IGRAČ ZA SVE POZICIJE

U svakom fudbalskom timu postoji igrač na kojeg se trener može najviše osloniti. To su igrači zadatka, utakmice, role ili jasne epizodne uloge. Fudbaleri koji mogu pokrivati više pozicija u timu, sa jednakom uspješnošću. Istini za volju, vrlo ih je malo. Ali su na cijeni. Jedan od njih je nekadasnji univerzalac "Mornara" - ŽELJKO LEKA LEKIĆ.

- Da li stoji tvrdnja da si jedan od najkompletnijih igrača koje je "Mornar" imao u svojoj istoriji?

- Najlakše je hvaliti sam sebe. Najbolje je da pitate moje bivše saigraće i trenere. Možda još bolje – navijaće. Oni su ti koji su mjerilo, i koji će najbolje dati svoj sud.

- Od njih sam i čuo taj podatak.

- Hajde da kažemo onda da je i tačno. Bilo je sjajnih igrača u našoj istoriji, i tu nema spora. Ali je malo onih koji su u svojoj karijeri tako često mijenjali pozicije. I to ne u samo jednoj sezoni. Ja sam, u zavisnosti od taktičkih zamisli trenera, mijenjao pozicije i nekoliko puta u toku meča. Znao sam da počnem utakmicu kao zadnji vezni, a završim kao najistureniji igrač u napadu.

- I na svakoj poziciji ste igrali kao na matičnoj poziciji. U stvari, koja je bila matična pozicija?

- Ha ha ha, dobro pitanje. Kad bolje razmislim, ni sam ne znam. Najviše sam volio da igram u veznom redu. I to malo ofanzivnije, na poziciji krila. Tu sam pružao dobre partije.

- A da li se univerzalac postaje, ili se čovjek rodi sa tim?

- Nezahvalno je biti univerzalac. Igrač u toj ulozi mora biti kompletan. Od psihe, do fizičkih i tehničkih atributa. Treneri su vjerovatno uvidjeli moj talenat, koji inače čini 80% igrača. Onih dvadeset zavise od  rada. Ako je kvalitetan i valjan, sa pravim stručnjacima - onda je to - to. A univerzalca lako prepozna trener. Na treningu ili utakmici, sasvim svejedno. Svako u karijeri dobije neki kompleksan zadatak, koji mu možda i ne odgovara. Njegovim zamislima, shvatanju igre. Ako ga uspjesno obaviš, dokazao si da možeš i još više. A onda je treneru lako.

- Gotovo kompletni igrački staž ste proveli u najmilijem klubu?

- I to mi služi na čast. Makar smatram tako. Karijeru sam započeo 1977. godine, na Darovim topolama. Nekako baš tada je počeo da se gradi novi stadion. A meni je fudbal bio i ostao - sve. Čak sam, kao mali, često i spavao sa loptom. Razmišljao sam samo o "bubamari". U kuću sam ulazio samo kada sam morao. I to zbog hrane.

- Upravo zato me i čudi podatak da ste bili jedan od onih fudbalera koji nije pretjerano volio da radi na trenizima?

- To je potpuno tačno. Sve što sam na sebi radio u cilju poboljšanja moje igre, radio sam do odlaska u vojsku. Poslije toga, kao da sam se nekako razočarao u sve to. U fudbal, uslove, rad, pa i stručni kadar. Vidim kako se danas radi sa klincima. Radi se dobro. Neke osnovne stvari - primanje i predaju lopte, niko nije radio sa nama. Koliko mi je tada bilo teško, danas mi je srce puno kada vidim da ti mališani imaju adekvatne uslove. Mi to nijesmo imali.

- I pored toga, Vaša generacija je iznjedrila nekoliko vrhunskih igrača.

- Zato sam i rekao da rad nije toliko bitan, koliko kvalitet. Ima ekipa koje svojim radom nadomjeste nedostatak kvaliteta. I toga smo svi svjesni, naročito u današnjem fudbalu. Međutim, tada je bila drugacija situacija, nijesu mogli da igraju tatini i mamini sinovi. Znalo se kome je mjesto na terenu, a kome van njega. Što se generacije tiče, dovoljno je spomenuti Sloba Marovića, Željka Kaluđerovića, Miška Đukovića, Vuka Pekića, Dragana Ranitovića, Ikote Kovaća, Agrona Žabelija...

- Debi u seniorskom dresu "Mornara" imali ste sa svega 16 godina. I to na jakom turniru koji je organizovan u našem gradu. Uz "Sutjesku" učestvovali su i "Spartak" iz Subotice i "AIK" iz Bačke Topole?

- Debi iz snova. I danas pamtim pogodak koji sam postigao legendarnom Peru Giljenu. Iako je bilo sjajnih igrača na turniru, od Rakojevića do Dragojevića, bio sam među najboljima. Među najmlađima, takođe.

- Poslije tog turnira, čovjek iz budvanskog "Mogrena" odveo Vas je na probu u "Partizan"?

- Mnogi su bili impresionirani mojim partijama, a menadžerima sam zapao za oko. Jeste, sa svega 16 godina otišao sam potpuno sam u Beograd. Iako su mi i put i hotel bili plaćeni, našao sam se u velikom čudu - bio sam ipak dijete iz provincije. Tačno se sjećam, bio je januar 1980. godine. Ušao sam u svlačionicu u kojoj su bili Moca Vukotić, pokojni Mance, Prekazi, Đelmaš... Noge su mi se oduzele. Jedva sam i kopačke vezao, a kamoli povezao par dobrih pasova. Nijesam se snašao.

- I rekli ste sebi, ili Beograd ili Bar. Nijedan drugi klub, a ni grad?

- Tako je i bilo. Žao mi je što u nekim zrelijim godinama nijesam imao opet tu šansu. Sigurno je da bi je mnogo bolje i pametnije iskoristio. Takve prilike se ukazuju samo jednom. Ja tada nijesam imao snage da je zgrabim. Mada, i nostalgija je odradila svoj dio posla. U Beogradu sam proveo petnaest dana, a već poslije drugog sam želio da se vratim u rodni grad.

- Po dolasku ste zaigrali u omiljenom plavo-bijelom dresu.

- I to baš onako kako sam znao i umio. Pune četiri godine sam pružao sjajne partije. Davao svoj maksimum. Borio se kao lav i izgarao za klub koji volim. Onda je stigao poziv za vojsku, i odlaskom u JNA se sve promijenilo. Igrao sam po povratku - daleko od toga, ali, nijesam više imao onog elana i snage. Počeo sam fudbal da gledam iz neke druge perspektive, boljele su me nepravde, kojih je bilo sve više. Bilo je brojnih igrača sa strane, koji su nama Baranima oduzimali mjesto. To se, na žalost, i danas radi. Jasna je računica. Makar moja. Svaki igrač koji dođe sa strane mora biti makar duplo bolji da bi nekom iz matičnog grada oduzeo mjesto. Ali, nije to bio problem. Bilo je onih koji su bili duplo gori, a igrali su. Tu je bio problem. Stagnirao sam i igrao iz ljubavi, da bi definitivno napustio fudbal 1991. godine.

- Punih trinaest godina u klubu?

- Uz dva izleta u "Otrant" i "Slogu", uz poziv "Radničkog" iz Niša koji sam glat odbio upravo zbog nostalgije, cijelu igračku karijeru sam proveo u matičnom klubu. I ne kajem se. To je klub mog života. Tim za koji ću uvijek navijati, bez obzira u kom rangu bio.

- Iako ste sada trener mlađih selekcija ljutog gradskog rivala - OFK "Bara"?

- Bitno je da su barski timovi. I bolje je da ima rivaliteta, jer će se samo tako stvoriti zdrava fudbalska sredina. U našem gradu ima dosta dobrih fudbalera, zar je potrebno da idu negdje drugo da se dokazuju. I kome da se dokazuju? Nama, Baranima? Pa to je nečuveno. Nekako uvijek se fudbal u našem gradu igrao periodično, na mahove. Bez prave serije. Bez uspješnog niza od nekoliko godina. Zato smo tu gdje jesmo. Ali, hajde, što nam drugo preostaje nego da se nadamo.

- Koji susret posebno pamtiš?

- Derbi susret koji su igrali "Sloga" i "Mornar", u Međurepubličkoj ligi. Ljut na upravu, jednu polusezonu sam proveo u dresu Starobarana. A derbi je bio pun vatre, na terenu i van njega. Nekoliko puta sam atraktivnim potezima iznervirao mog čuvara, tada kolege sa posla i velikog prijatelja Pera Stojanovića. Kada sam pred kraj meča pokušao to da uradim ponovo, on mi je tako žustro uklizao da sam završio na atletskoj stazi. Sukob između svih igrača i navijača je nastavljen i ispred svlačionice, pa je policija morala intervenisati. A bili smo, i ostali, veliki prijatelji.       

Nemanja Janković, "NBN", 2008.