LIJEPO LICE I PETICE, 20 godina kasnije

ALEKSANDRA SAŠKA KADIĆ je, po mišljenju “objektivne barske publike”, bila najljepša djevojčica Topolice osamdesetih. Krhka, visoka i graciozna, princeza improvizovanog igrališta “između dvije vatre” ispred Spuških. Naglo se vinula u svijet modelinga i postala najpoznatija crnogorska manekenka, i to u vrijeme kad je na gimnazijskim takmičenjima osvajala nagrade iz fizike, rušeći tako stereotip o nespojivosti ljepote i pameti. Nakon nekoliko glumačkih uloga na Balkanu, otišla se u Njujork. I zagrizla “Veliku jabuku”.

Novine su pisale da je u tvom slučaju sve počelo bezazleno - prijavila si se 1988. na konkurs lista “Bazar” za lice godine. U Poreču si izabrana među prve tri od 3000 djevojaka bivše Jugoslavije. Evociraj malo uspomene na taj davni događaj.

Bilo je zanimljivo sa 17 godina steći to iskustvo. Ljudi u “Bazaru” su bili veoma profesionalni, sjećam se Ruške Jakić koja je sa nama bila svuda. Bila sam prilično opuštena i, kad smo pred kraj sreli samu Valerie Marten - predstavnicu kuće ‘Elite’ u Parizu - u razgovoru sa njom shvatila sam da nemam toliko ambicija oko tog poziva, koliko su ostale cure imale. Pobjednica Nadica iz Makedonije je izgledala savršeno pripremljena, bila je starija i imala iza sebe naslovnice magazina kao što je “Start” i znala je bez greške da pozira i da se ponaša. Bila je tadašnja Mis Hrvatske iz Splita koja se nije uklapala, jer je bila previše obla, dok su ostale bile mnogo mršavije. Ja sam kilogramima bila slična toj misici, ali sam zbog visine djelovala tanje. Sjetih se sad kako je moj booker u “Elitu” Nigel, u Njujorku (u daljem tekstu: NYC – prim. aut.) prilikom jednog mjerenja za njemački “Vogue”, gdje su me odabrali da slikam neki donji veš, vrisnuo kada je vidio brojku oko mojih bokova. Bila je previše velika za tražene u tom poslu. On je inače bio crnac u travestit izdanju, pa kada je vrisnuo sa onako ženskim glasom – umrla sam od smijeha. A on je bio užasnut. Imala sam problem da ostanem mršava po tom njihovom ludačkom rasporedu koji je zaista ispod prirodne težine, jer sam pri dolasku u NYC otkrila 1000 savršenih restorana svakojake hrane, naročito moje omiljene italijanske sa svim mogućim tjesteninama, pastom i kolačima.

Vratimo se u Poreč. “Elit” te pozvao u Pariz, a ti nisi otišla. Zašto?

Mama i tata mi nisu dali. Koliko god da sam bila nezavisna, oni su imali zadnju riječ. Uostalom, ni Pariz, ni cijelo to iskustvo, nije me dovoljno inspirisalo da bih prekinula sa srednjom školom. Uz to, moji planovi su se sve više oblikovali ka glumi i pozorištu. Sebe nisam vidjela kao modela koji želi da glumi, već kao nekog ko želi da se suštinski bavi umjetnošću. Bavljenje modelstvom može oduzeti šanse da ikada dođete do tog nivoa, jer jednostavno nećete umijeti prestati brinuti o tome kako izgledate dok nešto radite, što je neophodno u glumi.

U četvrtom srednje proglašavana si vodećom crnogorskom manekenkom. Kako je Bar reagovao na tvoje manekenstvo, i kako si se borila protiv predrasuda koje tu profesiju izjednačavaju sa pojmom „mesa“...

Bar ima mnogo toga pozitivnog i iznenađujućeg za malu sredinu, ali i onog što iskušava i otežava nečiju mladost, i hrabrost i želju da se bude drugačiji od svakodnevnog. Jedna profesorica u gimnaziji je imala problem da mi daje petice, jer je smatrala da odsustvovanje sa časova zbog revija meni oduzima pravo na najbolju ocjenu, iako posjedujem potrebno znanje. Tada sam išla do direktora Maksima Lutovca i tražila od njega zaštitu povodom takvih besmislenih izjava. To se iskomplikovalo i tek su mi zbog zadržavanja “Luče” na Nastavničkom vijeću na kraju uspjeli dati peticu, jer ta žena nije živa htjela da čuje.

“Lijepo lice i petice” - posljednji naslov u lokalnim novinama o tebi, prije 20 godina. Uz manekenstvo, bila si član prve urbane redakcije „Uhvati ritam“ na Radio Baru, osvajala nagrade na takmičenjima iz fizike i književnosti. Rušila si uvriježenu sliku da lijepa djevojka ne može biti i pametna?

Jesam li? Meni je sve to skupa smiješno, sve te podjele, ali jesu dio ne samo našeg društva, to je svuda na Balkanu. U NYC očekuju od tebe, ako imaš jedan kvalitet, da prirodno posjeduješ i druge. Nadaju se, i svojim optimizmom te prave još ljepšom i pametnijom. Kod nas obrnuto. Dosta je, kažu. Ne možeš baš sad sve. “Lijepo lice i petice” je bio mnogo simpatičan i drag tekst. Na žalost, sve kasnije se u toj zemlji svodilo na “lijepo lice”. To je, valjda, usud žena sa naših prostora da ti daju za pravo ili da budeš samo lijepa ili samo pametna.

Prva si Crnogorka na naslovnoj strani tada prestižne „Radio TV revije“, ali te većina čitalaca pamti po ulozi u Bajaginom spotu „Montenegro“.

U suštini, ulogu u tom spotu mi je omogućila pozorišna predstava “Godo - srećni dani” reditelja Sloba Milatovića, napravljena kao dio “Barskog Ljetopisa”, sa kojom smo gostovali u Beogradu. Poslije predstave su me novinari zadržali u Beogradu, pa sam bila naslovna ne samo “TV Revije”, već i “Politike”! Mislim da sam jedina glumica koja je ikada bila na naslovnoj “Politike”. Sjećam se, taj broj je bio odrađen za Ustav nove države Jugoslavije 1992. godine – pošto je bio Vaskrs, na naslovnoj je bila slika sa patrijarhom, i moja slika. Što se tiče snimanja spota “Montenegro”, mogu reći da je to jedan od rijetkih crnogorskih projekata koji je profesionalno sproveden do najmanjih detalja. To zapravo nikad nije trebao da bude muzički spot, već reklama Crne Gore na svjetskom ekološkom skupu, ali pošto je naša zemlja uskoro pala pod sankcije, spot je ostao samo kao muzički video Bajagine pjesme.

Upisala si u Sarajevu Glumačku akademiju, ali si se sa nepunih 20 godina odlučila na put u USA. Zašto?

Nisam htjela da gubim živce sa ljudima koji su samo htjeli da me slikaju za naslovne strane, pa makar to bila i “Politika”, a bez ijedne ponude ili razgovora o nekim ozbiljnim projektima. Tada, istina, sa svojih 20 godina i nezavršenom Akademijom glume, a i problemima na koje sam naišla u našem sistemu obrazovanja umjetnika, nisam baš mogla biti presigurna koliko ja uopšte umijem da se bavim glumom kao profesijom. Ali sam znala da je jedino mjesto gdje to mogu da provjerim - Njujork.

U NYC si počela da radiš za “Elite”, međutim, brzo si prošla audiciju za cijenjeni Actors Studio. Što se novčane strane tiče, pala si s konja na magarca...

Biti model me nikada nije pretjerano zanimalo, ali mogućnost da time zaradim novac za školovanje na Actors Studiju jeste. Sve dok nisam otkrila da je Actors Studio sasvim besplatan - održava se donacijama članova koji su postali materijalno uspješni. Ovdje mislim, naravno, na originalni izvorni studio, smješten unutar male zgrade koja je nekada bila grčka pravoslavna crkva i kao napuštenu ju je otkupio Elia Kazan 1947. godine. Ovo pojašnjavam, jer se pisalo kako neki naši glumci studiraju na Actors studiju, a radi se zapravo o New School koledžu (ili odnedavno Pace Univerzitetu), gdje su par članova Actors Studija postali profesori i taj koledž se naplaćuje, pošto nema audicije za prijemni - svako ko ima novac može da ga završi. Originalni studio u kom sam bila je veoma zatvorena organizacija, na žalost sada i previše, jer ne omogućava novom talentu da lako dođe do posla “vani”, kao što je to radila sa Brandom, Deanom, Al Pacinom i ostalim. Moj mentor na Actors Studiju je bila jedna od najcjenjenijih moderatora Vivian Nathan, i mogu reći da sve što sam naučila o ovoj umjetnosti potiče od nje. Njene priče su bile fascinantne, poput one o godinama kada se Lee Strasberg pridružio i preuzeo ulogu vodećeg člana i učitelja, ili o fenomenalnoj saradnji tada mladih pisaca, reditelja i glumaca kao što je bio slučaj sa dramskim piscem Tennessee Wiliamsom čije su radove poput “Tramvaja zvanog želja” prvi put na sceni A.Studija postavljali i kasnije prenosili na Broadway i film.

Kako je izgledalo otkrivati Njujork? Je li “grizla” nostalgija, kakvi su bili ti prvi dani?

NYC je izgledao kako sam ga zamišljala, ni bolje ni gore, a zamišljala sam ga najbolje moguće, još od “Alana Forda”. Bilo je baš kao u tom stripu koji je fenomenalno prenio atmosferu, kombinaciju neobičnosti i običnosti ovog života. Ja sam se iskreno od prvog sekunda zaljubila u njegov vazduh i njegove ulice, svaka različita na svoj način - od donjeg dijela Manhatna gdje sam živjela svih 16 god u Greenwich Villlageu, do svih ostalih djelova ostrva, kao i Brooklyna, odnosno Williamsburga, koji je postao moje omiljeno mjesto za izlaske. I nijednog trenutka se nisam osjećala strancem. NYC je bio i ostao moj dom od prvog dana. Noću nisam nostalgično plakala za ostavljenim, već sam uzbuđeno odugovlačila da ne zaspem kako bih što duže gledala i slušala noć koja prekriva ovaj čarobni grad.

Inače, NYC je grad koji zapravo ubija ambicije! Ambicije stvaraju mala mjesta, jer se osjećaš sputano i pogrešno tumacen. U NYC je sve na svom mjestu, vrijednosti koje čovjek nosi sa sobom su vidljive svakom i svuda. Nije bitno da li si taxi-driver ili poznati glumac ili prodaješ knjige u lokalnoj knjižari ili cvijeće na ulici. Svi ti se obraćaju i doživljavaju te tačno i precizno u odnosu na ono ko si, a ne šta si.

Debitovala si na njujorškim “daskama koje život znače” u velikom projektu po djelu Normana Mailera. Je li istina da te sam Mailer odabrao i da je Paul Newman bio u prvom redu na kastingu?

Istini za volju, projekat je bio planiran od strane članova A.Studija, tako da sam imala prednost, jer je reditelj gledao moj rad na vježbama i dugo planirao da me predstavi Normanu za jednu od glavnih uloga. To je bila dramska kreacija nastala kao miks mnogih Normanovih novela. Zvala se "Sing America". Mailer je, kako je rekao, bio fasciniran što se poklopilo da sam ličila na jedan od likova koji sam igrala (Marina Oswald - žena tzv. zvaničnog ubice predsjednika Kenedija, Lee H. Oswalda, inače Ruskinja porijeklom). Paul Newman nije bio dio pripreme projekta, ali je kao jedan od Normanovih prijatelja bio u prvom redu na premijeri, zajedno sa legendama Holivuda, Eli Wallachom, Ellen Burstyn, Arthurom Penom. I poslije prve noći igranja ostavili su me bez daha, kada su došli u našu sobu za presvlačenje da nas pohvale i pričaju sa nama. Cio projekat i svaka noć igranja - dva mjeseca po pet dana nedeljno - bila je i ostala nešto najdivnije u mojoj karijeri. Kontakt sa publikom je bio magičan. Taj sekund kada osjetite i “čujete” tišinu oko vas i kada svi bez daha osluškuju vašu sljedeću izgovorenu riječ i napravljeni pokret, magija je scene sa kojom se nijedno drugo iskustvo ne može mjeriti.

Kod te “izgovorene riječi” bilo je malo problema...

Jeste. Niko mi neće vjerovati, ali sam pred premijeru potpuno zaboravila da govorim engleski. Uzbuđenje je proizvelo blokadu. Srećom sam uvijek imala dovoljno hrabrosti da vjerujem da će se sve povratiti. I jeste, čim sam se našla na sceni i svijetla se upalila. Stvarno ne preuveličavam, zaista jeste tako bilo. A mislim da nijedan jezik te noći nisam umjela da govorim od treme. Imala sam 26 godina i bila u prilici da radim ono što najviše volim, da se predstavim ljudima koje sam cio svoj život obožavala.

Postoji dio predstave kada ja pored klavira samo pokretom dočaravam rađanje kubizma (jer su Picasso i njegova umjetnost jedna od tema kojom se Mailer bavio). Taj dio predstave je iznova sve oduševljavao, od publike do glumaca koji bi sjedjeli u krugu oko mene. Čak je i Norman Mailer priznao “da nije loše ispalo”, što je od njega bio veliki kompliment. On je imao vrlo “simpatičan” odnos prema ženama - nije ih mnogo poštovao i tvrdio je da ih treba držati u kavezima - ali iza tog spoljnjeg karikiranog misoginizma krile su se zapravo iskrene emocije i ljubav prema ljudima, uključujući i žene naravno. To njegovo “nije loše”, koje je pratio čvrst stisak ruke sa poluskrivenim osmjehom, vrlo lako ste prevodili kao istinsku pohvalu od čovjeka koji je pažljivo i mudro baratao riječima.

Od listova iz bivše YU predstavu je posmatrao novinar slovenačke “Mladine” i pisao hvalospjeve o tebi. Zašto se u Crnoj Gori nikad nije saznalo za tvoj uspjeh?

Nije se saznalo nigdje na prostorima bivše Jugoslavije, osim u Sloveniji. Novinar “Mladine” je boravio u NYC i imao zadatak da pronađe uspješnog umjetnika iz Slovenije i Hrvatske, ali je bio iznenađen veličinom predstave, imenima i mojim nastupom, tako da je uradio veliki intervju sa mnom. Bilo mi je drago da u toku jednog ružnog perioda, kada se zemlja u kojoj sam rođena dijelila i krvarila na svim frontovima, neko ko je bio sa “druge strane priče“ piše o mom uspjehu. Nije to bila toliko nebitna činjenica da u toku rata slovenački glavni kulturni časopis objavljuje udarni tekst o Crnogorki u NYC. Ja nisam nikoga obavještavala šta se sa mnom dešava, niti sam bila u kontaktu sa medijima u našoj zemlji. Iskreno, nadala sam se da će ubrzo doći i veći projekti (koji jesu bili u planu), tako da će svi biti upućeni gdje sam i šta radim. Moj život se, međutim, nenadano usmjerio u drugim pravcima, pa se plan da o meni Barani i Crnogorci saznaju kad dobijem Oskara nije ostvario.

Ne možeš reći da nisi razmišljala i o Holivudu...

Naravno da sam razmišljala o Holivudu. Pa, ja imam dizajniranu haljinu za Oscar-veče još od svoje 13 godine:)

I onda si, nakon četiri godine bavljenja glumom – nestala. Od 1998. do 2007. si u svijetu kompjutera, zaposlena u jednoj od najvećih banaka svijeta?

Radila sam u čuvenoj investicionoj firmi “Lazard”, zbog novca za život i troškove, u dijelu kompjuterskog centra gdje smo kreirali prezentacije bankarima za kompanije za koje su unajmljivani, u poznatoj zgradi 30 Rockefeller Plaza koju ćete prepoznati po tome što se ispred nje svake godine kiti čuvena njujorška Novogodišnja jelka. Tu je trebao Klinton da radi poslije predsedništva, a bivši direktor, dok sam ja tamo radila, sada je jedan od savjetnika Obame!

Od 2004. ponovo počinje postepeni povratak glumi...

Kada sam ponovo zakoračila u taj svijet, imala sam mnogo sreće da dobijem audiciju za Scorseseov film “The Departed”, i to za ulogu djevojke lika kojeg je tumačio Jack Nikolson, ali sam bila “odmah iza pobjednice”. Uspjela sam snimiti kratki igrani film - diplomski rad reditelja sa njujorškog Columbia Univerziteta, koji je dobio nagrade na mnogim tamošnjim festivalima. Moj agent u ovom drugom periodu je bio Archer King, čovjek koji je prvi predstavljao Jamesa Dina, prava enciklopedija istorije ovih prostora. I taman kad su kockice počele da se opet slažu, desilo se iznenađenje: razlog za prekid bavljenja glumom nije mogao biti bolji, jer sam postala mama predivne djevojčice po imenu Maja.

Nakon 16 godina ponovo si na “brdovitom Balkanu”, napuštaš prvi put NYC na duže.

Iskreno, koliko se radujem - toliko me i strah. Dugo sam van pravila koje važe na našim prostorima. A ja sam inače rođena da budem buntovnik, volim da zamišljam – sa razlogom. Sada kao majka imam samo jednu obavezu i želju: da budem majka što bolje mogu. A onda ćemo vidjeti šta i kako dalje.

 ŽELJKO MILOVIĆ, “NBN”, 2009.