GORAN GAŠO RADONJIĆ, biker

Moju zaljubljenost u motore i vožnju na dva točka, svi su očekivali. Otac je oduvijek imao simpatije prema ovom prevoznom sredstvu, i vozio ih je nekoliko, što svojih, što službenih, a majka je uspjela da isklizne sa sjedišta kada je bila u sedmom mjesecu trudnoće. Znali su da će se roditi neko ko će uistinu biti posvećen ovom, često osporavanom hobiju, valjda zbog predrasuda koje ljudi imaju o motoristima, kao i zbog same opasnosti od vožnje.
Prvi motor je bio Ponny ekspres, kojeg sam dobio sa nepunih osam godina. Otac je zamijenio svog starog Horeksa 350 sport, za potpuno novog Pucha. Naravno, sreći nije bilo kraja...

Sljedećih nekoliko godina sam vozio, skupljao iskustva, ponekad i padovima, što je normalna stvar za sve koji voze motore. Prerastao sam moj mali Ponny, ali nisam mogao sebi priuštiti ništa veće, kako zbog mojih godina, tako i zbog finansija. Sa divljenjem sam gledao poneki lokalni motor, slušao razne, ponekad i preuveličane priče o podvizima ovih srećnika, često jezdio u svojim mislima na nekim jakim motorima, a zatim grubo spuštan na zemlju pričama o padovima.

Prvi pravi motor na kojem sam sjedio bio je BMW našeg kućnog prijatelja Sveta Đurovića. Mašina sa šest auspuha, prelijepe zlatne boje. Onda se pojavio Igor Rems sa svojom Endurkom. Jurio je ulicama, a ja sam redovno odlazio poslije škole biciklom do stare raskrsnice, kako bih uhvatio trenutak kada izađe iz zgrade Prvoborca i jurne pravinom prema Topolici. Bio je moj heroj. Kao junak iz romana koji prkosi svim zakonima, i fizike i države. Sa druge strane bio je policajac Gaši Mališa, koji je na službenom BMW-u nekoliko puta pokušao da se suprostavi mom junaku. Nije bilo šanse, sve dok se jednog dana Igor nije zakucao u jednu zelenu "bubu". Tada sam prestao i da idem na raskrsnicu.

Nešto stariji od mene su već počeli da se okupljaju u moto-klubu pri Auto-moto društvu, vozeći krosere na trkama za Prvenstvo Crne Gore. Žuti Tomosi su bile mašine od 50 kubika, veoma bučne i dosta kvalitetne. Sjećam se trka na Madžarici u kojima su boje Bara branili pokojni Nevenko Đurnić, Vako Popović, Sata Đurović...

Nisam želio da propustim ovo uzbuđenje nikako, kakav fudbal i ostali sportovi, ovo je bila prava stvar. Na žalost, sve je to kratko trajalo. Društvene pare su se trošile, a mi smo ulazili u nekakve stabilizacije i već šta ne. Ozbiljne pare su imali samo pomorci, i tako je u Bar došla sjajna Honda Gold Wing, motor koji se i danas pravi sa malim izmjenama. Prava krstarica sa stereo uređajem i foteljama umjesto sjedišta. Doveo ga je Bobo Živanović, pomorac i vlasnik prvog kafića u gradu - "Presleya".

Isplatilo se doći na sok, samo da se dotakne ovo "čudo". Kasnije, kada je i sam vlasnik vidio koliko sam ozbiljan u svojim bajkerskim namjerama, dao mi je krug. Uauuuuuu…

Imao sam 17 godina. U garaži mi je bila slupana Yamaha 650 TX. Jeftino sam je kupio, zato što se nekom strancu koji je ovdje imao udes, nije dalo da je vuče za Njemačku, već je odlučio da samo naplati osiguranje u svojoj državi. Meni je preostalo da skupim novac i naručim djelove. Otac mi je pomogao, i za par mjeseci sve je sređeno. Pošto još nisam imao godina za dozvolu, vozio sam samo do Sutormana i nazad. Toliko sam bio naučio put da sam mogao i žmureći sve da prođem.

Od tada do danas, promijenio sam mnogo motora, a ove godine sam proslavio 35 godina vožnje na dva točka. Ono što je neraskidivo vezano za motore su putovanja. Kazali su mi da je to zarazno i da, ko jednom proba - nikad se ne izliječi. Moja žena i ja smo se zajedno zarazili, i to nas drži jako dugo, a i nemamo neku želju da nas ovo stanje prođe.

Neko je nekada rekao da je dovoljno jednom godišnje otići na neko nepoznato mjesto i ugledati nešto po prvi put u životu, kako bi vam se baterije napunile do kraja. Nemate pojma koliko je čovjek bio u pravu. Putovanja su mi donijela nova saznanja o dalekim zemljama, o ljudima, kulturama, stekao sam mnogo poznanstava, uglavnom sa jednako zaraženim kao i ja. Saznao sam mnoge stvari koje ne mogu pročitati u suvoparnim brošurama raznih turističkih destinacija. Obišao sam nekoliko zemalja, bio i do Azije, a od bivše SFRJ nisam bio samo u Sloveniji, naravno motorom. Bio sam i u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, uvijek dočekivan kao najstidniji gost. Posebna priča su moji česti odlasci u Dubrovnik i zaista jako prijateljstvo sa nekoliko lokalnih bajkera, uglavnom iz Konavala...

Specifičnu težinu su imala i moja vikendaška putovanja Crnom Gorom. Teško da ima nekog malo šireg asfaltnog puta kojim nisam prošao svojim motorom. U obilaske često idem u ljetnjim mjesecima, u zavisnosti od posla, ali je to gotovo uvijek sa nekim od mojih gostiju, kako bih im što ljepše prikazao ljepote koje Crna Gora ima za izvoz. Moji gosti, a od tada i dobri prijatelji sa kojima redovno održavam komunikaciju, između ostalih, postali su i Cor - 60-togodišnji Holanđanin na proputovanju do Grčke, zatim Nikos - Grk oduševljen noćnim izlascima, Ilkay iz Istanbula - bankar koji je putovao sa prijateljem, bivšim košarkašem i sadašnjim vlasnikom jednog poznatog turskog kluba i koji su zajednički odigrali međunarodni basket u Mojkovcu, Mike - novinar "Obsservera", čije su kolumne o krizi srednjih godina postale veoma popularne zbog njegovog šestotomjesečnog putovanja Evropom, čovjeka koji je odlučio da ponovo dođe u Crnu Goru i pokuša da ostane, oduševljen njenim ljepotama i ljepotama njenih stanovnica...

Moje drage prijatelje, Nikšu iz Splita, Emira iz Sarajeva, Alena i Igora iz Zagreba, ekipu BJB iz Beograda, kao i Daria i Lučia iz Dubrovnika, neću ni pominjati jer su često ovdje, uvjereni da su uvijek dobrodošli..

.
Toliko od mene. Vidimo se na nekom lokalnom putu, u potrazi za nečim što će nas ispuniti do sljedećeg pisanja...