, ja odmah kažem: “Šta reče, ništa te ja to ne razumijem...”. Tako ona odmah prevede na naški.

Jednog dana sjedjeli smo u kuhinji, Chiara, moja majka, George i ja. Chiara je pričala sva ushićena nešto Georgeu na engleskom. Moja je majka upita na našem: “Što to kažeš, Chiara?”. Ona se okrenu put nas i na crnogorskom iznervirano reče: “P'ićam s’ tatoooom!”, te se okrenu nazad ka njemu i nastavi na engleskom prethodno započetu priču.

ĐE

U posjeti su nam bili moja drugarica Ivana, rodom iz Beograda, i njen muž. Chiara ne mogaše da pronađe omiljeni DVD sa djecom koja pjevaju i igraju, te poče Ivanu da pita: “Đi su ona đeca”, što je značilo: "Đe su ona đeca".  Ivana ne razumjede, te pitaše Chiaru da ponovi jednom, pa još jednom. Pa tako nekoliko puta. Na kraju, stigoh ja iz kuhinje i rastumačih šta Chiara hoće, na šta Ivana odahnu i uz smijeh reče Chiari: “Ne razumijem ti ja taj tvoj crnogorski”.

DANAS

Posljednji dan ove 2006. Ne mogu vjerovat’. Evo ih opet kraj i početak. Sjećanja na prošlost, novi planovi, nade, svi sklupčani zajedno u mojoj glavi. Koliko li događaja može čovjek da smjesti u sebi? Koliko strahova i želja, koliko tuga i ushićenja? Zar je vec skoro šest godina od kako je tata onako najednom nestao? Što nije bar tu na jedno popodne? Eto bar večeras da, kao uvijek, zrači životom dok je sa nama na podijumu za igru, veseo uz novogodisnju muziku...

Akvarel, ulje, olovka... treba da nađem vremena za slikanje. Mislim da je dobar onaj “Watercolour” papir koji sam juče kupila. Možda bi Ines htjela da uplatimo za neke dobre časove slikanja. Treba Chiaru upisati u neku dječiju školu muzike i slikanja. To je interesuje, a čini se i pokreće radost u njoj, plus biće sa drugom djecom, a to obožava. Sviđelo joj se prekjučerašnje skijanje, George kaže da joj treba ove nazovi-skije zamijeniti novima.

Osmisliti do kraja projekat za plac u Baru. Valjda ću imati vremena poslije završetka rada na crtežima za “Convention” centar. Baš se radujem odlasku, nekako ćemo se već organizovati za početak ili kraj ljeta. E, šou je George, sve računa u kartama za Bar. O kakvom god se novčanom iznosu priča, on odmah računa - pola karte za Bar, dvije karte za Bar...