GORAN GAŠO RADONJIĆ, biker

Najznačajnije putovanje u mom dosadašnjem životu je bilo dugo samo 40-ak kilometara. Putovanje do putujućeg muzeja u kojem su malo drugačiji eksponati od onih koje bi očekivali. Kada su se vrata otvorila u 21.45 ovog 9. jula, ušli smo u prostore prepune rifova Keith Richardsa, glasovnih i igračkih vratolomija Mick Jaggera, besprijekornih ritam dionica Charlie Wattsa i Darryl Jonesa, uz raskošne panorame gitare Ronnie Wooda, saksofona Bobby Keysa i glasova Bernard Fowlera i Lise Fisher. Što reći, moj dječački san se ostvario. Uz Pink Floyde i dva Jima, Rolling Stonesi su mi bili uvijek u velikoj četvorci.

Rođen sam nešto poslije njihovog nastajanja, tako da su bili tu kada sam postao svjestan muzike i same potrebe za njom. Rijetka mjesta za kupovinu ploča, od kojih bi izdvojio prodavnicu zagrebačkog "Jugotona" u Podgorici, nekako su zadovoljavale moje potrebe, više ograničene mojim budžetom nego voljom i željom da imam nešto od meni dopadljive muzike. Prvo njihovo gostovanje u našoj zemlji u Zagrebu 1976. je ipak bilo prerano za mene. Za tako nešto bi trebalo da postoji volja roditelja koje bi vodili svoje dijete, ali je moj tata više volio Bebu Selimović od nekog kapitalističkog narkomana, iako, da je možda čuo da se Mick rukovao sa Titom, ko zna što bi bilo…

Koncert na Jazu je za mene počeo onog trenutka kada sam postao svjestan da će oni stvarno doći. Bojao sam se da će nešto u zadnjem trenutku iskrsnuti, da će Keith naći neku novu palmu sa koje će pasti. Ali ne. Kamioni sa opremom su počeli da stižu. U novinama sam pratio sve što se događa u vezi ovog spektakla. Na žalost, novine su jedine objavljivale nešto. Na našim TV stanicama, čini mi se nedoraslim za ovakav događaj, nije se moglo čuti ništa više od konfuznih konferencija za novinare. Rolling Stonesi su grupa koja zadnjih godina nije bila u centru pažnje, bez novih hitova i plasmana na našim top listama, generacije koje su stasavale nisu mogle znati gotovo ništa o njima, a kamoli zapjevati neku njihovu pjesmu. Pet dana poslije koncerta na Jazu, ova grupa će održati koncert i u Beogradu. A deset dana prije zakazanog spektakla na Ušću, sve značajnije TV stanice u Beogradu (RTS, B92…) su emitovale filmove o njima, od čega B92 svakog dana po sat vremena filmskog materijala o najvećem rock'n'roll bandu svih vremena…

Dan prije koncerta sam obišao mjesto održavanja. Sve je bilo spremno, mada je još uvijek bilo radnika po velikoj konstrukciji od bine. Nervoza je već tada počela, i jedva sam dočekao sljedeći dan. Dogovorili smo se da krenemo oko 15 sati iz "Pulene", naravno motorima. Bili smo tu ja, Soćo, Goran, Hari, Marko, Beli i Zvonko (Danko). Raro i Fudo su išli kolima i sa familijama, a tamo su već krenuli i čekali nas Furo, Jelena, Pritka, Janko... Najviše me plašilo da li ćemo uspjeti da, koliko-toliko, popunimo ogroman prostor na Jazu. Da li ćemo položiti ispit za neka buduća gostovanja. Znao sam da će Stonesi svirati za mnogo manje ljudi nego što je bilo, ali bi to sigurno zatvorilo vrata za neka nova organizovanja sličnih gostovanja. Kada smo stigli do Lastve Grbaljske i velikog parkinga, desetak parkiranih kola su me potpuno obeshrabrili. Znali smo da smo rano došli, pa smo produžili za Kotor, nervozno popili po par pića i vratili se nazad. Situacija je bila nešto bolja, ali i dalje ne sjajna. Parkirali smo se i odlučili da dva kilometara do plaže pređemo pješice. "Rokšpedova" pumpa je bila prepuna žednih ljudi i tu smo prvi put vidjeli ozbiljniju masu. Sljedeći put je to bilo na samom koncertnom prostoru gdje se već bio skupio veliki broj fanova sa svih strana. Do samog početka gužva je postajala sve veća, a mojoj radosti nije bilo kraja. Kada je počeo "Start me up", više mi ništa nije bilo važno…

Rolling Stonesi su već više od 40 godina sa nama. Uvijek svježi na neki način, uvijek gotovo u centru pažnje, sa gomilom problema oko sebe iz kojih su izlazili definitivno jači i bolji nego ikad. Sa propašću hipi pokreta, mnoge slične grupe su završile svoje bitisanje i otišle u istoriju, a njihovi članovi su u vrtlozima droge često tonuli i teško ili nikad nisu isplivali. Na sreću, Keith Richards je uhvaćen u Kanadi sa drogom i odmah uhapšen. To je dovelo do uslovne kazne i obaveznog liječenja, koje je produžilo i njegov vijek, i vijek njegove grupe. Uslijedilo je stvaranje novih pjesama na jugu Francuske i kasnije na Jamajci, a potom i organizovanje mamutskih turneja po kojima su postali hit u svijetu. Tih godina im se priključio i Ronnie Wood, i kamenje je počelo da se kotrlja nezaustavljivo…

Amerika je tada postala njihov novi dom, a prvi značajniji nastup su imali na kamionu koji je išao ulicama New Yorka, da bi 1975. započela velika turneja. Spektakl koji je, uostalom kao i sve njihove nastupe, smišljao nevjerovatni Mick Jagger, zasjenio je sve do tada viđeno. Od tada je bilo nekoliko svjetskih turneja, a grupa je svirala u svim područjima svijeta i na vrlo značajnim mjestima i za njih i za razvoj pop rock kulture u svijetu. Njihova gostovanja u Južnoj Americi, specijalno u Argentini i Riu ili još zatvorenom Čileu, postala su dio istorije. Odlazak u Japan 1990. je takođe propraćen nevjerovatnom euforijom. Gostovanje u "Tokio domu" dan poslije legendarnog poraza Tysona, trajalo je 10 dana. Naime, toliko je karata bilo prodato da su koncerti održavani deset dana uzastopno u prepunoj hali. Koncerti su bili odmah poslije radnog dana, poslovično mirnih Japanaca, pa su zato na koncerte dolazili u odijelima koja su na kraju koncerta bila pocijepana, kravate vezane oko čela i tako bi odlazili kućama.

Gostovali su i u Istočnoj Njemačkoj u periodu kada je rušen Berlinski zid, u Čehoslovačkoj koja se upravo bila oslobodila od komunizma, a na plakatima je pisalo: "Otišli su tenkovi, a došli su nam Rolling Stonesi". Sa predsjednikom Havelom su bili na glavnom trgu pred ogromnim brojem ljudi, a u Rusiji su se šetali Crvenim trgom dok ljudi nisu počeli da ih opsjedaju. Koncert u Južnoafričkoj republici pred prvi put miješanom publikom ima posebno mjesto u njihovom koncertnom životu, kao i, uostalom, gostovanje u najmanjoj i najmlađoj državi u kojoj su bili, u Crnoj Gori…

Poslije gostovanja u Rusiji, sve ploče i kasete Rolling Stonesa u Moskvi su bile rasprodate. Eh, kad bi se i kod nas nešto slično desilo…

Na žalost, teško. Uticaj "Pinka" je prevelik i teško se boriti protiv njega. U lokalnim supermarketima na razglasu se može čuti samo muzika sa talasa radio stanice koja je smještena u jednom poslovnom prostoru, i koja u svom imenu ima samo jedno slovo. Kasirke veselo pjevaju svoje tužbalice dok vam naplaćuju, kao da niste već dovoljno iznervirani samim računom. Na moju opasku da slušaju pogrešnu muziku, spremno odgovaraju da ni ovi moji prije neko veče nisu bili baš popularni i da su na državnoj televiziji čule da je bilo nešto više od deset hiljada ljudi. Naravno da sve to saopštavaju sa radošću u glasu i nastavljaju da pjevaju svoje himne…

Eto, tako lako se zvanično saopštenje da je na Jazu bilo više desetina hiljada ljudi prevede na ono što nekome odgovara... Te razne novootvorene radio stanice mi i nisu toliko bitne, jer nisu ni memorisane u mojim radio uređajima, i zato ih ni ne slušam. Ali, ima jedna stanica koja je memorisana, ali koju jako rijetko slušam, baš zbog negativnih uticaja koje sam maločas naveo. To je Radio Bar. Vrlo malo je ostalo od onoga zbog čega sam volio ovaj radio, i već godinama čekam da se nešto promijeni. Mladi ljudi koji se zapošljavaju u njemu ne donose kvalitet već povlađuju trendu i uličnom ukusu. Mom strpljenju nije kraj, ali…

Nadam se da je bar neko od njih bio na koncertu, i da je sjutradan u prepunoj stalaži ploča Radio Bara, pronašao Rolling Stonese i umjesto Ceca i Seka pustio "I’m free"…

Nego, vratimo se temi. Ko nije vidio početak kocerta, a i za sve vas koji niste mogli doći, evo "Start me up" on Jaz beach, Montenegro:

http://www.youtube.com/watch?v=0zgMemGU9yY