GORAN GAŠO RADONJIĆ, biker

Gotovo sve emisije o putovanjima na našoj TV, pod obavezno se bave odlaskom na Maldive, Tajland i slične destinacije, koje iziskuju duge i veoma opsežne pripreme, a sam odlazak košta toliko da će većina bogatijih Crnogoraca dobro razmisliti o ponovnom odlasku. Da ne govorimo o običnim radnim ljudima, ograničenim svime što donosi ovaj naš život, pod uslovom da u skorijem periodu nisu prodali nešto od đedovine…

Vrlo malo informacija imamo o nama bližim oblastima koje svakako treba vidjeti, a cilj putovanja nije samo obilazak određenog mjesta, već i putovanje samo po sebi.

Tako se i rodila ideja da u periodu između većih putovanja, napravimo i neke jednodnevne ili vikend ture, obilazeći nepoznate krajeve u okruženju. Osmoro prijatelja iz Dubrovnika na sedam motora i ja, dogovaramo se kako i kuda je najbolje ići do Skadra u Albaniji. Sve to radimo u "Puleni" uz nezaobilazan "Nik", veoma popularan kod naših zapadnih komšija.

Negdje oko 13:30 krećemo prema Ulcinju, točimo gorivo i polazimo vijugavim, ali dobrim putem prema Vladimiru. Taj put je poznat i kao stari put od Ulcinja do Bara. Prolazimo lijepim predjelima i dolazimo do graničnog prijelaza Sukobin gdje izlazimo iz Crne Gore i nakon dvadesetak metara dolazimo na albanski granični prijelaz Muriqan. Tu popunjavamo par formulara i Dubrovčani moraju platiti vizu, dok je za nas ulazak besplatan. Sporazumijevamo se onako više rukama i malo uz pomoć italijanskog. Krećemo prema svega 13 km udaljenom Skadru i iznenađeni smo finom, zavojitom cestom, gotovo bez saobraćaja. Jedino se moramo odmah naviknuti da, osim vozila, u Albaniji cestu koriste razne domaće životinje, pa opreza nikad dosta. U grad Skadar se ulazi prelaskom preko rijeke i, vjerovali ili ne, drvenim mostom. Na mostu stoji policajac koji reguliše saobraćaj, jer preko mosta se ne mogu mimoići dva automobila…

Ulazimo u grad širokom, prašnjavom cestom, bez ikakve signalizacije i tek nakon par kružnih tokova shvatili smo da su u biti sve raskrsnice napravljene kao kružni tokovi i da im nikakva signalizacija i ne treba. Skoro na svakom takvom kružnom toku u blizini stoji policajac, koji i nema baš nekog posla jer je promet vrlo rijedak, a taj utisak još pojačavaju izuzetno široke ulice u koje bi se lagano moglo smjestiti šest traka naše ceste. Promet se očigledno odvija po dogovoru, a dogodilo nam se da smo ulaskom u kružni tok tamo zatekli konja koji baš i nije dao naslutiti u kojem će pravcu krenuti, pa smo oprezno prošli pokraj njega. Bez obzira što tim cijelim kružnim tokom dominira ogromna reklama "Vodafona", ona se nikako ne uklapa u okolinu, i nama je izgledala smiješno, pogotovo nakon bliskog susreta sa konjem. Vrućina je bila nepodnošljiva i ubrzo stajemo u restoran "Mondial" da bi se malo rashladili. Na naše veliko iznanađenje i žalost, u ponudi nema domaćeg piva (ne znamo i postoji li takvo), ali zato nam ljubazni konobar iz obližnje prodavnice donosi nekoliko boca "Skenderbega" koje kao jedini suvenir nosimo doma.

Prepričavamo prve utiske i svi su oduševljeni viđenim. Nekome sve izgleda kao Afganistan, nekome kao Irak ili Maroko, uglavnom nešto što smo mogli vidjeti samo na TV-u. Totalno smo u nevjerici da se sve to nalazi na manje od 200 km od Dubrovnika ili na jedva 50-ak kilometara od Bara. Moramo priznati da nismo ništa znali o Skadru prije ovog puta i možda je tako i bolje i cijeli doživljaj je puno jači. Nakon stanke ponovo malo vozimo po gradu, iza nas se praši kao da i nema asfalta. Ne treba ni napominjati koju smo pažnju lokalnog stanovništva privukli, svi su se okretali za motorima, pozdravljali i gledali za nama. Krećemo se prema izlazu iz grada i onom legendarnom drvenom mostu. Što dalje odmičemo od centra, to su kuće trošnije i manje, na kraju gotovo poluruševine. Prije samog mosta sa lijeve strane nalazi se brdo na kojem je poznata Skadarska tvrđava "Rozafa" izgrađena u 4. v. prije Hrista, a koja dominira cijelim krajem. Inače grad Skadar nastao je oko te tvrđave prije skoro 2400 godina. U 3. v. prije Hrista grad proživljava najslavniji period. Postao je glavni grad Ilirske kraljevine pod vladavinom kralja Genta i kasnije njegove udovice Teute, koja je poražena od Rimljana u tri Ilirsko-rimska rata. Zbog svog strateško-trgovačkog položaja bio je okupiran od Venecije, a zadržao je svoje trgovačko značenje i kroz doba Otomanskog carstva. Jedno vrijeme imao je najveću balkansku pijacu sa 3500 trgovina, a ujedno i jednu od najvećih u Evropi. Na žalost, pijaca, kao i većina kulturnih spomenika, uništeni su tokom komunističkog režima u Albaniji.

Vraćamo se preko mosta do granice gdje plaćamo po dva eura za izlazak iz zemlje. Nikakvih problema nije bilo, i svakako bih preporučio svim avanturistima, i ne samo njima, da se odluče na obilazak Skadra, jer, jedno je sigurno, nećete ostati ravnodušni, a sve se može obaviti u jednom danu.

Vozimo se od granice istim putem kojim smo i došli, do raskrsnice kojom skrećemo na put pored Skadarskog jezera. Sljedeća naša destinacija je Virpazar. U početku je cesta dosta oštećena, ali se lagano penjemo prema prevoju sa kojeg puca fenomenalan pogled na jezero i albanski dio kopna. Gosti su oduševljeni, a ni meni nije svejedno. Do sada sam bar desetak puta prošao tuda, ali je iznenađenje prelijepim pogledom uvijek prisutno. Poslije par minuta odmora i fotografisanja nastavljamo prema Ostrosu. Prolazimo pored ostataka manastira Prečiste krajinske kojeg je još u XI vijeku osnovao zetski knez Vladimir. Pored manastira su i ruševine crkve Uspenja Bogorodice, i cjelokupan kompleks govori o bogatoj istoriji ovog kraja.

Poslije kraćeg odmora i okrijepljenja nastavljamo do 30-ak kilometara udaljenog Virpazara, prolazeći pored prelijepih predjela, Murićke plaže, šume kestenova, živopisnih sela Krajine i Crmnice, kao i mnogobrojnih ostrva na kojima se nalaze ostaci crkava i manastira. Skadarsko jezero ima, duž krajinske obale, pedesetak što manjih, što većih ostrva, od kojih neka nemaju ni imena. Nazivaju ih i “Crnogorskim Kornatima”, zbog ljepote i sličnosti sa istoimenim arhipelagom u Jadranskom moru. Sa druge strane, zbog velikog broja manastira i njihovog vjerskog i istorijskog značaja, nazivaju ih i “Zetska Sveta Gora”. Najznačajnija i najveća su: Moračnik velji, Beška velja i Starčevo.