MUZIKA I FUDBAL KONTRA POLITIKE I PROSVJETE

Nema starijeg Baranina koji ne zna prof. MILA VUKČEVIĆA. Cetinjanin porijeklom, ugledni prosvjetni i politički radnik slovio je za najvećeg talenta generacije legendarne Škole likovnih umjetnosti u Herceg Novom. Iako su mu proricali blistavu umjetničku karijeru, nije se odlučio za slikarstvo. Ne žali, veli. I pored toga, sve važnije biste barske opštine njegovo su djelo, ilustracijama u knjigama ni broja ne zna, a on sam jedan je od najzahvalnijih sagovornika što ga novinar može poželjeti - živa enciklopedija sazrijevanja grada pod Rumijom. Decenijama neodvojiv od harmonike, opet joj se, i opet, kao najboljem drugu vraća. Dobro ga znaju barske ljubitelji "najvažnije sporedne stvari na svijetu" - krepki osamdesetogodišnjak decenijama nije propustio niti jednu utakmicu svog "Mornara".

- Dokle seže Vaše prvo sjećanje na Bar?

- Vjerovali ili ne, do dana atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića. Pamtim da je otac stavio veliku crnu zastavu na Dom zdravlja gdje smo živjeli, uveče palio svijeće po prozorima, a da su mnogi u masi nosili crni flor oko ruke. Pamtim aeromiting i mase koje su se slile na livade kod Darovih Topola. Pamtim i kako je elegantna beogradska buržoazija jednom nedjeljno slijetala avionom u Bar - iskupaju se i predveče avionom ponovo za Beograd. Od hotela "Dekleva" do Pristana uz plažu su bile poređane kabine za presvlačenje, sandoline su davane na taksu, a mi mlađi išli kod Jova Jovanovića da nam iznajmi biciklo za jedan dinar.

- Vjerovatno od tada datira i vaša ljubav prema fudbalu?

- "Crnojević" je pod Darovim topolama bio jak tim. Nakupi se ljudi, donesu se šljive, smokve, a slastičari iz Starog Bara sa tezgama okačenim za kaiš o vratu prodavali slastice. Pamtim i starobarski "Orao", čiji je predsjednik bio apotekar Gligo Rikardo. U Starom Baru je bila opština, hipotekarna banka, žandarmerija... Pristan je bio jedno lijepo romantično naselje, ali daleko od toga da je bio grad.

- Stariji uvijek ističu da najbolje pamte vrijeme rata, naročito dan okupacije.

- Kao da je bilo juče. Italijani su došli motorizovanom jedinicom preko Veljeg mosta, čak se sjećam vojnika koji je pokazivao prstima i vikao: "Jugoslavija op" (prst nadolje). Znate, mnogo je dobroćudnih Italijana bilo. Meni je otac dva puta interniran, prvo Kavaja-Klos, a poslije Peruđa-Kolfjorito. U to vrijeme, dok je otac bio u logoru, ja sam vodio mlađeg brata na plažu ispred hotela "Dekleva". Imao je pet godina. Mi tako jednom sjedimo, a nailazi trojka fašista u crnim košuljama; jedan je stao i pitao me može li da brata uzme malo, a ja - ni da, ni ne. Uzeo ga je, i odnio u logor. Čekam 10-20 minuta - nema brata, ja se uplašio, kad uskoro ide onaj Italijan preko žuka i nosi mi brata na ruke kao hleb. Natovario mu na tijelo karamela, bombona, kolača... Došao je, bacio pušku, sjeo pored mene i počeo da plače, a pošto sam ja učio italijanski - razumio sam ga: psovao je rat i Musolinija, bio je mobilisan i ostavio malog sina kući na koga je moj brat posjećao. Bilo je među njima jako sentimentalnih ljudi, a mi se od njih nismo plašili. Davali su za vjerske praznike stanovništvu neku vrstu poklon-sledovanja: makarone, karamele, konzerve. Po kapitulaciji Italije, došli su Njemci i u jednu prostoriju zatočili sve Italijane koje su zatekli. Užasno su ih mučili. Jedne večeri moj školski drug Simo Martinović i ja otvorili smo im vrata, sve se razbježalo. Njemci su bili drugačiji prema stanovništvu, bili su pravi vojnici, dok su se Italijani postavili prijateljski.

- Kad ste prvi put kod sebe osjetili stvaralački dar?

- U Starom Baru je živio Petar Lubarda, u kući Petra Martinovića. Crtao je po cijelo popodne u maslinjacima Ćetkovića i Iličkovića. Ja sam išao za njim i crtao koliko sam umio. Imao sam osam godina. Kad sam završio polumaturu, čuo sam da se otvorila škola na Cetinju, pa sam se javio Lubardi, a on me bez prijemnog ispita primio. Pored njega, profesori su mi bili Milo Milunović, Oraovac, Kujačić, Poček, sve francuski studenti. Iako mi je stipendija bila obezbijeđena, nisam pristao da se profesionalno bavim slikarstvom. Kada je nedavno otvorena izložba Toškovića, ja sam zamolio Toša da se potpiše na katalog, a on se okrene i viknu, pokazujući na mene: "Evo, to je taj veliki talenat kome je komunizam zabranio da radi". Znao sam jedno - ako ću da se posvetim umjetnosti, moram da se odreknem svega, a to ne mogu zbog porodičnih obaveza.

- I umjesto umjetnosti - prosvjeta i politika.

- Prvo radno mjesto bilo mi je - nastavnik u Gimnaziji "Niko Rolović", pa sam vodio Savjet za kulturu opštine, onda sam postavljen za direktora OŠ "Srbija". Pošao sam kod predsjednika opštine Bar Đoka Lekića i zamolio ga da opozove to rješenje, jer ne mogu da direktorujem bivšim predavačima. On je to prihvatio. Jedno popodne su me zvali u Komitet, a sekretar Milan Vukasović mi reče da se pozdravim sa prosvjetom, i da idem u politiku, za predsjednika Socijalističkog saveza. U vrijeme bolesti predsjednika opštine Mitra Sjekloće 1962/3. godine, bio sam i zamjenik predsjednika. Htio sam kao porodičan čovjek da budem više kući, s djecom, i odlučio sam da odem sa funkcije. Nisu mi dozvolili. Zato sam pošao kod Đoka Pajkovića, tada sekretara CK, primio me, i kad sam mu sve obrazložio, pokušao je da me zadrži šaljući me na visoke političke škole, a ja samu rekao da imam diplomu koju ne bi mijenjao za sve druge. To nijesam ja. Nakon 1972. godine, i pisma Josipa Broza koje smo morali sprovoditi u djelo, morao sam da se silom prihvatim dužnosti sekretara Komiteta. Branio sam se, a oni priprijete, ništa nije moglo pomoći. Iskoristio sam jedno "razmimoilaženje" 1973. i otišao iz politike. Andrija Dabanović me primio u "Prekookeansku".

- Nemali broj ljudi će posvjedočiti da ste pomagali Barane koliko god ste mogli, često i pod pritiscima "odozgo".

- Nema toga kome sam mogao pomoći, a da nisam pomogao. I nije bilo te sile koja me mogla natjerati da uradim nešto mimo moje savjesti. Pa, zbog toga sam i otišao, jer je trebalo rušiti, operisalo se sa podatkom od 2000 kuća, a ja to nisam mogao da potpišem.

- Vratimo se na umjetnost. Šta je bilo prvo djelo čiji ste autor?

- Sjećam se, bile su bombe balile, crvene, male, partizani ih razmontiraju, donesu meni, ja ih izrežem pravilno u vidu srpa i čekića, i obrusim krajeve da dobiju sjaj. Svi su imali moje zvijezde. Pored toga, kad je Bokeljska brigada priređivala neki skeč, trebalo je da napravim radio od rokeli od konaca i mreže protiv komaraca. Jedan partizan je govorio pod stolom, ispod tog nazovi-radija: "Oj radio, Radivoje, dobro moje, što to moje uši čuju, Rusi napreduju".

- Gdje je svih tih godina u Vama bila likovna umjetnost?

- U Baru sam radio sve dvorane za proslave, i to toliko kvalitetno da je Blažo Jovanović pitao – ko radi ove "kongrese". Najdraži rad je bina koju sam pored mora svojim rukama izradio za doček Josipa Broza. Nije bilo električnih rezača, sve sam balvane ručno rezao. To je bila sasvim sigurno najljepša tribina u Crnoj Gori, devet dana krvave rabote, nema ručka, nema pauze. Skupilo se opštinsko rukovodstvo, došao Popović "Španac", i muž Stane Arnesen, ambasador, ne mogu se načuditi. Arnesen uze kameru, snima tribinu i ljubi je, a Drago Prelević mu veli – ne ljubi nju, no njega. Sedam kilograma sam izgubio od napora.

- Nadam se da je bilo adekvatno plaćeno?

- Ni kafu mi nijesu poslali. Takav je čitav moj rad u gradu Baru bio. Pravio sam biste Petra Vojvodića, Andrije Dabanovića, Mirka Srzentića, Ante Đedovića, Mašanovićku strijeljanu na gatu... Sve su to bili politički razlozi, ne materijalni. Da me zanimala materijalna strana, bio bih bogataš, a danas živimo ja i supruga od poštanskog šaltera i penzije.

- Stariji Barani Vas pamte po neprekidnom druženju sa harmonikom i gitarom. I po pjesmi.

- To mi je valjda od majke, bila je članica Zbora Trogirske katedrale. Pjevao sam u duetu sa čuvenim Miloradom Pejovićem, maestrom napolitanskog melosa, pedeset i neke. Sviram i danas, sam sebi. Kad su bili ratovi, pa nemaština, oskudica, uhvati me neka muka, uđem u sobu, uzmem harmoniku, sviram 2-3 sata i izađem kao drugi čovjek. Najviše volim šlagere i ruske romanse. Romanse sam učio od nekadašnjeg upravnika Doma zdravlja, koji je prebjegao iz carske Rusije, dr Georgija Abramova. Na mjestu današnje Bolnice je imao ribnjak, bijele miševe, mali naučni centar. Kad su prije neki dan na TV govorili o ribi gambuziji kao novitetu u borbi protiv malarije, ja kažem ženi kako je to Abramov držao još prije rata. Skuva jaja, izreže im, dođu ljudi pokupe ih u kante i bace u potoke. Nevjerovatno se brzo razmnožavala i uništavala malarične komarce.

- Osim muzike i crtanja, Vaša ogromna ljubav je fudbal, posebno barski.

- Moja porodica je sva sportska. U fudbalu su bili otac i šest stričeva, stric Mihailo je bio najbolji centarhalf u Kraljevini Jugoslaviji, igrač "BASK-a" sve do loma cjevanice u Francuskoj. Onaj mali Kapisoda, rukometaš, mi je od sestre. Ja sam igrao fudbal do 1951. godine, sve do utakmice protiv "Leotara" u Trebinju. Bila je kiša, lokve, a lopta sa šnirom pravi usisivač za vodu, pogodi te u arkadu – puca. Nakon bekovskog ispucavanja, lopta me je pogodila u donji stomak, previjao sam se jedno 20 minuta i rekao sebi – ako izađem čitav, neću više igrati. Tako je i bilo. Moj brat "Čiča" bio je odličan fudbaler, ovaj stariji je igrao u pančevačkom "Dinamu", a ja sam bio najzagriženiji navijač "Hajduka" u gradu Baru. Nisam se micao sa Starog placa ispod murve, u doba Beare, Vukasa. Koliko li sam puta pričao sa Andrijom Miranovićem o utakmicama "Hajduka" za vrijeme rata! Što se barskog fudbala tiče, neme kiše, ni zime, ni nevremena koje će me zadržati. Ako ne mogu da igram, mogu da gledam. Svi su mi timovi grada mili, ali "Mornar" je "Mornar".

- I ko je, po Vama, najbolji igrač Bara svih vremena, a ko golman?

- Najbolji golman je Sveto Stanišić, bez razmišljanja. Ja sam došao 1952. iz Splita, poslije Beare, a Sveto je po svemu ličio na njega. Skupi se kad je penal, baci se kao mačka i odbrani. Da nije pošao u atletiku, gdje je bio državni prvak, bio bi evropski golman. Izvanredan je bio Kosta Dragović, a Peja Kaluđerović - da nije onako temperamentan, bio bi veliko ime.

- A igrač? Većina "tipuje" na Dana Delibašića?

- Kod Delibašića nikad nisam znao ko je od koga bolji. Otac Vaso je igrao prije rata, zvali smo ga "stonoga", Miša - pukovnik - u metar je mogao sve da uradi, a Slobo je bio, rekao bih, najbolji od njih. Danu se nikada nije znalo kud će s loptom, imao je "dvije lijeve" noge i izluđivao protivnike. Što se tiče efektnosti u igri, Dano je najviše ostavio, ali tu su i Zefa Marđonović po tehnici, mogao je da igra dvije utakmice bez odmora, pa Vasko Prelević, Ćipo Aleksić, Ćaki Lekić je bio dobar, a tek Lale Bokan... Meni je nekadašnji golman "Hajduka" Radomir Vukčević rođak... Usput, i braća Zlatko i Zoran Vujović su iz mog sela. E, sjedim ja tako sa Radomirom, po strani sjede Holcer, Vidošević, ja ga pitam - kako ti Lale Bokan dade dva gola u Nikšić? On odgovara: "Topovski, Milo, ni vidio ih nijesam". Lale je bio za dribling, a kad opali – da obori.

Željko Milović, "NBN", 2008.