NA KONCERTU “U2”
Slavna irska grupa nam je dolazila u komšiluk. Bilo je red otići i odgledati ovaj koncert, naročito jer su najavljivali neviđen spektakl, a prvi koncerti sa njihove evropske turneje su to i potvrdili. Srećom sam na vrijeme kupio karte za mene i moju ljepšu polovinu, a trebalo je još obezbijediti smještaj u Zagrebu i dogovoriti sa babama čuvanje male Jane. To je prvi put da je, za njene skoro tri godine, ostavljamo samu preko noći. Na kraju se ispostavilo da smo bezrazložno brinuli, a ona je bila srećna i vesela, kao da je bila sa nama. Zbog svega ovoga smo odlučili da krenemo na dan koncerta, prespavamo jednu noć u hotelu i ujutro rano krenemo nazad. Vremenska prognoza je bila uglavnom dobra, ali smo ipak ponijeli kišna odijela. Za svaki slučaj. Motor sam pripremio par dana ranije, dosuo ulja, promijenio kočnice i to je bilo to.
Krenuli smo oko 6:30, dok je po Baru još bilo sve tiho. Samo se par ljudi teturalo kućama poslije subotnjeg izlaska, tako da na ulicama nije bilo gužve. Lagano smo prošli našu obalu, prebacili se trajektom, odvozili najnezanimljiviji dio do granice sa Hrvatskom, i tu naišli na nešto veću gužvu. Pošto smo išli motorom, nismo čekali red, već su nas ljudi propustili i mi vrlo brzo krenuli dalje. Kao i uvijek, nikakvih problema sa ljubaznim graničnim policajcima…
 Dolazak do Dubrovnika, okupanog ranim jutarnjim suncem, prvi je flash u našim glavama. Fascinantni grad uokviren morem sa usidrenim mega-jahtama i putničkim cruserima nas budi i skreće misli sa jednoličnog zvuka motora i nedostatka sna koji nas pomalo muči. Odlična cesta uz more nakon Dubrovačkog mosta nas tjera na brzu vožnju, i lagano dolazimo i prolazimo mali dio obale koji pripada Bosni i Hercegovini. Prolazimo pored polja u delti Neretve koja su zasađena agrumima, a čiji vlasnici prodaju svoje plodove tik uz cestu. Tako stižemo i do Ploča, a odatle se penjemo na auto-put. To penjanje je malo potrajalo, pa se tek poslije nekih 30-ak kilometara uključujemo na A1 magistralu koja nas vodi sve do Zagreba.
Auto puteve rijetko koristim na svojim putovanjima jer su nezanimljivi i jednolični, i rijetko kada možete uzivati u pogledima sa strane, jer brzina ide i preko 150 na sat. No, ovoga puta smo morali požuriti, i zato smo koristili prednosti ovih brzih puteva. Ima malo gužve, ali mi motorom nemamo problema. Prolazimo Maslenicu koja je poznata po nenormalnim vjetrovima, idemo 6 kilometara dugim tunelom kroz Sveti Rok, i nastavljamo zaleđem primorja prema Zagrebu, u koji stižemo oko 16 sati. GPS nas lagano vodi do hotela u kojem nas ljubazno osoblje, umjesto u dvokrevetnu sobu, koja je ranije rezervisana, šalje u najveći apartman u hotelu za isti novac. Mislili smo da ćemo se malo odmoriti, ali bilo bi bez veze ne prošetati gradom i posjetiti par mjesta prije samog koncerta. Zato smo za pola sata već napolje. Tuširanje nas je dovoljno okrijepilo i dalo novu snagu za obilazak. Odlučili smo i da nešto pojedemo, pa lagano taksijem na Maksimir…
Gužva kroz grad je očekivana, ali ljubazni konobari i osoblje svih lokala u kojima smo bili, kažu da je ovo nenormalno za Zagreb u ljetnjim mjesecima. Čini se da je i njih sve ovo iznenadilo, a podaci koje smo čuli na vijestima govore o ogromnom novcu (8 miliona eura) koji su gosti ostavili po hotelima i restoranima. Zato su jednoglasni u tome da ovakvih spektakala trebaju što više i apeluju na gradsku da nastavi sa praksom dovođenja poznatih imena iz svijeta muzike…
 Mi smo imali karte za prvi koncert, a dobio sam ih zahvaljujući mom prijatelju Alenu iz Splita. Bila su to mjesta na istočnoj tribini, odmah pored veličanstvene bine koja je izgledala kao svemirski brod na ne tako lijepom Maksimirskom stadionu. Na mjesto događanja smo stigli u osam sati i pet minuta, dok je predgrupa “Snow Patrol” završavala svoj nastup. Ušli smo bez ikakvih problema i gužve. Sve je bilo organizoano na najvećem mogućem nivou, a vijesti nakon koncerta govore da nijednog incidenta nije bilo. Iskreno, nismo ni očekivali da bi nam se nešto loše moglo dogoditi, ali se nikad ne zna u ovim našim poimanjima koncerata i fudbalskih utakmica. Interesantan mi je tekst novinara Index.hr-a Hrvoja Marjanovica:
Zaista smo prava vukojebina
“Da stvar bude bolja, poslije nastupa nije bilo izgreda. Možete li vjerovati? Nije bilo izgreda. Nitko nije razbio izlog, istukao stranca, ubio mladića, pozivao na zatiranje nacije ili preokrenuo Volvo srpskih registracija. Nevjerojatno. Pa to može samo čovjek nadnaravnih sposobnost (BONO)i. Zamislite samo taj kuriozitet. Je li uopće moguće održati koncert i ne propagirati mržnju ili nekog prozivati zbog izdajništva? Do jučer smo mislili da se takvo što događa samo u znanstveno fantastičnim filmovima o svijetu budućnosti u kojem napredna rasa "novih ljudi" u bijelim togama živi u utopiji. Vjerovali ili ne, moguće je održati koncert i poslije toga se ne vratiti kući nabijen negativnom energijom.
Zaista smo prava vukojebina. Očito je da smo u posljednjih dvadesetak godina izgubili osjećaj za normalno jer ako je lajtmotiv cjelokupnog nastupa gotovo ekstatična reakcija na izostanak nasilja, onda zaista imamo problem i treba se zapitati što s nama nije u redu. Da, sto dvadeset tisuća ljudi na jednom mjestu ne podrazumijeva potencijalne izgrede bez obzira na što smo navikli. To se zove normalan koncert ili festival...
Oko nas je bila ekipa iz Splita, a samo par sjedišta dalje sjedio je Gibboni, maltretiran pripadnicama ljepšeg pola.
 Malo iza 9 sati počeo je zvučno-scenski spektakl. Izlazili su jedan za drugim članovi benda, i na kraju Bono uz nevjerovatan huk sa prepunog Maksimira. Počeli su sa pjesmama sa najnovijeg albuma, koje su zvučale mnogo snažnije nego na CD-u. Kada je na red došla “Magnificent”, nadali smo se da je to kraj tom bloku i da slijedi voznja po vanvremenskim hitovima irske četvorke. No, prije toga, Bono je na hrvatskom jeziku pozdravio sve u publici, a kada je time iscrpio fond poznatih riječi, počeo je na svom maternjem, dok se na ekranu odmah ispisivao prevod. Ozvučenje je bilo toliko dobro da se svaka riječ kristalno jasno raspoznavala, pa smo ga mi, koji bar malo razumijemo njegov jezik, razumjeli savršeno…
Bono ne bi bio Bono, da i ovaj koncert nije iskoristio za pozivanje na pomoć ljudima koji je mogu teško ostvariti ako se za njih ne zauzme neko ko ima uticaja u svijetu, kao što ga on ima. Govorilo se najviše o Burmi i nepostovanju ljudskih prava, a na ekranu je govor održao i Desmond Tutu…
A onda je krenulo…
“Beautiful day”
“Elevation”
“One”
Delirijum i hor od 60.000 ljudi. Nastavilo se tako sa starim hitovima, a jedini je prekid bio kada je Bono odlučio da otpjeva Edgu rođendansku pjesmicu, što je publika prihvatila od sveg srca. Kraj koncerta je bio nakon skoro dva sata predstave. Ali, publika nije tako mislila, pa ih je ogromnom bukom pozvala na bis. Slijedili su:
“Ultra Violet (Light My Way)”
“With Or Without You”
i “Moment of surender”, za kraj ove predivne večeri...
 Izašli smo lagano i veoma brzo sa stadiona, sreli Popaja i Gorana, a ranije vidjeli i Zonja...
Pješice smo išli do hotela i sređivali utiske. Nezaboravno veče...
Odmorili smo se do jutra, doručkovali i - povratak nazad. Promijenili smo rutu, pa smo išli preko Plitvičkih jezera i prelijepog Slunja do Biograda na moru. Potom lagano uz obalu preko Šibenika, Splita, Omiša i Dubrovnika...
Gužve je bilo samo na prilazima većim gradovima. Kući smo bili oko 23:30, umorni poslije pređenih 1499 kilometara u dva dana. Jana nas je čekala na ulici, oduševljena našim dolaskom. Ne toliko koliko smo mi bili.
Arhiva kolumni:
01.06.2009. - DO ANGUSA PREKO JAGNJADI...
15.10.2008 - GRČKA
27.08.2007 - BRAČ
15.07.2007 - KOTLJALO SE KAMENJE
20.06.2007 - TARA
21.05.2007 - CRNA GORA - SRBIJA - BUGARSKA - TURSKA...
27.03.2007 - EX-YU
27.02.2007 - SARAJEVO - SREBRENICA
04.02.2007 - OD SKADRA DO GODINJA...
28.12.2006 - ZARAŽENI NA DVA TOČKA 2
21.11.2006 - ZARAŽENI NA DVA TOČKA 1
|
