KRALJICA PREPONA

U moru sportova, samo jedan se izdvaja ljepotom, snagom i viševjekovnom tradicijom. Pogađate - riječ je o atletici, neprikosnovenoj kraljici svih sportova. A u našoj državi decenijama je samo jedna prava kraljica u atletskim disciplinama sa preponama, neprikosnovena vladarka i rekorderka - Baranka SANJA TRIPKOVIĆ, danas ĐURNIĆ.

- Ni poslije toliko godina, još niko nije uspio da obori tvoje rekorde u preponskim disciplinama?

- Od srca se nadam da neko uskoro hoće. Vjerujte mi na riječ, da srećnije osobe od mene ne bi bilo, kada bi baš neka sadašnja članica AK "Mornar", ili nekog drugog kluba u Crnoj Gori, oborila moje rekorde. To je onda znak, da i pored teškog perioda u kojem se nalazila naša atletika u prethodnih nekoliko godina, ili čak deceniju, prave stvari dolaze. Dosta je mladih i perspektivnih atletičarki, koje imaju potencijal i energiju.

- A u tvojoj karijeri ih je bilo zaista mnogo.

- Bilo bi ih i više da nijesam dosta rano završila karijeru. Za tih nekoliko godina aktivnog bavljenja atletikom, ostvarila sam zaista zavidne rezultate koji se i danas pamte, rezultate koji su i dalje nepremostiva barijera mnogima. Problem u ovom sportu je kako na pravi način kanalisati snagu i znanje koje posjedujete. Ako Vam to pođe za rukom, i vrhunski rezultat je blizu.

- Krajem osamdesetih godina, dječaci i djevojčice, sa uglavnom prašnjavih barskih ulica, obično su jurili za loptama. Nekako je uvijek atletika, ne samo u našem gradu, bila po strani. Zašto si se baš ti odlučila za "kraljicu sportova"?

- Zato što se čovjek rodi sa tim darom. Nema tu neke filozofije. Atletikom se ne može baviti svako. Osjećaj za ritam, tajming, urođenu brzinu, snagu i spretnost ti niko ne može podariti, osim roditelja. Mnogi su u drugim sportovima dosta toga postigli radom, nekada talenat nije bitan. Ovdje je potpuna drugačija priča. Kada se talenat prepozna, na red dolazi ono kanalisanje i pravilno usmjeravanje. Počela sam sada već, ha ha ha, davne 1986/87. sa svega deset godina. Tada su popularni bili oni školski krosevi. Ja sam uvijek bila druga-treća, nikad prva. Na nagovor drugarica i drugova iz škole, učlanili smo se u AK "Mornar". Tada su u klubu bili Dr Mimo Vukotić i Boro Ičević, i tako je počela moja karijera.

- Karijera u kojoj si, tokom čitavog trajanja, trčala samo za klub iz našeg grada.

- I ponosna sam na to. Nije bilo lako ostati u klubu. Ne zbog ljudi, jer sam sa divnim ljudima radila, već zbog mladosti i ponuda kojih je bilo bezbroj. Pružali su isplativije uslove, bolje mogućnosti za napredak. Ali, ima nešto što pare ne mogu donijeti. To je osjećaj pripadnosti, a protiv toga moje srce nije moglo.

- Atletski klub "Mornar" je tada bio jedini na području barske opštine. Kako je sve to izgledalo?

- "Mornar" jeste bio jedini klub. Ljudi koji su trenirali su tu bili iz čiste ljubavi. Drugačija je tad svijest sportista bila. Nije se sportu prilazilo isključivo zbog materijalne sigurnosti, i zbog toga se zdravije i vrijednije treniralo i radilo. Ja sam se na neki način izdvojila iz te zdrave, homogene grupe, pa sam pred kraj karijere imala i takmičenja van naših granica.

- Uglavnom u dresu reprezentacije, kao jedina atletičarka iz Crne Gore...

- Tačno. Neopisiv osjećaj. Jedno je klub, drugo je reprezentativni dres. Veće časti od te nema. Ja sam imala privilegiju da trčim za svoju zemlju. Nastupala sam na svim većim takmičenjima, u Evropi i svijetu, u kategoriji mlađih seniorki.

- Ali, ostaje žal za učešćem na Olimpijadi, i EP I SP za seniorke.

- Ostaje. Karijeru sam završila sa 22 godine, u cvijetu mladosti. Imala sam rezultate, norme, svu potrebnu snagu i volju za ostvarivanje vrhunskih sportskih rezultata. Karijeru sa završila godinu dana pred Olimpijadu u Sidneju. Za seniorska prvenstva nijesam imala dovoljno godina. San svakog sportiste je učešće na OI. Ja sam bila izuzetno blizu. Kao članice tadašnje štafete 4x400 trebalo je da sa već istrčanim rezultatom nastupimo na Olimpijadi. Taj rekord je i dalje na prostorima bivše Jugoslavije aktuelan. Da se razumijemo, ne žalim nešto pretjerano. Lijepo bi bilo da se ostvarilo, ali kada nije - idemo dalje. Danas, kada me neko pita šta je moj najveći uspjeh, iz punog srca kažem - moje troje djece.

- U atletici se često dešavaju pehovi, naročito kada su sprinterske discipline sa preponama u pitanju.

- Bila sam spremna za Balkanijadu u Bugarskoj kao nikada do tad. Izašla sam na start, i kada se začuo pucanj za početak trke, blok sa staze u kome sam se ja nalazila se iščupao, i nošen mojom inercijom pomjerio metar unazad. Pala sam na ruke, veoma se brzo pridigla i nastavila trku. I pored peha, koji je najvjerovatnije bio namjerno namješten od strane organizatora, istrčala sam dobar rezultat.

- Lični i crnogorski rekord - 58:36, istrčala si pod čudnim okolnostima.

- Stadion JNA u Beogradu, dosta publike, vruća atmosfera, a ja se nikad lošije nijesam osjećala nego toga dana. Teške noge, savladao me neki umor. Po prvi i posljednji put mi je tada prošlo kroz glavu da se uopšte ne pojavim na startu. Naravno da to nije bilo moguće! Nisam imala kud, izašla sam na stazu. Trčala sam kao nikada u životu, i ostvarila svoj najbolji rezultat, i još uvijek aktuelni rekord države na 400 metara prepone.

- Decenijama već, kraj tvoje karijere obavijen je velom tajne. Što se, zapravo, desilo?

- Mislim da je došlo pravo vrijeme da i na tu priču stavim tačku. Mnogi su tada pogrešno shvatili čitavu situaciju. Iako se mislilo da je moj trener Boro Ičević kriv za sve, ja to sada, ovom prilikom odlučno demantujem. Krivi su neki drugi ljudi, čija imena ne bih da spominjem, koji su tada došli u klub, i koji su se miješali tamo gdje im nije mjesto. Najgore je što je moj tadašnji trener, a sada kolega u AK "Mornar", bio posrednik između mene i njih, pa se sve bukvalno obilo o njegovu glavu. Ne bih previše ulazila u detalje, odgovorni ljudi u tom sporu će se pronaći među ovim redovima. Meni je tada bilo izuzetno teško, pretpostavljam i Boru Ičeviću. Ti ljudi su kasnije otišli iz kluba, i ostavili njega na cjedilu, a upravo Boru treba da zahvalimo, kao i nekolicini entuzijasta, što atletika u Baru i dalje postoji.

- I što će tvojim dolaskom u klub, na mjesto trenera, i dalje postojati i bilježiti dobre rezultate.

- Vratila sam se u "Mornar" da pomognem. Situacija je sad bolja nego ikad. Imamo sjajnu saradnju sa ASCG, a većina velikih atletskih dešavanja se održava upravo u našem gradu. Imamo sve preduslove, zdravu i kvalitetnu sredinu, najbolju tartan stazu u zemlji, mlade i perspektivne atletičare željne znanja. I što je važno, imamo dovoljno snage i volje u stručnom štabu, da im na pravi način prenesemo znanje. Bar za svoju atletsku budućnost ne treba da brine.

Nemanja Janković, "NBN", 2008.