VRIJEME OSTVARIVANJA VIZIJE

VOJISLAV VOJO SRZENTIĆ, rođeni Crmničanin, bio je predsjednik opštine Bar u doba kada se razvijao u primamljivo turističko mjesto, u grad privrednih giganata, u prepoznatljivu urbanu cjelinu. Svojevremeno predsjednik CK SK Crne Gore, jedan od najuticajnijih ljudi svog vremena. Penzionerske dane provodi na relaciji Podgorica - Crmnica - Bar. Sa suprugom i po nekoliko mjeseci godišnje živi u malenoj garsonjeri u okolini Bara, kako bi uživao u primorskim pejzažima i gledao grad u čijem je stvaranju aktivno učestvovao. Ovo je prvi intervju koji je dao nakon 17 godina!

- Prošlo je tačno četrdeset godina od kada sam bio na čelu barske opštine, i vjerovatno sam i zaboravio mnoge detalje. Prve mjesece sam, zajedno sa saradnicima, provodio u rješavanju organizacionih problema i nastojanjima da Skupština opštine profunkcioniše. Onda smo krenuli u nove poduhvate. Luka Bar se širila i postajala sve snažnija forma, gradila se pruga Beograd-Bar, stasavali su privredni giganti poput nekada snažnog "Rumijatransa", pa "Izbora", "Prekookeanske plovidbe"... Mnoga od tih preduzeća danas ni ne postoje. Privreda je rasla, razvijala se, saobraćaj pomorski, željeznicki, drumski... Sve nam je bilo na dohvat ruke, samo je bilo važno ostvariti viziju, i povezati sve te segmente u jednu cjelinu koja će obezbijediti razvoj grada.
Naša strategija razvoja je bila da Bar istovremeno bude, i lučki, i prijatan turistički grad, a za to smo imali sve preduslove. Najvažnije, prirodna pozicija Bara je jako dobra jer nije pritisnut brdovitim zaleđem kao većina gradova uz more, već ima prostranstvo koje je trebalo lijepo osmisliti. Sa takvim konceptom razvoja krenuli su i ljudi koji su vodili opštinu prije mene. Moj zadatak je bio da nadogradim tu ideju.

- Je li bilo prepreka takvom razvoju Bara?
- Ostvarivanje ovakve vizije razvoja zavisilo je od jednog vrlo važnog preduslova. Od planske dokumentacije. A planske dokumentacije na osnovu koje se Bar trebao razvijati, i kao lučki, i kao turistički grad, tada nije bilo. Nije bilo prostornog plana Bara, niti detaljnih urbanističkih planova. Onda smo se suočili i sa bespravnom gradnjom. Bila je tada na snazi Odluka o zabrani gradnje, ali upravo za vrijeme te odluke najviše se po Baru i okolini na divlje zidalo. To je i logično - ako ne dozvolite ljudima da legalno grade, ako oni nemaju planove na osnovu kojih će slobodno raditi, oni će sami određivati šte će i gdje zidati.
Trudili smo se da što bolje osmislimo izgled Bara. Zato smo se odlučili da, pored naših urbanista, pozovemo u pomoć i stručnjake iz inostranstva. Tako se među njima našao i jedan urbanista iz Marselja koji nam je dao brojne korisne primjedbe kako da gradimo Bar. Rekao nam je da nikada grad ne počinjemo zidati od obale, već od zaleđa, pa se polako spuštati ka moru. Tako ćemo, tvrdio je on, imati bolji pregled šta nam još i kako treba. Imaćemo, objašnjavao je, bolju viziju, i za deceniju-dvije bolje vidjeti šta nam je činiti pri obali. Tako smo i radili. Spuštali smo se od brda da ne bi pritisli obalu kao što je to, na primjer, u Rijeci učinjeno. Tako je sadašnjim i budućim generacijama ostalo dosta slobodnog prostora uz more. Danas Bar ima lijepa šetalista uz obalu, sportske terene... Nismo iskoristili sav slobodni prostor koji nam je bio na raspolaganju. I to je, smatram, dobro.
Kada je usvojen prostorni plan, počela su se stvarati i urbana jezgra u Baru. Grad je dobijao sadašnje obrise. Topolica je bila naselje sa jedva nekoliko zgrada. Sve je bilo koncentrisano na Pristanu, tom pitoresknom starom jezgru kojeg danas više nema. On je razvojem Luke nestao, a Topolica narasla. Izrasle su i Žukotrlica, Čanj... Mnoga druga naselja. Imali smo tada, moram to naglasiti, izuzetno sposobne kadrove iz oblasti urbanizma. Vidjelo se to u teškim mjesecima nakon razornog zemljotresa, kada su Barani najprije i najracionalnije utrošili sredstva koja su dobili za obnovu porušenog. To se bez stručnog kadra nikada ne bi moglo tako dobro uraditi.

- Po čemu još pamtite godine provedene na čelu Bara?
- Najviše po ljudima. Bilo je to vrijeme izuzetnih kadrova. Bilo je tu i mnogo entuzijazma, radnog elana, požrtvovanosti, predanog rada. Ali, moram to naglasiti, i mnogo poštenijeg odnosa prema poslu. Lični interesi su bili u drugom planu.
U sjećanju su mi ostali neki ljudi koji su bili jako važni u gradu. Luka je tada imala direktora koji je došao iz unutrašnjosti, čovjek u godinama. No, znao je sa radnicima pretovarati neku robu, samo da bi se na vrijeme završio posao. Pa onda, direktor "Prekookeanske plovidbe" koji je tu firmu podigao na noge. Znao je povući prave poteze i nabaviti brod kojim smo uspostavili putnički saobraćaj sa Italijom. Bilo je to prvo naše otvaranje prema susjedima. Takvi kadrovi su uticali na stvaranje društvenih vrijednosti i uticali na cjelokupnu atmosferu u Baru.
Pored toga što je Bar složena sredina, u nacionalnom i vjerskom pogledu, nije tu bilo nikada velikih problema. Sve burne godine na našim prostorima Barani su prošli bez lomova u tom pogledu. Sem Crnogoraca, Albanaca i Muslimana, u Bar su stizali i ljudi sa sjevera Crne Gore, ali nikada nije bilo većih problema. I po tome je Bar specifičan. 

- Kako Vama danas izgleda Bar?
- Razvio se u moderan grad u kojem je lijepo živjeti. I uprkos krizama koje su zahvatile cijelo društvo, a u kojima je došlo do devastacije privrede, u Baru je to privredno jezgro ipak sačuvano. Luka Bar je sačuvana i dalje razvijana, izgrađen je i tunel koji je jako značajan za ovaj kraj. Uprkos svim lomovima u zadnjih 20 godina nije degradiran. Napredovao je.
Prijatno se osjećam u Baru. Lijepo izgleda. Pun je modernih građevina, dobro snabdjeven, tu su i moderne saobraćajnice, obrazovne institucije. Ima najbolje perspektive za razvoj. Sada treba da se pokloni veća pažnja poboljšavanju standarda građana, posebno stanovnika koji žive u seoskim područjima opštine. Meni su zamjerali ljudi da nismo mnogo učinjeli za Virpazar i Crmnicu. Žao mi je ako je to tako. Virpazar je imao mogućnosti da postane centar crmničkog kraja, i da mu se vrati važnost koju je imao. To, na žalost, nije učinjeno. Jeste infrastruktira urađena, ali sem toga malo šta. Sad je grad Bar na tom stepenu razvoja da može posvetiti pažnje i seoskim sredinama.

- Idete često i u Crmnicu?
- Da, da, tamo rado idem. I što sam stariji - sve češće, iako sam davno iz nje otišao. Još 1947. otišao sam na školovanje. Prvo u Podgoricu, pa u Beograd. Tek u penzionerskim danima sam postao skloniji da idem u rodni kraj. Sada me privlači taj divni krajolik više nego ikada do sada.
Crmnica je raseljeno područje, kao ni jedan kraj Crne Gore. Danas tamo nema ni hiljadu stanovnika. Sada mi nije žao što nismo potencirali izgradnju neke fabrike u Crmnici, iako su mnogi tvrdili da trebamo razviti neku industriju, da se ljudi zaposle. Pa, vidite da danas mnogi Crmničani rade u Pogorici ili Baru, a idilični krajolik je sačuvan od devastacije, i ostao netaknuta, lijepa čista sredina koja mnogo više vrijedi od propalog fabričkog pogona.

- Šta mislite, koliko Barani danas vode računa o svom gradu?
- Imaju pozitivan odnos prema gradu, i prema životnoj sredini uopšte. Kolika se samo u javnosti digla uzbuna oko izgradnje deponije, pa oko pretovara uglja iz Indonezije i drugih projekata koji bi narušili prirodnu sredinu. I oduvijek su Barani znali da ospore izgradnju nečega što bi naružilo njihov grad. Davno je postojala ideja da se u Baru napravi cementara, ali ljudi su i tada imali ekološku svijest i spriječili to. Grad je sačuvan od prljave industrije.
Bila su to druga vremena, vrijeme kada su ljudi gledali manje lični interes, i trudili se da što više doprinesu razvoju grada. Iako je već četrdeset godina prošlo od vremena kada sam bio predsjednik opštine, tog dijela radne biografije se rado sjećam, kao i svih Barana sa kojima sam radio.

Marijana Bojanić, novembar 2007.