GORAN GAŠO RADONJIĆ, biker

Za mene je najporaznija informacija koju sam čuo ona da manje od 10% Crnogoraca ima pasoše. Od tolikog broja ljudi, bar polovina ide u inostranstvo poslovno, vrlo kratko, bez zadržavanja na značajnim mjestima, tek toliko da se posao završi. Rećićete da je razlog i novac, što je svakako tačno, ali, ne mora se mnogo potrošiti da bi otišli na svoj put snova...

Sa druge strane, živimo u, što se prirode tiče, predivnoj zemlji. Nigdje ne postoje ovolike ljepote na tako malom prostoru. Svi moji gosti su bili oduševljeni onim što su vidjeli i kako su proveli svoj odmor ovdje. Mi, kao domaćini, moramo sve to približiti gostima, ako želimo da živimo od turizma. Zato trebamo što više naučiti o onome što nas okružuje i gdje živimo. Žalosno je da je jako mali broj ljudi bio putem oko Rumije, ili do Mikulića, do padina Lisinja, Zubaca, starim putem kuda je "Ćiro" išao, do Ribnjaka, a da ne govorimo o odlasku na Skadarsko jezero, Vranjinu ili Virpazar...

Dolazak božićnih i novogodišnjih praznika, donosi neku toplinu u naše domove, toplinu u odnosima među ljudima. Poklonima pokazujemo koliko su nam prijatelji i rodbina dragi, opraštamo sve ono loše u protekloj godini, pripremajući se za neke preokrete u životu koji će baš početi početkom neke nove godine...

Rim 1.1.2000.

Moja supruga i ja smo se 1997. godine "častili" odlaskom na doček Nove godine u Rim. Toliko je bilo dobro, da smo sve to ponovili i 2000-te. Dolazak Novog milenijuma, sjajni izvođači na poznatim trgovima, preko milion ljudi na ulicama vječnog grada, sve je govorilo da se sprema nezaboravna noć. Na nas je ovaj prastari grad ostavio nevjerovatan utisak. Kad god smo išli u Italiju ili u neku susjednu zemlju, obavezan je bio prolazak kroz Rim, i ostanak na barem dva dana.

Preko neke od lokalnih agencija smo obezbjedili prenoćište. Soba sa kupatilom i francuskim ležajem, TV-om i mini barom, koštala je oko 50-60 maraka. Hoteli u kojima smo odsjedali su bili sa tri zvjezdice, i uglavnom su se nalazili oko željezničke stanice Termini. Imali smo plaćen doručak, i garažu za auto ili motor. Kada ostavite stvari u sobu i parkirate svoje vozilo, koje vam više neće trebati u narednih nekoliko dana, jedva čekate da krenete. Blizina željezničke stanice donosi malu nelagodu, jer se tuda kreću razne face, ali nemate razloga za brigu. Cijeli grad je ukrašen fenomenalno i sa puno ukusa. Ovo što možemo vidjeti na našim ulicama je zločin naspram ukrašavanja Rima.

Odlazimo u grad, pomalo gladni. Očima upijamo svaku uličicu, svaku zgradu, zavidimo ljudima koji žive ovdje, srećni što smo i mi konačno dio toga. Poslije nepunih kilometar prolazimo pored Koloseuma, obasjanog svijetlima ispod čuvenih voltova. Dolazimo do Piazze Venecija na kojoj se nalazi Monumentalni spomenik neznanom junaku. Građevina, koju je Musolini sagradio nalazi se odmah do Piazze di Campidoglio gdje je zasijedao rimski senat. Odatle ulazimo u stari dio, gdje je i zabranjeno ući kolima bez specijalne dozvole. Idemo ulicom Via dell Corso, večeramo u jednom restoranu koji najviše liči na ekspres-restoran, a gužva je neviđena. Za parče pice čeka se red na osam kasa. Večera nas košta oko 30 maraka, a jako dobro i bogato smo jeli.

Krećemo u najveću žurku u našim životima. Sve je puno ljudi. Više nema nijednog vozila, ulice su preplavljene veselim ljudima koji se sele sa jednog na drugi trg, slušajući najpoznatije italijanske izvođače. Kulminacija je na trgu ispred Katedrale Svetog Petra, na čijem prozoru je bio i Papa, a na samom trgu je pjevao Claudio Baglioni, najveća zvijezda italijanske muzike, koji se kod nas može uporediti sa Đorđem Balaševićem...

Italijani porodično izlaze na doček. Ponesu bocu šampanjca i desetak čaša, u zavisnosti koliko ih ima, i u 12 sati popiju piće, čestitajući jedni drugima, ali i svima okolo....

Zatim smo obišli Piazza Navonu, gdje se tradicionalno priređuje vašar, pa trg ispred Panteona, Fontanu di trevi, i završili u Hard rock caffeu. Svuda je bilo prepuno veselih ljudi, bez ijednog incidenta, što je za nas, priznaćete, malo čudno...

U hotel smo stigli oko pet ujutro, umorni i zadovoljni, opijeni alkoholom i ljepotama vječnog grada.

U sljedeća dva dana smo obišli sve ono što treba pogledati, ali vam je jasno da ima toliko toga da nisu dovoljna ni dva mjeseca. Kao primjer, jako nas je obradovalo to što je galerija Vile Borgese poslije 28 godina ponovo otvorena za posjetioce. U njenoj neposrednoj blizini je i Njegoševa bista, pa smo ponosni otišli da obiđemo sve to. Čekali smo red za karte od nekih sat vremena i kada smo konačno dočekali, prodavac nam je ponudio da kupimo karte za sljedeću nedjelju, što je nama bilo predaleko, pa smo odustali. Zamislite galeriju u kojoj se naplaćuju veoma skupe karte, a red se čeka po sedam dana da bi ušli u nju. Kako nestvarno sve to nama zvuči, a unutra se nalaze najznačajnija djela slikara iz doba renesanse...

Ova bajka je ubrzo završila. Krenuli smo nazad, puni utisaka, prolazeći kroz srce Italije.

Vratili smo se kući, napunjenih baterija, da nastavimo ove naše obične živote. Potrošili smo oko 1500 maraka, nikad ljepše. Prvom prilikom, eto nas opet tamo. Kao što znamo, svi putevi vode u Rim...

Bar 24.12.2006.

Jako topao dan, za ovo doba godine, natjerao me da sjednem na motor i provozam se par sati. Jedan članak u lokalnim novinama je odredio moju današnju destinaciju.

Natpis je govorio o nastavku gradnje najveće džamije na Balkanu, u podnožju Starog Bara. Ako niste znali, Bar je oduvijek bio središte crkvenih organizacija. To je određivao ili položaj, ili jednostavno, slijed istorijskih događanja, a ja sam morao to sve obići i pogledati…

Prošao sam pored Nadbiskupije, pa Gvozden brijega, Belvedera, da bih došao do placa gdje se nalaze temelji nove džamije. Neki ljudi su radili građevinske poslove. Posao je u početnoj fazi i vjerovatno će trebati mnogo novca da se projekat dovede do kraja. Kada sam ih slikao, prijatno su odmahnuli rukom, a ja sam nastavio dalje. Obišao sam crkvu Sv. Nikole u Podgradu. Odlučio sam da do Starog grada idem preko Svetog Vida, gdje se nalazi i katoličko groblje. Dosta uskim putem sam prošao iznad grada i došao do Omerbašića džamije. Obišao sam Stari grad i nastavio da se vozim do Gornjeg Šušanja i Velje mogile. Obišao crkvu Svete Petke i zastrašujuću mogilu, visine oko sedam metara.

Za samo dva sata vožnje i pješačenja, obišao sam toliko značajnih mjesta iz naše bogate istorije. Osjetio sam duh nekih prošlih vremena koji se oživljava u ovo doba božićnih i novogodišnjih praznika. Sve podatke o ovim crkvama i spomenicima naše istorije, našao sam u “Knjizi o Baru” koju su napisali Željko Milović i Suljo Mustafić. Naravno, ponešto sam znao i sam.
Na obodu sada novog Bara je mala riječica Željeznica, koja je nekada bila granica Turskog i Austro-Ugarskog carstva. Jasno vam je da je uticaj sa svih strana pisao istoriju ovog kraja u kome su ljudi uvijek bili prvo ljudi, a zatim, muslimani, katolici ili pravoslavci...
Bar se kao hrišćansko episkopsko središte pominje još u VIII vijeku nove ere. Podignuta je u rang arhiepiskopije bulom pape Klimenta III, 1089. godine. Imala je u srednjem vijeku i kasnije, pod sobom, više manjih i nekoliko teritorijalno većih episkopija u unutrašnjosti Balkana. S obzirom na toliku teritoriju koju je pokrivala Barska arhiepiskopija, nadbiskupi su još u XIII vijeku počeli da nose titulu arhiepiscopus Slaviniensis, a od 1475 godine i titulu primas Serbie, koju još uvijek nose...
Paralelno sa katoličkom, u Baru i okolini je djelovala istočno-pravoslavna crkvena organizacija. Vizantija je, kad god je vladala Barom, težila da crkvu što jače veže za sebe. Zato i dugo nakon rascjepa ovih organizacija, razlike su bile gotovo neprimjetne...
Dolaskom Turske napravljene su džamije, ali je dozvoljena služba i u dvijema crkvama, u crkvi sv. Ilije i crkvi sv. Marije...
U Starom Baru još uvijek imamo ostatke 16 crkava i kapela, a svojom veličinom su se posebno isticale tri crkve: katedralna crkva sv. Đorđa, zatim crkva sv. Nikole kao crkva franjevačkog manastira i i crkva sv. Venerande...
Turci su od hrišćanskih bogomolja pretvorili u džamije samo dvije. Sve svoje novije vjerske objekte, muslimani su podigli van zidina grada. Najznačajnija među njima je Omerbašića džamija iz XVII vijeka...
Prije nekoliko godina, na ivici grada, kod stare benzinske pumpe, postavljen je krst kojeg će zamijeniti veliki pravoslavni crkveni objekat. Ove godine, na drugom kraju grada je obezbijeđen plac za gradnju katedrale. Na tom mjestu sada stoji krst, dar kamenorezačke porodice Mališić, katolicima našeg grada. I tako se vraćamo i na članak iz novina, da se u Baru gradi najveća džamija na Balkanu...

Šta reći na kraju, osim da sam veoma ponosan na svoj grad. Tolerancija među ljudima mora da postoji, i to je nešto što nas je održalo u najtežim godinama.

U vrijeme nadolazećih praznika, dobro se sjetiti svega ovoga. Zato vam želim srećne božićne praznike i puno zdravlja u Novoj 2007-oj godini.