ČOVJEK IMA SAMO JEDNO SRCE

U knjizi "Ko je ko u kulturi Crne Gore" piše da je MILICA M. VUKMANOVIĆ književnik; rođena 19. 10. 1956. godine u Baru, da je predsjednik Književnog kluba "Bar" i da je jedan od osnivača Festivala "Susreti pod starom maslinom". Objavila je knjige poezije: "Sveti grijeh", "Itija" i "Plač vinskog meseca". Poezija joj je prevođena na ruski, makedonski, slovenački i italijanski jezik. Dobitnik je priznanja "Skadarlijski zlatnik" za najbolju promociju knjige , kao i Prve nagrade za poeziju izdavača "Grafopublik" - Beograd. U jednoj od recenzija piše: "U poeziji Milice M. Vukmanović ravnopravna je gustina opjevanog sa gustinom prećutanog, ali nagovještenog. Ona nije pjesnik opisa i nije pisac svakodnevice, jer njen duh pripada milenijarnom i teško ga je spustiti u Božiju kuću jednog vremena". Tragom ove misli, stigla sam u posjetu pjesnikinji koja živi kao podstanar, u preuređenoj garaži, sa svojim i tuđim knjigama.

- Okarakterisali su Vas kao jednu od najvećih crnogorskih pjesnikinja i ujedno kao vladarku "ženskog pisma" na našem prostoru. Da li priznajete tu podjelu u literaturi?

- To su velike i previsoke ocjene, ali znam da sam pjesnik i to je bitno. Znam za vrijednost onoga što pišem, a krunisanje i toliko hvale ne volim. To, i dok izgovarate, primam uz neki dio stida i moram da se odbranim, jer će vrijeme najtačnije potvrditi neke umjetničke vrijednosti. Ili kako Petrarka kaže: "Pjesnici počnu da žive tek onda kada umru". Ne, nikako ne prihvatam podjelu u književnosti na "žensko" i "muško" pismo! Pitam Vas, da li postoji ženska i muška azbuka, abeceda? Da li postoji Nobelova nagrada odvojeno za muškarce i žene? Možda je to feministička poštapalica ili lažni adut bez argumentovane vrijednosti. Duh i intelekt, talenat i habitus, univerzalni su, pa samim tim i bespolni, jednostavno samo ljudski. Umjetnost je po tom osnovu nedjeljiva. Umjetnost je univerzalna!

- Više od deceniju ljubitelji i poštovaoci Vaše poezije očekuju novu knjigu.

- Pišem i čitam, volim i živim! Moje neobjavljene knjige su jednim dijelom odgovor i lični stav prema hiperprodukciji, a djelimično i izbjegavanje klanovskog svrstavanja po partijskim, nacionalnim i esnafskim kriterijumima. Od onih sam pisaca koji pripadaju samo literaturi. Mislim da su za književnost i pisca opasnije sve loše objavljene knjige, nego jedan dobar neobjavljeni rukopis. Svjedoci smo kako se lako i brzo objavljuju knjige. Kad pisac počne da moli za objavljivanje svojih knjiga, izgubio je u sebi Gospodina Pisca. Uostalom, čitavog života pišemo samo jednu knjigu. Čovjek ima samo jedno srce, i niko zbog toga ne sumnja da je živ!

- Vaša poezija je, kako kažu, puna lirskih – tipično ženskih slika. Da li su u pravu?

- Nijesu u pravu! Ako ste pročitali moje knjige i pisanja drugih o mojoj poetici i poeziji, vidjećete da je to samo jedan od detalja u mozaiku mog stvaralaštva i mišljenja drugih. Na piscu nije da objašnjava svoje stvaralaštvo. Ne želim da moje knjige prati sonoran diskurs (ugodan govor) i prijateljska egzaltacija. Želim im dublju valorizaciju i temeljniju analizu. Da bi se pronašla suština jedne knjige, potrebni su i dobar pisac, i dobar čitalac, koji vole i metafiziku i magiju. Ako se nijesu našli, nadajmo se da se još traže.

- Koliko ste, i da li ste uopšte, izolovani kao žena u odnosu na muškarce u poeziji?

- Andrić je rekao da žena stoji, kao kapija, na izlazu i ulazu ovog svijeta. Žena je toliko bitna, sveprisutna i neophodna! Možda zbog njene psihofizičke konstitucije i prirode, i u životu, i u društvu, ima manje vremena. Ako se osvrnemo na dobitnike Nobelove nagrade, među njima je i 12 žena. Neko će reći malo, ali ja mislim da taj reciprocitet odgovara ukupnom broju muškaraca i žena koji se bave pisanjem. Tačno je da velike žene-pisci kao Cvetajeva, Ahmatova, Virdžinija Vulf nijesu dobile ovu prestižnu nagradu, ali su ostale na samom vrhu, što važi i za recimo Čehova, Borhesa, Nabokova, Tolstoja, Tvena, Džojsa... Ako sam izolovana kao pisac-žena, bila bih u toj izolaciji i kao muškarac-pisac. Mislim da pol najmanje utiče na izolaciju ili marginalizaciju stvaraoca. Ima velikih pisaca koji nijesu dobri oratori, isto tako dobrih pisaca koji se ne bave ličnim marketingom. Sigurno sam jedna od ovih drugih, i to smatram ličnom krivicom.

- Živite u braku sa jednim od poznatijih crnogorskih pjesnika - M.J.Timotijevim. Kako je to kad su dvije pjesničke duše različite po senzibilitetu i da li jedna pjesnik guši drugog?

- Mi smo u životu ljubav, a u poeziji rod, različite poetike - krvne grupe. Dijelimo život i ljepotu svakodnevice, dijelićemo i grobno mjesto, ali imamo svako svoje stvaralačko vrijeme. On je moja inspiracija, a ja njegovo nadahnuće. Dobro je dok volim sebe u njemu, a njega u poeziji. Ja imam "Pjesmu za kuću", a on "Kuću na oblaku"! Čitamo i volimo različite pisce. Jedno drugom smo najiskreniji i najstrožiji kritičari, tako da svako ostaje u svom poetskom Partenonu. Svaki umjetnički rukopis ima svoj vlastiti pečat, kao što i svaka duša ima svoj osoben trag. Da bi se neko ugušio, on treba da je nemoćan. Ja mislim da se takav, po prirodi stvari, ne može voljeti. On ponekad zasmeta mojoj stvaralačkoj samoći, ali kako je i sam posjeduje, mi se i tada razumijemo i tako volimo. Ljubav pokreće svijet, može i nemoguće, dosanja san.

- "Itija" je naslov jedne Vaše knjige, karakteristično prepoznatljiv. Međutim, "Itija" je i još nešto?

- "Itija" je, kako su i drugi prihvatili i kako nas zovu, taj spoj: Timotijev i Milica. Ona je i poezija jednoj jedinoj ljubavi, i zaloga, i ime! Ona je molitvenik i ispovijedaonica te ljubavi, kroz stihove. Baš i ciklusirana u te dvije polovice koje su se slučajno, a sudbinski srele. "Itija" je ljubav, glavni lik one neizrecive tuge i nedomašene radosti, ona je i lagana askeza i trenutak koji stremi vječnosti. Međutim, "Itija" je i taj vječiti međuprostor između mene i čitaoca, ona knjiga koja se traži u svim ostalima i koja će naći svoju konačnu verziju u mojim izabranim pjesmama.

Zahvaljujući "Itiji" živjela sam sve svoje paralelne živote.

- Na "Barskom ljetopisu", svih ovih godina redovni ste u publici. Kad možemo očekivati Vaše autorsko veče?

- Za više od trideset godina bavljenja književnim radom bila sam svjedokom nastajanja svih značajnih književnih manifestacija u gradu pod Rumijom. Ponosna sam što moj grad raste u ljepoti i u stvaralaštvu drugih. Redovno pratim skoro sve programe i nijesam od onih pisaca koji dođu samo na svoje književno veče. Iako me nije bilo u programskim satnicama moga grada, imala sam bogato kulturno ljeto ličnim učešćem u Tuzli, Sarajevu, Pivi, Mojkovcu i Užicama. Kada ću imati autorsko veče na Ljetopisu - odlučuju drugi. Ti drugi pamte moje autorske večeri u beogradskoj Skadarliji, kao i u Baru, na kojima su učestvovali Ljiljana Šop, Jelena Žigon, Miša Janketić, Radoslav Vojvodić... Očigledno da se dobro osjećam kao domaćin, a sama se u goste ne pozivam. Ipak, svugdje žive ljudi sa sujetama. Ja sam se izdigla iznad toga i srećna sam. Bogatija sam za jednu ljepotu, a starija za jednu mudrost. 

- Svjedokom ste mnogih kulturnih događaja u Baru, molim za iskustveni komentar.

- Bar, uz to što je grad pisaca, ima eminentne stvaraoce iz različitih umjetnosti. Grad bi trebao da se okrene ovakvim stvaraocima, da ih direktno pita što im fali, da im nadomjesti, u ime i zbog umjetnosti, ono što može, a može dosta. Ovakvi ljudi bi trebalo više da kreiraju umjetnička i kulturna dešavanja u našem gradu. Iskreno mi je žao da poslije četiri godine postojanja "Mediteranskog sajma knjiga", taj Vavilon u gradu pod Rumijom, u dvorištu mog djetinjstva, više ne postoji. Mislim da za njim tuguje i Nikola I u bronzi... Željela bih da zaživi književna nagrada "Vladimir i Kosara", čiji sam idejni tvorac, a zacrtana je u Programu NVO "Itija", koja bi se dodjeljivala značajnim književnim stvaraocima širom Evrope. Ta nagrada bi promovisala našu istorijsku tradiciju i spajala različite kulture. Skoro svi gradovi u Crnoj Gori imaju Nagradu Oslobođenja koja se dodjeljuje i značajnim piscima koji žive i stvaraju u njima. U Baru još nije zaživjela takva praksa, a pisci su marginalizovani i svojom krivicom. Obzirom da imamo kreativnog i preduzimljivog predsjednika opštine, mogli bi imati više kontakata sa njim, na obostrano zadovoljstvo i korist pisaca i Grada.

- Šta ćete nam pokloniti u bliskoj budućnosti ?

- Nadam se da će, do kraja ove godine, u Sarajevu izaći moje "Izabrane pjesme", u koje će ući pjesme iz tri objavljene knjige i dva neobjavljena rukopisa. U pripremi je i roman "Antikvarnica" i kratke proze "Snijeg i sedam zima". Radim temeljno i ozbiljno, a nadam se da vrijeme radi za mene.

Olivera Mašanović, "NBN", 2008.