NOSTALGIJA JAČA OD KARIJERE

Virpazarac RADOVAN BUJIĆ je bio i ostao fudbalski golman upamćen po velikom broju odbranjenih penala, vrlo rijetkim kiksevima, i klubovima u kojima je uspješno branio. Debitovao sa 15 godina u "Mornaru", i promijenio desetak klubova, od prvoligaša do nižerazrednih. Branio i za A-reprezentaciju, u Prištini na meču Selektor – Novinari.

- Prve fudbalske korake načinili ste u "Mornaru"?

- Prvu pravu priliku da debitujem kao golman "Mornara" dobio sam sa svega 15 godina, kod Dana Delibašića. Branio sam u zimskoj pauzi na pripremnim mečevima, protiv ekipa koje su dolazile na pripreme. Znate i sami onu izreku da su golmani kao vino - što stariji, to bolji. Uvijek se prednost davala iskusnijima. A ja nijesam volio klupu.

- I zbog toga ste, na nagovor brata, čuvenog sudije Branka, otišli u podgoričku "Budućnost".

- Tada se to činilo kao najlogičniji potez. Sa svega 16 godina postao sam prvi golman omladinaca "Budućnosti". Polako sam uz saigrače stasavao, vrijedno radio i čekao šansu. Ona prava mi se ukazala vrlo brzo.

- I to 1972. godine, kada ste debitovali u dresu Omladinske reprezentacije Crne Gore na čuvenom Prvenstvu republika u Vrbasu.

- Odlično sam čuvao mrežu i brojnim prvoligaškim timovima Jugoslavije zapao za oko. Međutim, još sam bio izuzetno mlad, imao dosta toga da naučim u omladinskoj školi. Želio sam da znanje stičem među vršnjacima.

- I donijeli odluku da ostanete u tadašnjem Titogradu?

- I ta odluka se pokazala ispravnom. Još jednu godinu sam proveo tamo, i bio spreman da krenem dalje. Međutim, nostalgija je čudo, ne da ti da trezveno razmisljaš. Iako sam malo vremena proveo u barskom klubu, emotivno sam duboko bio vezan za njega. I umjesto da se situiram u neki od klubova tadašnje zemlje, ja sam se vratio na pozajmicu u grad moje mladosti.

- I u klub koji je najmiliji Baranima.

- Stigao sam u klub koji je bio odlično organizovan, i koji je te godine pucao na Drugu ligu. Onu jaku, jedinstvenu. Trener je bio Pavle Jovićević, a igrački kadar na čelu sa Ćipom Aleksićem, Mikicom Mašanovićem, Peđom Đurišićem, Brankom Dabanovićem, Perom Dragišićem, Draškom Perovićem... Sjajna generacija je bila na pragu velikog uspjeha dok se neke stvari nijesu izdogađale.

- Mislite na onu čuvenu suspenziju pola tima?

- E, baš na to. Težak meč protiv "Mogrena" u Baru. Do posljednjeg minuta smo vodili 1:0, i bili na pragu velike pobjede. Onda je na scenu stupio čuveni Miki Mašanović, i u svom maniru uhvatio glavnog sudiju za gušu poslije jedne, malo je reći kontraverzne odluke. Nastao je opšti haos, u kojem smo mi rezultatski izvukli deblji kraj.

- Mogren je dobio meč službenim rezultatom, a pola tima je suspendovano do kraja šampionata.

- Ma, pola tima je dobilo doživotnu suspenziju. Neki novi klinci su ušli u tim. Iako su to mahom bili sjajni igrači, falilo je iskustva. Tada smo bili najbliži istorijskom uspjehu, ali je naš kiks iskoristila "Iskra", i te godine ušla u drugoligaški karavan.

- Poslije pozajmice i vojske, vratili ste se u Titograd, ali u "OFK Titograd", onda otišli u "Lovćen". Pod čuvenim Dragutinom Spasojevićem bili ste u "Budućnosti" prva rezerva neprikosnovenom Momu Vujačiću...

- ... koji je bio sjajan golman i kome je teško bilo uzeti mjesto među stativama. Zbog toga sam otišao u "Slogu" iz Kraljeva, da bih u januaru 1981. dobio pravu priliku. Branio sam na većini mečeva u jakoj Prvoj ligi, a posebno pamtim mečeve u Kupu protiv "Orijenta" u Rijeci, kada sam na jednom meču odbranio dva penala. Tada sam sebi zacementirao mjesto u dresu titogradskog kluba, a iz utakmice u utakmicu sam dobijao i na iskustvu i na sigurnosti.

- Otuda i ne čudi podatak da ste te godine izabrani, zajedno sa Enverom Marićem, za najbolje golmane lige.

- Uvijek sam pružao maksimum, nekada bio i beskompromisan. Golman mora da ima srce i petlju. Branio sam još jednu sezonu u "Budućnosti", pružao dobre partije, ali je došlo do raspada u golmanskom sistemu tog kluba i ja sam 1983. promjenio sredinu.

- Ovoga puta - "OFK Beograd"?

- I ponovo mi je trener bio Spasojević. Bila je to jaka ekipa na čelu sa Majstorovićem, Vučićevićem, Serpakom... Nikada neću zaboraviti duele mog tadašnjeg kluba i "Sutjeske". Praštalo je na sve strane. Od navijača, do nas na terenu. Možete zamisliti onda šta se sve izdogađalo kada sam naredne godine iz "OFK Beograda" prešao u "Sutjesku". U tabor najvećeg rivala. Pisalo se i pričalo o tome. Godinu sam proveo i u Nikšiću, a poslije nesporazuma sa upravom, stigao - u "Luku Bar".

- Da pomognete klubu?

- Na nagovor Svetozara Vujovića, mog velikog prijatelja, branio sam par mečeva u podsavezu. Igrao sam i za "Lovćen" i "Ivangrad", a 1988. odlučio da sa 32 godine zapocnem privatan biznis. Otvorio sam lokal na Viru. Pola godine sam bio van trenažnog procesa, i odlučio da završim karijeru. Ali, ponovo su presudile emocije i prijatelji. Jednog dana je na Vir u kafanu došao moj veliki drug Ruca Perović, koji me je zamolio da se vratim u "Mornar". Prijatelja nijesam mogao odbiti, a branio sam bez ikakve nadoknade. Tada sam mislio da je stvarno i definitivno kraj.

- Međutim...

- Pozvao me je Dragan Taske Nikezić da branim za "Luku" koja je morala da dobije "Ribnicu" u zadnjem kolu, da bi ostala u ligi. Ni tad nijesam mogao da odbijem druga. Iako bez treninga, dao sam sve od sebe. Meč smo dobili 2-0, a ja slavno završio karijeru. To je meč koji će mi uvijek ostati urezan u sjećanju.

- Ostaje li žal za bilo čim?

- Možda samo što više nijesam ostao u "OFK Beogradu". Ali, ja sam mnogo privržen porodici koja je ostala na Viru. Zbog njih sam i donio odluku da se vratim.

Nemanja Janković, "NBN", 2008.