GORAN GAŠO RADONJIĆ, biker

Početkom 2005. smo odlučili da idemo do Istanbula. Nekako nas je Turska privlačila svojim orijentalnim šarmom, a posebno najljepši i najveći grad, Istanbul. Poslije dosta knjiga i svjedočenja ljudi koji su bili, imali smo osjećaj da će biti to sjajno iskustvo. Pošto je moja tašta iz Bugarske, odlučili smo da kod njene majke provedemo par dana, vidimo sve rođake, odmorimo se od napornih prvih par dana i onda nastavimo, spremni u potpunosti za Aziju.

Žena je otišla nekoliko dana ranije sa svojim roditeljima i čekala me u malom mjestu na obali Crnog mora, pored Burgasa. Ja sam sa opremom trebao da krenem nešto kasnije, nakon što završim poslove kod kuće.

13. maj 2005.

Konačno sam sve sredio, postavio Givi kofere i kupio Tank torbu, napisao plan putovanja, razradio kilometražu, jer je prvi dan trebalo da prevezem oko 1100 kilometara. Odlučio sam da krenem u 4.00 sljedećeg jutra. Po planu sam trebao biti u Burgasu oko 20 sati…

14. maj 2005.

Jutro je bilo svježe i vedro. Temperatura oko 15 stepeni, ja obučen dobro i spreman kao nikada. Krenuo sam tačno na vrijeme i sve je bilo kako sam i planirao. Čak su me i policajci pustili kroz još tada nezavršeni tunel Sozinu. Prelazio sam kilometre i brže nego sam mislio, no onda sam došao do kanjona Morače i do temperature od samo 6 stepeni. Magla je bila toliko gusta da sam morao držati vizir svo vrijeme otvorenim. Srećom, nemam problema sa sinusima, jer bi ovo bilo pogubno. Tako sam nastavio sve do Rožaja gdje sam prvi put vidio sunce toga jutra. I to zato, jer sam bio na visini od preko 1500 mnv, pa sam samim tim bio iznad magle koja je pokrivala cijelu dolinu…

Poslije kratkog odmora, nastavio sam dalje. Put me vodio za Novi Pazar, pa do Biljanovca, gdje sam skrenuo prema Kopaoniku. Prolazio sam podnožjem ove planine, a put je bio sasvim u redu. Nekoliko sela i velike obradive površine u zaleđima su davale veoma lijepu sliku ovog kraja. Tako sam prošao kroz Prokuplje i stigao do Niša kojeg sam zaobišao kratkim auto putem u izgradnji. Nadam se da će ga brzo izgraditi, jer ova dionica od Niša do granice Bugarske je najlošiji dio puta. Veliki broj rupa, naročito u tunelima, primorao me da spustim brzinu na nekih 50-60 na sat…
Srećom, veoma brzo sam došao do granice koju je karakterisala velika gužva i mnogo kamiona koji su čekali red. Ipak, kada su me vidjeli sa motorom, požurili su me, i čudili se kako to da ja čekam red…
Carinik je bio vrlo ljubazan, dobro je govorio naš jezik, i sve je bilo gotovo za desetak minuta. Pitao me gdje idem i koji je razlog mog putovanja. Pitao me da li idem kao roker, jer sam motorom, a ja sam mu odgovorio da idem kao zet, jer mi je tašta iz Bugarske… Malo smo se nasmijali i sve je bilo OK. Putarina se za motore ne naplaćuje u Bugarskoj, i za par minuta sam bio na veoma dobroj cesti koja je vodila za Sofiju…
Pored Sofije sam prošao zaobilaznicom i izašao na auto put koji je vodio do Plovdiva. Brzine su mi bile sada mnogo veće, ali i odmor mi je trebao češće. Od Plovdiva sam skrenuo ka staroj Zagori, a zatim pored Slivena prema Burgasu. Noć je već polako padala, žena me zvala svakih 50-tak kilometara, a i ja sam jedva čekao da je vidim, jer bi to značilo kraj ovom dugom prvom danu…
U Burgasu sam bio oko 21 sat, a ne oko 20, kako sam inače planirao. Bilo mi je dosta teško naći skretanje za selo Jasna Poljana, pa sam kroz grad odvozao nekih 20-tak kilometara, dok mi nisu asistirali ženini rođaci. Bilo je dosta hladno i u toplinu sobe sam uplovio oko 22 sata. Moj dolazak je propraćen veseljem koje je zaliveno velikom količinom stvarno dobre rakije. Uz obilnu večeru, lako sam zaboravio na umor…

15. maj 2005.

Čitav dan sam proveo u šetnji ovim živopisnim krajem i selom koje se zove baš kao i rodno selo Lava Tolstoja, pa je njegova bista napravljena i ovdje.

16. maj 2005.

Dovoljno dugo sam bio bez motora, pa ga je trebalo malo i aktivirati, a i žena me stalno požurivala. Odlučili smo da prošetamo obalom i obiđemo par mjesta u radijusu od stotinjak kilometara. Selo u kojem smo bili smješteni je na 10-tak kilometara od mora, tako da smo vrlo brzo bili na veoma dobrom putu koji je prolazio pored sjajnih hotela uz obalu. Obišli smo Primorsko, Sozopol i Nesebar.
Dok je Primorsko novi grad u kojem je turizam glavna grana privrede, Sozopol i Nesebar su dva prelijepa stara grada koja se moraju vidjeti. U Sozopolu smo i ručali, za sitan novac, a hrana je slicna leskovačkoj kuhinji, znači jaka i veoma ukusna.

Grad je jedan od najstarijih i najljepših na crnomorskoj obali. Ispred grada se nalazi malo ostrvo koje se zove Sveti Kirik, povezano dugačkim nasipom sa poluostrvom Skamni na kojem se nalazi Sozopol. Najstariji pismeni zapisi o ovom gradu se nalaze u starim grčkim zapisima iz sedmog vijeka prije nove ere, u kojima se kaže da je na ovom mjestu bio stari grad Apolonija, koji su osnovali Milećani i to 50 godina prije dolaska Persijanaca… Bio je središte stare Grčke kolonizacije i stvarno se ima što vidjeti… Nesebar je grad na ostrvu koji je takođe povezan sa kopnom jednom prevlakom. On datira iz kraja drugog milenijuma prije Hrista. Sačuvani su mnogi ostaci iz najstarijeg doba, a sa dvije strane se nalaze marine u koje uplovljavaju brodovi sa velikim brojem turista. Fantastično.

17. maj 2005.

Danas opet odmaramo, jer sjutra krećemo na dugačak put koji nas vodi do Istanbula, a onda polako i prema kući…

18. maj 2005.

Pošto smo se dobro naspavali i najeli, polako spremamo kofere i krećemo oko 11 sati. Imamo oko 350 kilometara do glavne tačke našeg putovanja, a pošto idemo dobrim putevima, računamo da ćemo na odredište stići u ranim popodnevnim satima. Oko 60-tak kilometara je do granice, i prelazimo je na velikoj nadmorskoj visini. Malo je svježe, ali je sunce dosta jako i čim stanemo, odmah je vruće. Carinici na bugarskoj strani se dive motoru, pitajući da li je nov i koliko košta. Prolazimo bez ikakvog zadržavanja i stizemo na tursku granicu. Tu nailazimo na nešto veću gužvu, ali dok smo platili vizu (10 eura), sve se već normalizovalo. Poslije 15-tak minuta zadržavanja u free shopovima i mijenjanja nešto novca, odlazimo jako dobrim putem kroz četinarsku šumu prema dolini u kojoj nas čeka auto-put. Poslije sat vremena lijepe vožnje, bez ikakve gužve stižemo i priključujemo se na put Edirne-Istanbul.

Krajičkom oka sam primijetio da smo se priključili pored neke benzinske pumpe, pomislivši da će ih biti kasnije još, ali tu sam se prešao, jer sam prvu sljedeću vidio tek prije dolaska u grad. Malo me bilo strah da nećemo stići do pumpe, tako da kada smo je vidjeli, zastali smo i odmorili se. Odlučili smo da probamo čuvenu tursku kafu, ali nas je iznenadio jako loš kvalitet. Naime, svi Turci su pili neki njihov čaj, a ne kafu, pa smo i mi odlučili da probamo. Ovaj veoma jak napitak nas je okrijepio i dao snagu za nastavak putovanja. Od tada, gdje god smo stali naručivali smo čaj, koji je sličan ruskom čaju, ali je mnogo mnogo jači.
Nastavili smo, sa malo straha, jer nas očekuje 20-to milionski grad, u kojem rijetko ko govori strani jezik, a gužva u saobraćaju je kao iz priče. Ušli smo u Istanbul u četvororednoj koloni. Na jednom pokazivaču pravca je pisalo "Blu Mosk" i nastavio sam da idem prema tamo gdje je strelica pokazivala. Ostali natpisi su bili na meni nerazumljivom jeziku i tako se i nastavilo sve dok nisam došao do nekog luksuznog hotela koji se nalazio uz sam bulevar u strogom centru.

Imali smo sreće, i tu smo se zaustavili da popijemo čaj i pitamo za smještaj. Hotel je bio sa pet zvjezdica, a smještaj je u dvokrevetnoj sobi bio 120 eura. Nismo htjeli potrošiti toliko novca, pa smo samo ulicu niže naišli na veoma pristojan hotelčić sa 4 zvjezdice u kojem je cijena bila 40 eura za dvoje. TV, klima, jako lijepo i čisto kupatilo, i na samo 50-tak metara javna garaža gdje su nam čuvali motor za samo pet eura za cijelu noć. Istuširali smo se, malo odmorili i u šetnju.

Grad je bio fantastičan u predvečerje. Prelijepe džamije na svakom ćošku, osvijetljene vrlo profesionalno, ulični prodavci, mnoštvo butika i restorana, od kojih su oni tradicionalni najljepši. Pogađanje za cijenu u svakom dućanu i odlična hrana, ne i mnogo skupa. Živost je na svakom ćošku, restorani su prepuni, usluga vrhunska. U mnogim lokalima imate mogućnost da sjednete na pod, ili da na klupama podignete noge i tako večerate. Na sredini lokala žene u narodnoj nošnji spremaju domaće specijalitete. Palačinke su sa medom i orasima i veoma su jake. Jaki su i svi ostali ukusi kao i boje ovog fantastičnog grada.

Na žalost, ostajemo samo jedno veče, pa odlučujemo da ćemo se vratiti prvom prilikom…
Kasno smo se vratili u sobu, a prije toga obišli smo i motor…

19. maj 2005.

Pošto smo završili sve formalnosti u hotelu, pokupili smo stvari, namontirali na motor, i krenuli kroz grad, kako bi prošli preko velikog mosta na Bosforu.

Sam prelazak je koštao tri miliona lira ili tri lire, upravo je bilo ukinuto šest nula, pa je odatle ovo bilo zbunjujuće, ali pošto smo mi već navikli na to, nije bilo strašno. Prelazak preko mosta je fantastičan.

Nastavili smo, ovoga puta kroz Aziju prema Ankari. Kod mjesta Kočaeli smo skrenuli i nastavili prema Bursi, prolazeći uz more. Prolazili smo kroz mala mjesta, bez gužve na ulicama, i pošto smo bili sami, mojoj ženi je bilo malo nelagodno, dok nismo ušli u Bursu koja ima 1.200.000 stanovnika. Na skoro svim balkonima su bile okačene turske zastave, sve je bilo ukrašeno, a mi nismo znali razlog tome. Saznaćemo tek kad dođemo u Canakkale.

Prešli smo oko 650 kilometara po jako dobrim putevima, djelimično i novim auto-putem koji je planiran da ljude sa kontinenta vodi do najpoznatijih turskih ljetovalista u okolini Izmira. Zaslužili smo dobar odmor i kada smo ušli u Canakkale oduševilo nas je što na svakom koraku imate hotele. Grad je bio prepun ljudi koji su samo pristizali trajektom iz evropskog dijela Turske. Bilo je veoma živo i mislili smo da ćemo to veče prije spavanja doživjeti živost prave sezone i gužve po ulicama kao u velikim gradovima. Ali, čekalo nas je iznenađenje. Naime, 19.05. je državni praznik Turske i po starom običaju, centralna proslava je u ovom gradu. To znači da se ovdje sliva veliki broj ljudi, kako bi u dva tri luda dana proslavili ovaj praznik. To je rezultiralo da je bilo nemoguće naci sobu, pa smo morali kasnim trajektom preći na drugu stranu obale, kako bi tamo našli kakav hotelčić. Već je bila skoro ponoć, i nervoza se uvukla u naše redove. Meni je bilo svejedno i mogao sam prespavati i na nekoj klupi, ali je žena bila oštro protiv toga. Ukrcali smo se na trajekt i za pola sata bili ponovo u Evropi.
Na drugoj strani nas je čekalo malo mjesto sa svega nekoliko kuća i jednim hotelom u kojem smo jedva našli jednu trokrevetnu sobu, u dosta jadnom stanju, ali bolje i to nego napolje. Tu smo i večerali, upoznali se sa gazdom koji je znao malo italijanskog jer je bio u Švajcarskoj na radu, i platili za sve oko 40 eura. Na kraju je sve dobro ispalo.

20. maj 2005.

Sunce je već od ranih sati pržilo. Danas nas takođe očekuje dug put, a cilj nam je Plovdiv u Bugarskoj.

Vozili smo se prelijepim predjelima, a kvalitet puta više neću pominjati, jer je sve u najboljem stanju…
Velike obradive površine nam pokazuju zašto ova zemlja ima veliki uticaj na cijene svih proizvoda i kod nas. Jednostavno su polja nepregledna, sve je obrađeno do samog mora. Obale su ružne, pa je glavna grana poljoprivreda. Imamo malo problema sa veoma jakim vjetrom, ali sve je ok.
Idemo prema auto-putu kojim smo i ušli u Istanbul, i njime, samo u suprotnom smjeru, nastavljamo putovanje. Ulazimo u Bugarsku, bez velikog zadržavanja i nastavljamo prema Plovdivu. Odlične ceste, prelijepi predjeli i uopšte, pravo uživanje u vožnji. Prije samog ulaska u grad, počinje kiša koja brzo prestaje. Ulazimo i tražimo dobar hotel. Odlučili smo da ne žalimo novca, nego da nađemo nešto stvarno dobro. Nalazimo hotel sa 4 zvjezdice u centru grada, ali nas obavještavaju da nemaju slobodnih soba, već da imaju samo skupe apartmane sa jakuzijem, barom, TV-om, luksuzno opremljene i moraju se platiti u eurima. Cijena 60 eura za noć sa doručkom. Naravno da nam to sve odgovara i odmah pristajemo. U okviru hotela ima garaža i parking koji je čuvan, a u holu besplatni internet za goste. Poslije iživljavanja u jakuziju, odlazimo u grad taksijem. Cijena od 50 centi za par kilometara vožnje nam je smiješna. Dolazimo u centar velikog grada sa živim korzom prepunim mladih ljudi moderno obučenih. Jedemo u jako lijepom restoranu, vrlo jeftino, uz dobru muziku, i odlazimo u sobu oduševljeni i gradom i svime do sada viđenim u današnjem danu…

21. maj 2005.

Iz Plovdiva krećemo oko 10 sati i biramo put koji na karti izgleda dosta krivudav. Jutro je nešto hladnije, a mi počinjemo lagano da se penjemo. Temperatura pada na svega 6 stepeni celzijusa, i tek tada shvaćamo da prolazimo kroz Borovec koji je veliki skijaški centar i jedan od najpoznatijih na Balkanu. Hoteli sa pet zvjezdica govore o gostima koji posjećuju ovaj dio Bugarske.

Prošli smo pored Rilskog manastira, ali nismo svraćali, jer je trebalo proći dodatnih 60-tak kilometara, a za taj dan smo planirali da stignemo do Ohrida. Ponovo napominjem da su ceste sjajne, i put prolazi u ugodnoj voznji, a kako se spuštamo prema Makedoniji i temperatura je sve veća. Granicni prelaz smo jedva pronašli, i nalazi se ponovo u nekoj planini na velikoj nadmorskoj visini. Na granici nemamo nikakvih problema, pa poslije kraćeg razgovora sa vrlo prijatnim ljudima nastavljamo kroz Makedoniju. Iskreno smo se osjećali kao da smo kod kuće. Na samom početku ovog dijela puta nailazim na prelijepo vještačko jezero, a zatim se ređaju divni krajolici dok prolazimo kroz ovu bivšu jugoslovensku republiku.

Prolazimo kroz Kočane gdje je sve pretvoreno u polja riže, kao da smo negdje u Vijetnamu, zatim kroz Veles, Prilep, Bitolu i na kraju skrećemo prema Ohridu. Dijelom idemo i auto-putem koji ne plaćaju motoristi. Stali smo da nešto pojedemo u okolini Bitole, a sve je bilo jako jeftino, dok je kvalitet bio prvoklasan. Slučajno smo odabrali taj restoran koji je na nekom vidikovcu izviše grada i nismo se pokajali. Kasnije smo vidjeli da je mjesto dosta popularno, jer je mnogo ljudi dolazilo specijalno da tu jedu. U Ohrid stižemo u večernjim satima i uzimamo sobu u obližnjem hotelu koji je bio dosta skup. Primjećujemo da smo među rijetkim gostima, ali je sve u najboljem redu.

22. maj 2005.

Probudili smo se dosta rano i otisli u šetnju. Ohrid i jezero su divni. Temperatura je već u 9 sati bila oko 20-tak stepeni. Očekivao nas je put kroz Albaniju, za koju su mi rekli da je u redu, ali to mi je bilo prvi put da idem tuda, pa me obuzela lagana nesigurnost, koju nisam smio pokazati pred ženom, jer bi onda sigurno odustali od tog puta.

U gradu smo sreli lokalnog kolegu bikera koji nam je ponudio da mu se javimo kada budemo sljedeći put dolazili, kako bi nam on našao smještaj i pokazao stari grad. Inače, on radi kao turistički vodič, pa bi mu to došlo kao normalan radni dan.
Ispričao nam je da ni u ludilu ne bi išao kroz Albaniju, i da su tamo ljudi loši, na svakom skretanju je policajac i da bih trebao spremiti po 10 eura za svakog od njih. Nisam se pokolebao, a i nije mi se išlo oko Kosova, jer bi to značilo novih 500-600 kilometara. Planirali smo da nam ovaj dan protekne u ugodnoj vožnji od nekih 350 kilometara, što bi bio pravi odmor poslije prethodna tri dana kada smo dnevno prelazili po skoro 700 kilometara. I tako je i bilo. Vrlo opušteno bez ikakvih problema, jako dobrim cestama smo se vozili do Tirane. Tu smo napravili grešku i usli u glavni grad Albanije koji je u stalnoj izgradnji, sa velikim kontrastima između siromaštva i kiča novopečenih bogataša. Poslije dobrih sat i po uspjeli smo da izađemo iz ove ludnice i da se uputimo prema Skadru koji se nalazi na samo 20-tak kilometara od naše granice.

Putovanje kroz Albaniju je bilo lijepo, po toplom vremenu, uz malo gužve i bez policije. Bilo ih je pored ceste, ali me nijedan nije zaustavio. Kasnije sam čuo da su dobili naređenje da u sezoni ne maltretiraju strance. Sjajna odluka. Moram da napomenem da smo u jednom malom mjestu pored Drača, popili prvi pravi esspreso u zadnjih desetak dana. Konobari su bili veoma ljubazni, restoran je odlično izgledao, a kafa je bila kao da smo bili u nekim od kafana u Rimu.

 
Oko 17 sati smo bili na graničnom prelazu, platili dva eura za prolazak kroz Albaniju i za nepunih sat vremena smo bili u našoj garaži. Pređenih skoro 4500 kilometara za 10-tak dana je bilo za nama. Dosta jak tempo, ali smo obišli sve što smo planirali. Na žalost, u Istanbulu smo bili samo jedan dan, tako da u ovaj grad idemo ponovo, čim nam se ukaže prilika za to.