NISAM ŽELIO DA BUDEM GINEKOLOG

Pristanski momak, dr ŽARKO IVANOVIĆ, najpoznatiji barski ginekolog, odskora je penzioner. Dane provodi u voćnjaku, na imanju, u šetnji sa prijateljima, i putovanjima od Bara do Kelna, postojbine njegove supruge Marie Luize Kaumanns (za Barane Marion). Pripadnik je čuvene prve gimnazijske generacije maturanata grada kome je poklonio život. Kroz smijeh mu kažem da je najrevnosniji čuvar intimnih tajni svojih sugrađana. Smije se i on. Kaže - ih, i to još od 1963. godine, pune 43 godine.    

- Danas je novopečenim skorojevićima san da žive "na pjenu od mora", a Vi ste, ni krivi - ni dužni, djetinjstvo proveli upravo tako.

- Ja sam stvarno živio "na pjenu od mora". Moj otac je bio željezničar, pa smo iz Beograda gdje sam rođen prešli da živimo na Pristan. Smjestili su nas u vilu koju je napravio predratni ljekar Italijan de Benedetti; bilo je to zdanje sa 10 soba, ljetnjim kuhinjama, terasama, dva kupatila. U komunizmu je ta vila bila podijeljena na dva stana - veći je dobio moj otac, a manji predsjednik opštine Sjekloća. Praktično, vazdušne linije more - naša terasa bilo je 12 metara. Lijep je bio taj Pristan, ali mali, 2000 ljudi je praktično živjelo u njemu. Prvo čega se sjećam je Trg Peka Dapčevića i mala pijaca, u čijem smo ćošku igrali fudbal, prijepodne i popodne, s tim da, kad je neko od učitelja i profesora prolazio, bježali smo, jer nema veze je li slobodno vrijeme, nijesu smjeli da nas vide kako igramo. Bili su tu i moji drugari - Aco Cvetinović koji je živio u ulici 13. jula, Jovanka Stanković - kćerka šefa Carinarnice, Čkiljo Mijović koji je sa mnom učio...

- U urbanu legendu je ušla priča o nezaključavanju vrata na Pristanu.

- Ali, to je istina živa. Ja idem da tražim Aca, a ono sve otvoreno, jer su Cvetinovići pošli na plažu. A bili su dosta imućni, imali su krojačku radnju. Ili još jedan primjer - nabavio sam brdo košulja a la Havaji, koje sam jako volio, a moja majka je te košulje kačila na štrik ispred kuće, na po metra od puta. I nikada, ama baš nikada, nije falilo ništa.

- I kažu da ste prvi ušli u legendarnu Pristansku pećinu.

- Tačnije, Čkiljo i ja. Moja kuća je prva bila do Luke, tako da sam poziciono bio najbliži pećini. Slučajno se desilo. "Pomgrad" je nešto minirao u brdu, i kada su buldožeri raščistili, vidio se mali otvor. Nisu oni ni ulazili unutra - mislili rupa k'o rupa, a Čkiljo i ja smo igrali lopte i - ušli. Imali smo što i vidjeti.

- A sa Pristana - svaki dan u Gimnaziju, u Stari Bar.

- Svaki dan, i to smo se prvo vozili otvorenim kamionom sa klupama, čak i kad je kiša bila, a poslije je stigao onaj kao engleski autobus, što ga je vozio čuveni Sait. Mada, ljeti smo obično išli pješice kroz Ronkulu i Polje, krali trešnje. Vazda je postojao taj neki, recimo, otklon između naša dva naselja, mada smo se mi super družili. Ja sam se družio sa Ljubom Živkovićem, ali njima je odlazak na Pristan bio kao da idu u Dubrovnik. Sve su nas gledali kao da smo veća klasa. Možeš misliti. Igrali smo s njima fudbal na Dabanovu, u maslinjaku, poslije škole.

- Gimnazijski dani su Vam obilježeni i željom da bježite u Italiju?

- Htio sam da bježim dok sam bio u drugom razredu Više gimnazije. Dogovorili smo se nas četvoro, mislim, da bježimo leutom u Italiju. Bio je tu jedan mladi Albanac, pa neki moji drugovi iz Polja. Ne znam što je bilo, pa nisam došao u dogovoreno vrijeme. Tek sam sjutra čuo da je leut otišao, a i moji drugovi s njim. Preko Italije su završili u Kanadi.

- Bili ste i član Vaterpolo tima "Mladost" Bar, pedesetih?

- Najmlađi u timu, imao sam 16, a Glišo Perović 17. Svi su ostali bili stariji. Igralo se u Luci na Malom portiću, sa Kotoranima, Ulcinjem, Petrovcem, ljeti je na ćošku gdje su poslije napravili tankove bilo pravo igralište, sa po 100-200 ljudi na utakmici. Trener nam je bio bivši jugoslovenski reprezentativac Boris Petek, koji je radio za Pomgrad. Kakvi su to bili teški treninzi! Po kilometar i nazad plivanja. A na gostovanja smo išli na razne načine. Jednom sam s Milenkom Radonjićem išao jedrilicom do Kotora, a sa Čkiljom sandolinom do Budve. Išli smo obično kamionćinom, tek šezdesetih je put kroz Ratac i Spič bio dovršen, do Sutomora smo obično išli pješke.

- Vaša generacija maturanata je "izrodila" mnogo dobrih ljekara - Ljuba Živkovića, Tanju Jovović, Bata Aleksića, Petra Zeca, Sima Dobrecovića, dr Božovića...

- Medicina je bila popularna, odlični đaci su bili oslobođeni mature. Mi, iz provincije, imali smo viziju da se, kad je završiš, najbolje prolazi s medicinom. Ai bilo je tako.

- I kako ste se odlučili baš za specijalizaciju ginekologije?

- Nisam ja uopšte htio da budem ginekolog. Bila mi je obećana hirurgija, ali kad je dr Malić završio hirurgiju, došao je dr Deretić, pa još jedan, pa sam čekao i čekao i čekao specijalizaciju, pa dođe dr Krstajić i otvori specijalizaciju za ginekologiju. I eto... Nisam htio to, htio sam da operišem, ali sada, kad bih mogao ispočetka, opet bih bio ginekolog.

- Barani su često znali reći - blago doktoru Žarku, on je sve barske djevojke imao gole pred sobom...

- Pusti ti to, djevojke su najljepše na ulici.

- Sjećate li se prvog porođaja?

- Bio je carski rez, često i muža i ženu i dan-danas viđam. To mi je prvi dan na raboti, bio sam se prepao, bogami. Bio sam potpuno sam, a morao da operišem. Ja ti onda trči, zovi doktorku Jovanović, živjela je blizu bolnice, i kažem joj - ili je šaljem za Podgoricu, ili da budete u sali. Morala je naredna dva mjeseca svaku operaciju da presjedi pored mene. Meni je sve dobro išlo, ali je ona "držala strah". Zanimljivo, ova žena što sam je operisao uopšte se nije plašila, mislila je - neka mu je prvi dan, ali je završio u Ljubljani, odličan je. A U Ljubljani imaš cio konzilijum ako što zaškripi, a ovdje sam trebao biti sam samcijat, sve do Titograda.

- Ne pitah, kako ste uopšte upoznali ženu? Ona je Njemica.

- Kako? Došla na odmor u maju, upoznali se, svidjelo joj se, pa je došla opet u septembru, našli se, vjenčali u septembru. Onda sam čekao do marta jer je za Njemačku trebala viza, pa sam morao putovati u Salczburg, došla njena porodica, bili smo tamo 20 dana, i pošli svako svojoj kući. Sredina je ovdje fino prihvatila, a ona je bila i bukvalno zaljubljena u Bar i ovdašnje ljude. I njeni su bili oduševljeni primorjem, svake su godine dolazili. A - da se našalim - i ja sam bio oduševljen: meni je tast bio direktor "Fordove" fabrike, i dobio sam u životu od njega na poklon 10-12 najnovijih "Fordovih" modela. Ko god je dolazio, gledao je u ta kola, kao da sad vidiš avion parkiran ispred zgrade.

- Na početku rekosmo da ste najprilježniji čuvar barskih tajni. Ipak je ginekologija specifičan posao, puno toga znaš i vidiš.

- Najvažnije je da pacijenti u tebe moraju imati povjerenje, mada ima među ginekolozima i poneka budala koje priča, a to nisu ginekolozi. O ginekologiji i tome što si vidio ne treba razmišljati kad prođe radno vrijeme, treba zaboraviti ko je bio i zašto. Bolje je i tebi, i pacijentu. Meni su znali da dođu nakom tri dana i kažu: "Doktore, odlično sam", a ja ne znam o kome se radi. Ona kaže: "Pa, prekjuče sam abortirala", a ja se stvarno ne sjećam. Postavio sam taj mehanizam tako. A vremenom ginekološki postane kao svaki drugi pregled, kao da pregledaš prst na nozi. To naš narod bez potrebe mistifikuje.

- Najljepši i najružniji osjećaj u poslu?

- Kad se nekome spasi život, naročito kad spasiš dijete; kad doneseš živo stvorenje na svijet - to je neopisiv osjećaj. A ako bi se desilo da se završi najgore, svaki takav slučaj mi je uzeo bar dvije godine života. Bez obzira o čemu se radi. To sam stvarno teško doživljavao.

- Vi ste uveli praksu da muževi mogu prisustvovati porođaju?

- Ja sam to "donio" iz Njemačke, pitao ministra, on gledao zakon, i kaže - može. Prvi koji je prisustvovao porođaju svoje žene bio je dr Lončarević, i sve je dobro prošlo. A bijaše i neki mladi dečko, došao izvana, tamo čuo za to, e on mi bijaše ublijedio, zakoluta, da ga ne uzeh skljoka se na pod. Nisam ih imao mnogo, možda dvadesetak.

- Jeste li porodili svoju ženu, i kćerke?

- Ne, kad mi se žena porađala, nisam ni ulazio u salu, presjedio sam u susjednoj prostoriji.

- A ko je obavio porođaj?

- Babica, ko bi? Tada nije bilo dežurnih doktora, to smo uveli prije desetak godina. Doktori su dolazili samo kad je komplikacija.

- A kćerke?

- Kad se Saška porađala u Njemačkoj, zvao me direktor klinike, ali ja nisam htio. Dali su meni i ženi apartman u bolnici, tu smo čekali, bilo je negdje oko 4 i po popodne. Oko 10 sati još nije bilo gotovo, i ja se malo uzvrpoljio, vidim - nešto nije uobičajeno, uključio je stimulaciju, bezbolni porođaj, ali, hajde de - čekaćemo još. Negdje oko ponoći, doktor dolazi, ja pitam što je, on veli: "Slabo ide, otvorena je samo dva prsta". Ja se onda nasmijem: "Dva prsta, a porađa se osam sati? Ajde, moj Hans, završi ti carskim rezom tu rabotu, neće se nikad poroditi kako je krenula". I on me posluša, a nije do tada htio, kao - bolje je da se rodi prirodnim putem. A Martinu je doktorka Keca porodila. Ni tu se nisam petljao, što ima da se petljam kad je sve u redu. Inače, nijedan ginekolog ne voli da porađa prijateljevu suprugu, ili člana familije.

- Sa 43 godine staža, ispade da ste porodili nekoliko generacija?

- Ih, koliko sam porodio žena koje sam porodio. Čak mislim da je bio i slučaj sa jednom Ulcinjankom koju sam porodio, pa njenu kćerku, pa unuku. 

- Tada nije bio ovoliki stepen maloljetničke trudnoće?

- Abortus maloljetnica sam uvijek zakazivao u ponoć, u bolnici, da ih niko ne vidi. I obavezno da dođu sa majkom, nikad same. to nije dolazilo u obzir. Samo sam jednom "očistio" curu od 16 godina, jer sam mislio da ima 25, toliko je bila razvijena, tek sam poslije vidio u knjižici. Stepen maloljetničke trudnoće nije bio veliki, ali je vremenom konstantno rastao. Dešavalo se da porodim curicu mlađu od 13 godina, ali su se uglavnom tako mlade djevojke odlučivale na abortus. I to se mahom radilo u Podgorici i na Cetinju, a oni su slali nama, da bi im se sačuvao obraz.

- Nije pretjerivanje da ste, zbog prirode posla, vodili specifičan život, i bili uskraćeni za mnoge stvari dostupne "običnim" ljudima?

- To je istina, naročito na početku, nijednu noć nisam legao, a da sam znao da ću se s mirom probuditi. Djeca su spavala u sobi, oni ne čuju, ali moja žena je plaćala ceh. Nije se moglo desiti da svake noći ne ustane kad ja jurim za bolnicu. Pa popodnevni odmor - toga nikada u našoj kući nije bilo. Čim prođe dva sata, znaju da sam stigao kući, telefoni bi se usijali - svako je želio neki savjet, konsultaciju. Ali, ne žalim, naravno da ne.  

- I anegdota za kraj...

- Bio sam direktor bolnice, kad sam sreo u gradu mladu djevojku, koja mi se predstavila kao medicinska sestra i pitala može li doći da radi kod mene u ordinaciji. Kažem - dođi, malecka, u ponedjeljak. Ponedjeljkom je, inače, radila ambulanta kod starog infektivnog, tu je dolazilo dnevno po 150 žena, nije se moglo proći hodnikom, to su bili najteži dani za rabotu. Pred početak pregleda, kuca neko, i ulazi: "Dobar dan, doktore, ja sam stigla". Ja velim: "Dobro, idi u prostoriju, skidaj se, pa da počnemo". Ona će: "Ali, doktore Žarko, da vam kažem...", a ja, poučen iskustvom - jer su sve što su dolazile na abortus prvo htjele da ispričaju priču kako su prevarene i slično - prekinem je: "Nemamo kad da pričamo, malecka, vidi kolike me žene čekaju, samo se ti skini". Ona će: "Ali...". "Ama, skidaj se, ne nerviraj me, da završavamo to što treba". Poče ona da plače. "Što je sad?". Ona poče da kuka kroz plač: "Ja nisam takva, ja sam došla da radim". Ja se tek onda sjetih da je ta djevojka ona medicinska sestra koja je tražila posao. Ovu priču svi u bolnici znaju, i još je prepričavaju.  

Željko Milović, "NBN", 2008.