GORAN GAŠO RADONJIĆ, biker

Eh, Sarajevo, Sarajevo...

Ovih dana je na IN televiziji gostovao Haris Silajdžić, čini mi se prvi bosansko-hercegovački značajniji zvaničnik na nekom našem mediju. Priča je bila na momente teška i možda nije ni odgovarala mnogima u Crnoj Gori, ali je istinito oslikavala stanje i odnos prema nama, naših komšija i nekadašnjih zemljaka...

Sve me to vratilo u sjećanjima na prošlu godinu, kada sam bio pozvan od mog prijatelja Emira, predsjednika MC Sarajevo bikers club-a, da prisustvujem okupljanju motorista u Sarajevu, odakle ćemo napraviti humanitarnu vožnju za pomoć djeci Srebrenice. Planirano je da odvozimo tih gotovo 200 kilometara od Sarajeva do Potočara, kako bi prikupili sredstva i animirali javnost za pomoć djeci ovog, zaista uništenog kraja u posljednjem ratu. Naravno da sam sa ponosom prihvatio poziv, i nije me moglo omesti ni izuzetno loše vrijeme koje je vladalo tih dana. Uz stalnu kišu i nevjerovatnih 3,5 stepeni za početak juna, obavili smo planirani put i prodrmali ljude da počnu razmišljati o djeci koja su najmanje kriva za sve što se dogodilo. No, idemo redom...

Emir nam je preko Du-moto foruma već početkom godine najavio ovu vožnju, a s obzirom da je prošle godine bilo skoro 300 motora, ove godine je trebalo biti još više, pa su prijave tekle shodno tim prognozama. Ja i Luči, prijatelj iz Dubrovnika smo od starta znali da idemo, ali niko nije očekivao da ćemo voziti skoro kroz snijeg. Vremenske prognoze su govorile da se baš u tom periodu očekuje zahlađenje i ljudi su počeli polako da odustaju. Nije se nikome moglo zamjeriti na tome jer su uslovi bili teški i za automobile, a ne za vozila na dva točka. Tako smo nas dvojica ostali jedini koji će otići na ovaj put iz južnih krajeva. Dogovorili smo se da krenemo u petak, a vožnja za Srebrenicu je bila planirana za subotu. Emir nam je obezbijedio smještaj u jednom auto-kampu na Ilidži, i za 15 eura po danu, imali smo malu kućicu sa kupatilom, TV-om i parkingom. Idealno.

Krenuo sam iz Bara oko 7 sati, da bih u Dubrovniku bio oko 10. Put je bio vlažan, ali nije bilo kiše. Na granici sam prošao bez problema, a policija na Debelom brijegu je navikla na mene, jer je to bio treći put da idem u Hrvatsku te godine. Pošto sam to obično radio u ranim jutarnjim satima, a i zbog putovanja motorom, lako su me zapamtili, i uz pitanje, gdje ćeš ovoga puta, pustili me gotovo bez pregleda dokumenata. Luči me čekao na prelijepom Dubrovačkom mostu, i nastavili smo dalje. Sipali smo gorivo u Neumu, a već u Opuzenu stali da ručamo. I ja i Luči smo malo korpulentniji, i obojica volimo da pojedemo. Znali smo da će ovakvih zaustavljanja zbog hrane biti dosta, naročito jer prolazimo kroz jablanički kraj, poznat po izvanrednoj jagnjetini...

Ubrzo poslije pauze stižemo na BH granicu. Pregledaju nam dokumenta, upisuju motore i mi nastavljamo dalje uz stalnu opreznost zbog radara. Idemo uz rijeku Neretvu, kroz prelijep krajolik, po suvim cestama i bez straha od kiše. Prolazimo kroz Počitelj, istorijsko naselje orijentalno-mediteranskog karaktera i jedna od najljepših kulturno-historijskih cjelina u Bosni i Hercegovini. Ovaj hercegovački gradić na živopisnoj obali Neretve izgrađuje se intenzivno od druge polovine 16. vijeka kroz plodonosno ukrštanje dviju graditeljskih tradicija - orijentalne i mediteranske. Sve do naših dana bilo je sačuvano to graditeljsko kulturno blago, ali je u ljeto 1993. dosta toga razoreno. Od 2003. godine, istorijsko gradsko područje Počitelja proglašeno je nacionalnim spomenikom Bosne I Hercegovine. Ubrzo nakon ovog lijepog prizora, stižemo u Mostar. Nismo se zadržavali, ali smo jasno vidjeli ožiljke minulih godina. Tužno su izgledale porušene i izrešetane zgrade, a mi smo odlučili da u najskorije vrijeme dođemo i obiđemo ovaj grad. Ostavljamo Mostar i počinjemo da se penjemo prema planinama na kojima se vidi novi snijeg. Temperatura pada, ali nam to ne znači mnogo jer, uz opremu koju imamo, ni ne primjećujemo. Nailazimo na sklisku cestu, neosvijetljene tunele, pa vozimo uz dosta napora i opreza. Odlučujemo da predahnemo u jednom restoranu na Jablanici, blizu legendarnog porušenog posta iz bitke na Neretvi. Uz dobru tursku kafu se okrijepljujemo i nastavljamo.

U Sarajevo stižemo u popodnevnim satima, a Emir i ekipa iz kluba nas čekaju u kafiću "Opera". Smještamo se u bungalovima, istuširamo i krećemo u grad. Sarajevo je potpuno obnovljeno, i na svakom ćošku se nešto radi. Moderni tržni centri, blještave reklame, odlične saobraćajnice nam govore da se ovdje sliva veliki novac i da grad živi u punom zamahu. Obilazimo Baš-čaršiju i prisjećamo se nekadašnjih odlazaka u Sarajevo. Tufahije, baklave i fenomenalni ćevapi spadaju takođe u znamenitosti ovog kraja, a mi sa užitkom degustiramo sve ovo. Ubrzo pada noć. Po gradu vidimo izlijepljene plakate za memorijalnu vožnju u kojoj i mi učestvujemo. Emira spopadaju novinari, tražeći sve moguće podatke o broju učesnika, satnici vožnje i samoj organizaciji u Sarajevu. Naime, sve ovo traje tri dana, od čega je sama vožnja u subotu, a u petak veče i nedjelju su razne humanitarne akcije i dodjela priznanja i zahvalnica svima koji su bili učesnici. U petak su na glavnom trgu gostovali "Partibrejkersi" iz Beograda, u subotu sjajni Dado Topić i u nedjelju "Hladno pivo", najbolji rock band iz Hrvatske. Najave su bile danima po svim medijima u Bosni, i trg ispred Skenderije je bio prepun kada su Cane i ekipa zaprašili po gitarama. Sjajno veče beogradske grupe, uz fenomenalnu publiku koja je pjevala sve pjesme meni omiljenog banda. Sve se direktno prenosilo na Radio Sarajevu i u toku koncerta su se ljudi javljali i davali donacije za djecu koja su ostala da žive u Srebrenici.

Poslije cijelog dana provedenog na motoru, šetnji i, na kraju, skakanju na rock koncertu, umor nas je stigao i zaspali smo u našim sobama, sa nadom da sjutra ipak neće biti kiše. Definitivno smo znali da će biti oko 70 motociklista, a iz Tuzle bi trebalo da nam se priključi još nekolicina, negdje na pola puta. Domaćini su pripremili i autobus, u slučaju velikog nevremena, ali smo to odbili sa prezirom, jer ipak smo mi bikeri... J

Subota 3. jun, temperatura oko 8-9 stepeni, kiša pada i ne vidi se ništa nego crni oblaci, magla i isparavanje tople zemlje. Autobus je spreman, ali mi ostajemo pri tome da ćemo, i ako bude išao neko autobusom, mi ići motorima pored. Zato organizatori odlučuju da ipak idemo motorima i tako se nas sedamdesetak okuplja pored stadiona Koševo, gdje dolaze brojne TV ekipe koje će nas pratiti na ovom putu. Oko 11 krećemo. Kiša ne prestaje, mi u kišnim odijelima, kacigama i debelim rukavicama ne osjećamo ništa. Penjemo se na okolna brda, jer nas tuda put vodi, a temperatura pada na 3-4 stepena. Samo nam snijeg fali. Stajemo u jednom malom mjestu gdje čekamo da nam se kolege iz Tuzle priključe. Tu se okrijepljujemo, uz veliku pozornost mještana koji se trude da nam udovolje, kako ničega ne bi falilo. Dok čekamo, smješteni smo u jednoj diskoteci-kafiću, specijalno otvorenom zbog nas u tim ranim popodnevnim satima. Poslije gotovo pola sata, nastavljamo dalje. Prolazimo kroz Vlasenicu, pored rijeke Jadar, kroz Miliće i druga živopisna sela, a kako se primičemo Srebrenici, sve su vidljivija rušenja i ožiljci po kućama, nadam se, zadnjeg rata u ovim krajevima. Stižemo u Potočare, skidamo mokra odijela, a na ulazu u memorijalni centar dočekuju nas vodiči i ljudi koji rade ovdje, da bi nam što vjernije ispričali priču ovog nesretnog kraja...

Prizor je bio užasan i govorio je više od hiljadu riječi. Grobovi su bili poređani u pravilnom nizu, a na njima su bila ispisana imena poginulih i godine rođenja. Mnogo mladih ljudi je bilo sahranjeno, a tišina koja vlada tim krajem je bila sablasna. Bio sam prvi iz naših krajeva, i zaista sam bio dirnut ovim obilaskom. Nakon šetnje kroz Memorijalni centar, otišli smo da pogledamo BBC-jev dokumentarac o majkama Srebrenice. Za većinu učesnika je ovo bilo prvi put da gledaju, dok sam ja to već vidio na našoj televiziji. Emir nije mogao da vjeruje da se to ipak prikazalo u Crnoj Gori, i to ne jednom. Gledajući sve ovo, kao i mjesta koja su oko Srebrenice, tek shvatam koliko smo mi bili daleko od užasa rata. Koliko smo dobro prošli u ludilu 90-tih. Ne ponovilo se...

Nismo imali tako drastičnih razaranja, ali su rikošeti pogodili i nas. Mnogi su ostali bez prijatelja, rodjaka, na bilo kojoj strani bili. Na kraju se neće ni znati gdje je ko bio, samo će jedina istina biti da ih više nema. Ja sam ostao bez nekoliko vrlo bliskih ljudi koji, na sreću, nisu poginuli, ali ih nisam vidio više od decenije. Pobjegli su iz ovog ludila, tražeći sreću na mirnijim mjestima, preko „bare“. Drago mi je što su uspjeli, ali bi ih tako rado vidio ponovo ovdje...

Sjetim ih se često, ali sada, dok sam vozio cestama kuda su do skoro išli samo tenkovi, kao da su bili samnom. Moju narandžastu Harley-Davidson jaknu nosim uvijek sa sobom, iako vozim BMW-a. Ona mi dođe kao neka amajlija i nosiću je dok se ne raspadne. Nju mi je kao poklon poslao Emil Karastanović, čim se dokopao američkog tla. Hvala prijatelju...

Ostali smo da ručamo u Srebrenici, gdje je za nas u jednoj osnovnoj školi pripremljen pasulj. Povratak u Sarajevo je bio nešto suvlji do planinskih prijevoja. Vratili smo se u svoje sobe, ostali da se odmorimo, jer nas je uveče čekao Dado Topić na trgu ispred Skenderije. I sam biker, Dado nas je pozdravio i pridružio nam se u razgovoru prije samog koncerta. Da je vrijeme bilo imalo bolje, htio nam se i on pridružiti sa svojim Harley-em...

Koncert je bio sjajan, uz mnogo njegovih dobrih starih stvari. Veliki broj ljudi je ostao do kasno da se zabavlja na trgu. Mi smo bili jako umorni, ali veoma ponosni na sve što smo uradili toga dana. Otišli smo da se odmorimo, jer se sjutra trebalo vraćati doma. Odlučio sam da se ne vraćam istim putem. Pošto je bilo par ljudi iz Splita, Luči je sa njima ponovo išao preko Mostara. Ja sam se opredijelio za put preko Foče, Šćepan polja, Kanjonom Pive, preko Nikšića na Podgoricu, i zatim u Bar. Dan je bio lijep i konačno sam mogao da se opustim u vožnji. Par radarskih kontrola me je ipak upozorilo da su policajci svuda isti, bar u ovim našim krajevima. Da ne bih pravio međunarodne probleme, platio sam 20-ak maraka svoju slobodu i nastavio dalje. Prije same granice ima dionica od nekih 10-ak kilometara makadama, koja se do sada, nadam se, asfaltirala. Priroda je prelijepa, putevi sasvim dobri, osim ovih par kilometara, a gužve u saobraćaju nema, i jedino vas neka divlja životinja može iznenaditi. Iz Sarajeva sam krenuo oko 9, a u Baru sam bio oko 2 poslijepodne. Žena me čekala sa ručkom, a ja sam morao da podnesem raport, gdje, kako, kuda i sa kime...