BOMBARDER SA MADŽARICE

Jak, brz i eksplozivan. Timski igrač i dugogodišnji kapiten. Jedan od najboljih igrača "Mornara" u novijoj istoriji. Podstrek mlađim igračima koji ga od milošte i danas zovu "stari". Ostaće upamćen po britkim startovima, izuzetno preciznim dugim loptama i razornom šutu koji je golmanima zaustavljao dah - OLIVER BELI MERDOVIĆ.

Ljubav prema fudbalu je za tebe porodična stvar. Otac Velizar je bio fudbaler.

I da sam htio nečim drugim da se bavim, nijesam mogao. Otac mi je bio fudbalski uzor. Od njega sam naslijedio talenat i ljubav prema tom sportu. I mlađi brat Boris je prvotimac OFK "Bara". Bog mi je podario razoran šut, dobru anticipaciju i pregled igre. Sve te stvari je trebalo upakovati, da bi kvalitet, uz vrijedan rad, došao do izražaja.

A u tome ti je najviše pomogao Vasko Milošević?

Kod njega sam napravio prve fudbalske korake. Gradio sebe kao igrača. Znao sam da ću postati fudbaler čim sam imao prvi dodir sa loptom. Davne 1983. godine bili su organizovani oni čuveni školski turniri. Nas nekoliko je poslije dobrih partija prof. Milošević uzeo pod svoje i uveo u pionirski tim "Mornara".

Ubrzo si pozvan u Omladinsku reprezentaciju Crne Gore.

Znao sam da posjedujem kvalitet koji će jednoga dana doći do izražaja. Zalaganjem i borbenošću sam zaslužio poziv Omladinske reprezentacije Jugoslavije. Mislim da sam jedini igrač "Mornara", kome je ispod tadašnjeg grba stajalo ime kluba iz Bara.

I to, ni manje - ni više, nego na Evropskom prvenstvu u Španiji 1988?

Odlična je to generacija bila. Uz golmana Milojevića, i Mario Stanić, Elvir Bolić, Piternac, Rambo Petković, Damjanac, Mamić... To prvenstvo je bilo moja odskočna daska. Igrao sam dobro i pokazao što znam.

Zato je i uslijedio poziv "Crvene Zvezde".

Između ostalog, i zbog tog šampionata. Interesantna je jedna druga stvar. Vjerovali ili ne, do tada nijesam još imao zvanični debi u dresu "Mornara", a u januaru 1989. sam već bio na probi u "Crvenoj Zvezdi". Vrlo dobro se sjećam stadiona "Radničkog" i mog debija u omladincima "Zvezde". Savladali smo najljućeg rivala - "Partizan" sa 4:1, a ja u potpunosti zadovoljio stroge kriterijume stručnog štaba.

Međutim, stara priča - nostalgija je učinila svoje.

A ja se vratio u Bar. Šesnaestogodišnji klinac iz provincije kome je društvo bilo preče od svega. Mislio sam da mi se takva šansa, koju sam olako ispustio, više nikad neće ukazati. Na svu sreću, tadašnji predsjednik Džajić se i dalje silno interesovao za mene. Čak je urgirao kod našeg saveznog sudije Bujića, na čiju sam preporuku potpisao predugovor sa omladincima "Zvezde" već u martu iste godine.

Nijesu mogli da te čekaju?

Nijesu htjeli. Interesovanje je pokazivao i "Partizan", zbog toga su požurili, da ih preduhitre. Potpisao sam ugovor u martu, ali sam tek od juna mogao biti njihov igrač.

Kako si se snašao u Beogradu?

Dosta dobro. Igrao sam standardno. Sa omladincima sam osvojio i Kup Maršala Tita, i to protiv jakog "Hajduka" iz Splita. To je bio moj prvi trofej u karijeri. I to kakav. U timu je bio Ivan Adžić (kasnije kapiten CZ), Zvonko Milojević... Poslije tog velikog uspjeha, popularni Pižon je par nas priključio prvom timu 1991. godine, kada su osvojene titule šampiona Evrope i svijeta.

Međutim, do prvog tima nijesi mogao?

Svi znaju kakva je ona generacija bila! Jednostavno se nije moglo. Onakav tim se rijetko selektuje tako dobro, kao sto je Ljupko Petrović to odradio. Morao sam se zadovoljiti igranjem u B-timu. Mada je i to imalo nekih svojih prednosti.

Kao što je igranje sa idolom, legendarnim Miodragom Belodedićem?

To mi je bila najveca čast u životu. Mada sam igrao i sa mnogim poznatim igračima, Rumun je bio najbolji igrač sa kojim sam sarađivao. Upijao sam svaki njegov potez, gledao da što više ličim na njega. Bio mi je uzor. Takav defanzivac se samo jednom rađa.

Vojsku si odslužio 1992. god. Poslije toga, klub je odlučio da te pošalje na kaljenje u filijalu "Zvezde" - "Jagodinu". Igrao si dobro pola godine, pa te matični klub vratio i priključio prvom timu za koji si igrao dvije godine. Onda je 1995. uslijedio odlazak na Kipar u ekipu "Limasola".

Dobar tim i zemlja, čiji je fudbal tada bio u ekspanziji. Ostavio sam utisak, ali mi nije odgovarao njihov pristup igri. Vratio sam se poslije godinu dana, uz obećanje Džajića da ću preći u "Bastiju". Međutim, taj posao se izjalovio. Bilo je ono nesrećno vrijeme. Vizu nijesam uspio da dobijem, a Francuska je ostala pusti san. Da ne bih gubio vrijeme, otišao sam u "Jedinstvo" iz Paraćina, pa polusezonu proveo u "Mogrenu". Poslije te polusezone, postao sam igrač "Radničkog" iz Niša, u kojem sam postigao šest pogodaka. Ali, ambicije tima se nijesu poklapale sa mojim. Vratio sam se u "Zvezdu" posljednji put.

Neočekivano, sreću si našao u "Zvezdari"?

To je klub koji će mi vječno biti u srcu. Bila je I-B liga, ali se igrao sjajan fudbal. Vlasnik kluba je pravio klub za vrhunske domete, ali ga je splet nesrećnih životnih okolnosti spriječio u tome. U jednoj polusezoni sam, iako štoper, postigao 14 pogodaka. Tada sam igrao najbolji fudbal u životu. Interesantan je podatak da je u timu tada bio još jedan Baranin, moj prijatelj Rudolf Marčić. Novinari su veličali moje partije, golmani i treneri strahovali od slobodnih udaraca.

Većinu golova sam postigao iz slobodnjaka. Ali, o jednom su sve sportske novine pisale. Bio je meč „Zvezdare” i „Kikinde”. Prekršaj je bio sa lijeve strane, nekih 40 metara od gola. Sudija nije udaljio živi zid na propisanu udaljenost. Igrao se 70. minut, pri rezultatu 0:0. Iz ljutnje sam opalio po lopti, koja je završila u mreži. Golman gostiju Ćirić od siline i preciznosti nije ni stigao da reaguje. Samo je počeo da aplaudira. Kada su ga novinari kasnije pitali - zašto je to uradio, odgovorio je: „A šta sam drugo mogao? Da branim sigurno ne”.

U 78. minutu derbija „Zvezdara” – „Hajduk” sa Liona, paralisao mebol u nozi poslije jednog grubog starta. Znao sam daje povreda teska, ali nijesam htio da izađem iz igre jer su sve izmjene bile izvršene, a mi gubili sa 1:0. Ostao sam na terenu do kraja, po završetku otišao pješke kući, a sjutra došao na kliniku, gdje je čuveni doktor Ganić ustanovio dvostruki prelom noge. Čak je i reportaža bila o tome. Još zanimljivije je da sam odmah po skidanju gipsa, 22-gog dana od povrede, već počeo da trčkaram polako. I danas imam novinski isječak na kome piše: Srce bol ne priznaje.

I poslije najbolje sezone obreo si se u njujorškim "Metrostarsima"???

Kakav transfer, ha ha! I kakvo životno iskustvo! Njujork je megalomanski grad, a tih godina se kretalo sa popularizacijom fudbala. Igrao sam sa Mateusom, Valensijom i mnogim drugima. Međutim, ta zemlja nema dušu, ni fudbalski šmek, vjernu publiku, nema ljubavi prema timu, gradu iz kojeg dolaziš. Igralo se isključivo zbog novca.

A ti nijesi bio iz te priče. Vratio si se u "Zetu", ali si odlučio da u "Mornaru" odigraš posljednje tri godine u karijeri.

U njemu sam ponikao, zasluzio dres reprezentacije. U njemu je igrao moj otac. To je klub za koji navijam. Prošao sam dosta klubova, jer se trebaju uvoditi novine da ne bi dosadio ljudima. Moje najveće bogatstvo, uz suprugu, porodicu i Luku su kumstva sa bivšim saigračima. Imam ih preko petnaest. Moje bogatstvo su i dječaci koje treniram u Školi fudbala "Libero". Vlasnik sam B-trenerske licence. Nadam se da ću uskoro dobiti i onu profi. Nastaviću da se bavim onim što najvise volim - fudbalom.

  Nemanja Janković, „NBN”, 2009.