ČOVJEK - TREN U ŽIVOTU MASLINE

"VLADA ILIČKOVIĆA sam upoznao u kafani, ali ne za stolom. On je konobar. Nijesam znao da je Vlado slikar, ali sam znao da nije običan konobar... Osjetio sam tu crtačku kaligrafiju kao svojevrsnu gravuru nekog varvarskog aristokrate, koji živi među maslinama i posjeduje njihovu mudrost" (Ilija Šoškić) 

- Osamdesetih ste bili najatraktivniji konobar, prepoznatljiv po vanserijski dugim brkovima. U kakvom sjećanju su Vam ostali ti dani?

- Dosta ljudi me zna kao konobara i ja se rado prisjećam tih dana. Bila je to mladost, pa se moglo sve. To je vrijeme kada sam mogao da radim smjenu, da sjednem na voz, odem do Beograda, prvi voz nazad, pa opet na posao. Sretao sam i upoznavao svakakve ljude. Čudne su te kafanske priče. Bar je tada bio mali grad i svi smo se poznavali. Nijesu gostima privlačili pažnju moji brkovi koliko blok, tuš i pero koje sam uvijek imao pri ruci. Malo im je čudno bilo da konobar donese piće, a već sljedećeg trenutka za šankom crta. U Njujorku bi bila normalna stvar da Vas usluži neki poznati umjetnik, ali kod nas je to bilo pomalo čudno, mislim da se do danas nije mnogo promijenilo. Ja sam imao tu sreću da sam na vrijeme uspio da napravim paralelu između umjetnosti - apstraktnog svijeta i realnog života. Da bih mogao da stvaram i posvetim se onome što volim, morao sam prvo da obezbjedim sebi materijalnu egzistenciju, zato sam i upisao prvi slobodan zanat - ugostiteljstvo.

- Ali tu nije završeno Vaše obrazovanje?

- Ne, nije. Prvo sam otišao u Zagreb da upišem Akademiju, ali sam poslije konsultovanja sa tamošnjim profesorima, odlučio da upišem Višu pedagošku školu (likovna umjetnost) u Nikšiću. Tako su počeli paralelno - moje školovanje i posao konobara. Znao sam da radim uveče do kasno, a ujutru da sjednem u "fiću", pa put Nikšića na ispit. Sjećam se, jednom smo došli na ispit, a renovirao se prostor gdje je bio atelje za ispit. Prvo smo, mi studenti, morali da pođemo u Dvorac kralja Nikole, da raščistimo neku zapuštenu prostoriju, pa tek onda da improvizujemo atelje da bi ispit mogao da počne. Tada ja dobijem Mojsija da nacrtam, a poslije i sedmicu za njega!      

- U to vrijeme Bar je bio mali grad. Kako je okolina gledala i imala razumijevanja za umjetnost?

- Nikada nijesam nailazio na nerazumijevanje. Dosta ljudi i u kafani za šankom je znalo da se raspituje i gleda ono što radim. Jeste da je Bar bio mali grad i provincija u geografskom smislu, ali u kulturnom nije. Zar nije dovoljna činjenica da je između 70-tih i 80-tih u Baru izlagao i Salvador Dali? Likovna publika je bila sofisticirana i nijesi mogao da je prevariš i podmetneš bilo šta kao umjetnost. Sa Baranima je bilo jednostavno - ili si dobar u tome što radiš, ili nijesi. Ali, to je dobro za stvaraoca sa ovih prostora, jer ako te prihvati ova publika i okarakteriše kao dobrog i kvalitetnog umjetnika, onda je sud zvanične kritike manje mjerodavan.

- Poznati ste kao umjetnik koji je fasciniran maslinom. Spadate u slikare koji su pronašli put spoznaje do svoje karakteristične slike, koju crtate od početka stvaralačke karijere i upravo ste po njoj prepoznatljivi. Odakle ta opsjednutost maslinom i šta ona predstavlja za Vas?

- Maslina je za mene sveto, biblijsko drvo. Često se nalazi kraj puta ljudskih sudbina i samim tim je neiscrpni izvor kreativnosti. Živim u vremenu i prostoru gdje maslina vjekovima traje i prati generacije i civilizacije. Ona je sama po sebi živa skulptura koja se iz dana u dan sama mijenja i nadograđuje. Vidio sam da u njoj ima više nego što nudi na prvi, nepronicljivi pogled. Htio sam da u njoj pronađem ponuđenu  ljepotu tog božanskog drveća i da je makar jednim dijelom približim i ispričam jezikom umjetnika. Trudio sam se da ne upadnem u stereotipe i da maslinu pokažem u jednom novom, neotkrivenom svijetlu. Ne želim da se nikada zaturi ta njena nit koja je spaja sa božanskim, zato stalno u njoj pronalazim nove oblike i nanovo joj se vraćam, ali svaki put drugačije. Kroz moje crteže ona se preobražava i uzima različite likove, kao i Zevs koji se pretvorio u Labuda da bi osvojio Ledu. Ona u mojim očima nije samo obično drvo, i trudim se da tu spoznaju prenesem i na druge ljude, kroz moje crteže. Maslina je kao majka. Koliko god da je dugo ostavite, kada joj se vratite ona vas toplo dočeka u krilo. I poslije dvadeset stoljeća ona rađa, daje plodove i hrani. Svaki moj crtež je po jedan novi apel da se sačuva i dve hiljade godina Stara maslina na Mirovici. Sve te masline broje dane našeg trajanja i mi smo u njihovom životu samo tren. Zato mislim da kazivanja o njoj ne mogu tako lako da se završe.

- Ako se pažljivije pogledaju crteži koje Vi radite, mogu da se uoče i erotski segmenti. Da li bi ste nam približili tu vezu između crteža masline i prikrivenog Erosa u njemu?

- Ja izazovem čovjeka da prvo vidi erotiku i dozvolim mu da u prvom momentu vidi ono što želi, a u stvari ga nesvjesno navedem da maslinu vidi kao hraniteljicu. Materinstvo i plodnost imaju veze sa maslinom, a bez žene i masline čovjek ne može. Maslinu uvijek gledam iz različitih uglova i pod različitim svijetlom. Svaki put u njenim borama i prevojima vidim i doživim drugi lik. Taj erotski segment je jedan od načina da se gledalac uživi i doživi sliku na sasvim novi način, da traži u njoj... Šta možete da vidite u mladoj, nabrekloj maslinovoj grani koja je puna ploda? Pa neka logična asocijacija se pretapa u erotiku! Mada, to je prvi efekat, jer tako navodim posmatrača da se dublje zagleda u konture i dok prati anatomiju stabla, moći će da uoči anatomiju čovjeka. Umjesto banalnih kontura, vidjeće prikaz čovjeka izvrnutog iznutra. Sliku čovjekove duše koja se besomučno batrga u nemoćnim pokušajima da za života makar na kratko osjeti besmrtno, trajno i neprolazno. Surovosti i mijenama života htio sam da suprostavim ljepotu žene, ljepotu i važnost nekoga ko na svijet donosi čovjeka.

- Vi ste prvenstveno crtač, ali se pojavljuje i serijal Vaših slika koje imaju boju. Svaka boja je različita. Da li je to namjera autora i ako jeste koje je značenje?

- Boje sam unio u svoj rad više kao vrstu eksperimenta. Crna i bijela, kojom radim, nijesu boje - one su samo svjetlost i tama. Daju mogućnost da se sivilom izraze konture i da crtež dobije na jačini. Boje sam koristio i da bih unio živosti u krošnju masline, misleći da ću na taj način da je omekšam. I kada slikam, to je crtež u boji, a ne slika. Ponovo sam se vratio crtežu. Na hameru, tušem i vrhom pera, mada mi ni olovka nije strana, ali sam najvjerniji ostao tehnici tuša.

- Kako gledate na posjećenost izložbi nekada i sada?

- Do unazad tri-četiri godine situacija je bila skoro beznadežna. Pamtim dane kada je samo po petnaestak istih ljudi posjećivalo izložbe i galerije. Za to su krive neke godine koje su iza nas i ne povratile se! Uvijek je bilo isto, svaka socijalna kriza se prvo odrazi na kulturu. Ali na moju radost, to se vidno mijenja u zadnje vrijeme.

- Kako reagujete na činjenicu da Vas ljudi prepoznaju kao "Vlada-Maslinu", više nego ljude koji se bave maslinarstvom?

- Drago mi je da sam prepoznatljiv u tom kontekstu, mada nisam laik ni u tom poslu. Moja misija je da navedem ljude da razvijaju svijest o očuvanju masline i da, koliko je to u mojoj moći, budem zaštitnik ove naše, stare hraniteljice. Želim da objedinim maslinu i čovjeka, i na taj način ga postavim i uzvisim uz nešto što svojom postojanošću i izdržljivošću potire gotovo sve što su ljudi izgradili. Kada bolje razmislimo i upitamo se šta je čovjek, najpribližniji odgovor bi bio da je tren u životu masline.

- Vi nijeste od slikara kojima je prioritet da unovče svoj rad, čak ste i svoju prvu sliku prodali jako kasno?

- Ako čovjek nema para, a vidim da mu se dopada moj rad, ja sliku znam da poklonim. Ne umijem da radim po narudžbini, ja sam ono što jesam. Prvo interesovanje za moju sliku izrazio je dr Anto Martinović. Prišao mi je i tražio sliku da kupi. Nijesam mu je prodao tog trena, jer sam bio zatečen njegovim interesovanjem, a već sam tada znao da doktor Anto ima zavidnu kolekciju umjetničkih slika. Nije bilo tog novca koji je mogao da mi zamijeni osjećaj da se moja slika nađe kod jednog tako vrsnog poznavaoca umjetnosti. Kada sam kasnije odnio doktoru svoju sliku, imao sam osjećaj da se nalazim na kolektivnoj izložbi velikana. Svoju prvu sliku sam prodao tek poslije izložbe 2003. godine u Baru. To su bila dva rada, jedan crtež perom i jedan pastel, a kupilo ga je osoblje Italijanskog konzulata. 

- Šta mislite o starom zakoniku koji se tiče maslina?

- Kada bih se ja pitao, prvo bih ovaj sadašnji zakon poništio: ako imaš para - uništi jednu maslinu, ako si malo bogat - uništi deset, a ako si mnogo bogat - uništi ih koliko hoćeš! Vratio bih zakon kralja Nikole i onaj prije njega, pa ni jedan momak ne bi mogao da se oženi ako ne zasadi barem pet maslina.

Olivera Mašanović, "NBN", 2008.