GORAN GAŠO RADONJIĆ, biker

U septembru sam organizovao za moje prijatelje iz Splita splavarenje Tarom. Bilo nas je oko 20-ak na 13-14 motora, a pridružio nam se i Tome iz Čakovca, koji često pravi đireve sa ekipom iz Splita. Prethodno sam obezbijedio sve neophodno da bi ovaj izlet bio nešto jako lijepo na završetku moto-sezone. Na sve sam mogao uticati, ali na vrijeme nikako. Ipak, za vrijeme odlaska do dogovorene destinacije, i za vrijeme raftinga, dan je bio pravi ljetnji. Problemi su nastali kada je trebalo da se vraćamo, jer kisa nije prestajala do pred kraj našeg putovanja. No, idemo redom…
 

U petak sam se čuo sa Niksom, i sve je teklo po planu. Obezbijedio sam im smještaj u Baru, u hotelu "Faros" kod Rajka, a koji je pogodan i zbog toga što ima čuvani parking. Dočekao sam ih u Budvi u večernjim satima, a oni su stizali u vremenskim razmacima, u zavisnosti koliko ko smije dati gasa.

Poslije dolaska u Bar, prvo su se smjestili, a onda smo otišli do grada i do čuvene picerije "Pulena", gdje su se okrijepili i probali nadaleko poznato nikšićko tamno… Ostali smo do kasno, a gosti su bili fascinirani živošću grada i ljepotama djevojaka koje su šetale ulicom Vladimira Rolovića…

Ujutro smo krenuli oko 8.30, uz laganu vožnju i zaustavljanje na nekoliko interesantnih mjesta. Prošli smo Skadarsko jezero, Podgoricu, kanjon Morače, Kolašin i došli do Mojkovca, odakle smo skrenuli prema Žabljaku. Gosti su bili oduševljeni ljepotama prirode, i zato smo nekoliko puta stajali, kako bi napravili po koju sliku. Put nas je dalje vodio kroz Kanjon Tare, koji je poslije kanjona Kolorada, drugi u svijetu po visini. Inače, rijeka Tara je duga oko 140 kilometara, a dubina kanjona na nekim mjestima iznosi i 1300 metara. Put je sasvim solidan, vrijeme toplo i stvarno se može reći da smo uživali. Na 10-ak kilometara od čuvenog mosta na Đurđevića Tari stajemo i skrećemo kod naših domaćina koji su sve pripremili za rafting. Mjesto se zove Splavište, i tu ostavljamo motore i lične stvari koje čuvaju ljudi iz ekipe koja organizuje splavarenje. Cijena ovog aranžmana je 50 eura i u nju ulaze hrana, piće, odijela za rafting, voditelj čamca i prevoz od završne tačke splavarenja do početne. Pošto dugo nije bilo kiše, voda na rijeci je dosta niska, pa je samo splavarenje bilo većini dosadno. Kažu nam da treba doći u 5-om ili 6-om mjesecu, i da je onda kao borba za život. Ipak, meni se više ovako sviđa…

U čamcu je pored vodiča bila i jedna boca domaće voćne rakije, kao i jedan džak nikšićkog piva. Zato je već na pola splavarenja bar trećina bila pijana, a kasnije su im se i ostali pridružili. Prolazak kroz ovaj prelijepi kanjon je bio zaista fenomenalan. Ostaci starih mostova, utvrđenja i rječice koje se ulivaju u Taru su se stapali sa ovim krajolikom. Poslije sat i nešto više, došli smo do najmanje rijeke na svijetu, a koja se uliva u Taru, praveći prelijepe kaskade na ušću. Nedugo zatim smo stali i obišli manastir koji se nalazi uz rijeku i koji je skoro obnovljen. Većini gostiju je ovo bilo prvi put da su ušli u neki pravoslavni vjerski objekat.

Nastavili smo poslije nekih pola sata, mirnom vodom do našeg odredišta, gdje su nas čekali džipovi i mini busevi za povratak u kamp. Poslije 20-ak minuta ugodne vožnje, dolazimo do kampa, a tamo, hrana postavljena po stolovima. Navalili smo na razne pite, sireve, kisjela mlijeka i hladnu jagnjetinu. Taman toliko da dođemo sebi od onog alkohola i da možemo lijepo sjesti na motor i odvoziti se još 30-ak kilometara do Žabljaka. Opraštamo se od naših domaćina, i sa Splavišta idemo do Žabljaka da prespavamo…

Na Žabljaku, gradu na najvecoj nadmorskoj visini, čekale su nas sobe u privatnom hotelu MB. Hotel je bio u redu, sobe čiste i bili smo svi zadovoljni. Cijena je bila 16 eura po osobi, sa doručkom. Poslije večere, napravili smo krug po gradu, koji je izgledao sablasno. Ipak je septembar mjesec između ljetnje i zimske sezone, pa su gotovo sve prodavnice bile zatvorene. Tako smo se brzo vratili u hotel, popili par pića, i uz razgovor se dotakli mnogo tema. Ćakule su se otegle do duboko u noć, a ujutro nas je čekao povratak, koji nam neće baš tako lako pasti zbog veoma jake kiše…

Probudili smo se dosta rano, spakovali stvari, obukli kišna odijela, ko ih je ponio, dok su se ostali snalazili. Krenuli smo oko 10 sati, odlažući polazak, ne bi li se vrijeme smilovalo. Ništa nije pomagalo, i već do Šavnika, koji je na oko 50 kilometara od Žabljaka, svi smo bili mokri. Nisu nam pomagala ni kišna odijela, ni razni oblici kesa i ljepljivih traka oko nas. Jednostavno, curilo je sa svih strana. Nekako smo se dovukli do Nikšića i stali da se odmorimo. Kiša je i dalje padala, a naše raspoloženje je bilo na nivou. Na žalost, tu je bio i kraj naše zajedničke vožnje. Splićani su otisli preko Trebinja na Dubrovnik, a ja i moja žena, preko Podgorice, kući. Čim smo izašli iz Nikšića, kiša je prestala da pada. Po Nikšinom kazivanju, isto se desilo i njima, tako da je ostatak puta bio OK.
 

Na kraju smo jednoglasni bili da ovo treba ponoviti, i možda probati u maju ili junu, kada će adrenalin proraditi svom jačinom…