DO ANGUSA PREKO JAGNJADI I OSTALIH DELICIJA...
 Vec dugo najavljivani koncert AC/DC-a u Beogradu je bio i prošao. Jedan kolega reče - ne znam što da kažem da ne bih pokvario utisak. Zato ću malo o koncertu, a nešto više o odlasku i povratku...
Iz Bara smo krenuli u ponedjeljak, ali je groznica počela dosta ranije. Praktično je bilo nemoguće naći slobodan ležaj u Beogradu. U početku sam pokušao sa jeftinijim hostelima i manjim hotelima, ali bezuspješno. Zatim sam prešao na Slaviju (100 eura), Hotel M (120), Inter-continental (170), Villu Kalemegdan (150), ali nigdje mjesta. Dobio sam i dosta ponuda od kolega po motorima da prespavam kod njih, ali mi se nije dalo da stvaram probleme, pa sam bio uporan. Na kraju, sasvim slučajno, pronađem Vilu Nevenka na Košutnjaku, malo dalje, ali sasvim ok. Tu smo se smjestili ja i Alen iz Splita, dok je moj prijatelj Goran Banović, koji je sa mnom išao iz Bara, već imao smještaj. Alen je nekoliko dana prije krenuo iz Splita, svratio do Bara, pa nastavio preko Albanije u Ohrid, pa na Sofiju, da bi smo se našli u Beogradu dan prije koncerta...
Dakle, ja i Goran smo krenuli oko 10 iz Bara. Poslije sat vožnje stižemo u kanjon Morače gdje nas zaustavlja policajac i kaže da moramo čekati jer se radi rekonstrukcija nekog događaja, a sve je naredio sudija. Jedina magistrala koja je vrlo frekventna bila je u prekidu gotovo sat vremena. Po najvećem suncu od 11 do 12 sati su vještaci snimali situaciju, a za to vrijeme su se stvorile kilometarske kolone, i sa jedne i sa druge strane. To može samo kod nas. Na kraju je jedan iz kolone viknuo da bi i Kusturica prije snimio film nego što su ovi ovaj jedan sudar...
Pustiše nas nekako, i mi po gasu. Pošto smo malo kasnili, a Alen je bio, sa splitskom tablicom, u području izmedju Topole i Ravne gore, nismo se mnogo zadržavali. Pojeli smo po jedan sendvič i pravac - Beograd. Alena smo “pokupili” u okolini Lazarevca i uz pomoć GPS-a stigli do naseg hotelčića.
Okolina Lazarevca...
 Jako prijatni ljudi su nas dočekali u već gotovo ispunjenom hotelu. Mali odmor, tuširanje i pravac grad. Šetnja je kratko trajala, jer je glad diktirala pravac. Otišli smo u Skadarliju, boemsku ulicu u kojoj su svi restorani kao prije 100 godina, gdje sviraju orkestri starogradske muzike uglavnom oko kafanskih stolova. Sjedosmo u "Tri šešira", a doceka nas stara dalmatinska pjesmica. Poslije je bilo i "Za Beograd, firmom Krstić" i tako redom...
Cijene su umjerene i mi smo za dva miješana mesa, bocu vina, dvije vode i par kolača, platili oko 50 eura. Alen je zato u Šumadiji za 400 gr jagnjetine bez kostiju i flašu piva platio šest eura...
Povratak u sobu i plan za dan koncerta: obići “Kuću cvijeća”, jer ipak je 25. maj, ručati sa mojim prijateljima i onda svi na stadion “Partizana”... Rano smo izašli, prošetali Knez Mihajlovom, a na Kalemegdanu sreli ekipu iz Splita. Sa kojima smo se i slikali. A glavna ulica za šetnju je bila prepuna svijeta sa raznih strana. Bilo je i Bugara, Makedonaca, Slovenaca i naravno “naših ljudi”, kojima nisam mogao odrediti porijeklo jer smo govorili isti jezik, ali sigurno nisu bili iz Beograda...
Poslije toga, lagano šetnjicom, a onda taksijem do Dedinja. Tito je još tamo gdje smo nekad čekali satima da bi mu odali poštu. Sve je u savršenom redu, čisto, kako dolikuje oko groba jedne ovakve ličnosti.
Onakve gužve sa početka osamdesetih se ne ponavljaju, ali ni sada nije bez posjeta. Svakog minuta dolaze taksisti i autobusi kako bi doveli ljude do “Kuće cvijeća”. Mislim da nikada nije bilo više ljudi sa majicama AC/DC unutra...
Nakon evociranja uspomena, moj i Goranov prijatelj Janko Pavićević nas odvodi u neki restoran na kraju grada. Hrana više nego dobra, jagnjetina sa kajmakom i svinjska rebarca kao specijalitet kuće. Nismo mogli da platimo, i zato hvala još jednom i na tome, i na odličnom izboru.
Opet lagani odmor, tuširanje i spremni smo za koncert...
Gužve oko stadiona, nekoliko prstenova kontrole, što reče jedan od prolaznika, prođosmo prvi krug pakla.
Pa kontrole na ulazu u stadion, pa u samom stadionu i nekako se spustismo na teren. Početak je najavljavan za 21 sat, ali smo znali da ćemo morati čekati bar pola sata dok izađu glavni akteri. Kao iznenađenje, u 20:59 kreće lokomotiva na velikom ekranu, animirani film o malom đavolu sa dvije ljepotice. Poslije par minuta sve se ruši, ekran se lomi na dva dijela i čuju se poznati rifovi...
 Početak sa novom pjesmom “Rock’n’roll train”, pa onda par starih, “TNT” i “Back in black”, pa opet nešto novih, pa jedina lagana stvar “Jack”, i striptiz Angusa na oduševljenje svih “đavolica” koje su na glavama imale rajfove sa đavoljim rogovima, a njih je bilo poprilično...
Ređaju se uglavnom stari hitovi, uz poneki sa novog albuma i taj dio se završava pjesmom “Whole lotta Rosie”, uz ogromnu lutku na naduvavanje koja jaše na slomljenoj lokomotivi...
 Delirijum nastaje uz “Let it be rock”, kada po običaju Angus ide po bini solirajući do iznemoglosti uz fantastičan ritam ove sjajne pjesme. Muziciranje se nastavlja u trku preko staze koja vodi kroz publiku, a koja opet vodi do druge bine na sredini stadiona, gdje se penje i zatim još podiže nekim dizalicama uz prasak i let konfeta po cijelom stadionu. Solo traje 15-ak minuta i prosto nosi sve prisutne. Poslije ovacija grupa izlazi na bis, i uz “Highway to hell” i “We salute you” završava koncert uz veličanstven vatromet...
Uh, teško mi je i da mislim o tome, a kamoli da pišem. Koncert je odrađen vrhunski, a Angusova energija je nevjerovatna. Bio je skroz mokar i prije striptiza, a tek je tada počeo da trči po stadionu. Pretrčao je bar koliko Iniesta noć kasnije...
 Nekako smo se odvukli do soba i dogovorili za rani jutarnji polazak, naravno oko 9. Vraćali smo se istim putem do Zlatibora, a onda smo skrenuli prema drvenom gradu Mećavniku, kojeg je izgradio Emir Kusturica. Stvarno sve izgleda prelijepo. Nisam fan ovog režisera (mada volim njegove filmove), ali mu se za ovo treba odati priznanje. Gradić, i ulice, i sve je od drveta. Ima i bioskop koji se zove Bioskop Stenlija Kjubrika, a ulice su dobile imena po Fon Triru, Džarmušu, Novaku Đokoviću, Che-u...
 Restoran je odličan, hrana još bolja, a cijene sasvim OK. Za tri čorbe, predjelo, salate i četiri glavna jela smo platili 39 eura...
Odatle nastavljamo za Višegrad...
Tu počinje da nas pere kiša. Nastavljamo prema Foči, Alen se odvaja za Sarajevo, a mi nastavljamo prema Nikšiću. Kiša prestaje tek poslije ovog grada, a temperatura se diže sa 12 stepeni kanjonom Pive na 27 stepeni kod Danilovgrada...
Za nekih sat vremena smo doma, poslije nešto malo više od 1000 kilometara, bogatiji za nova lijepa iskustva i par kila teži.
|
