PISAC NAŠIH DJETINJSTVA

Trebalo bi imati zaista ogroman novinski prostor, pa nabrojiti što je sve najpoznatiji dječiji književnik ovih prostora MILENKO RATKOVIĆ radio u životu. Pored ostalog, bio je urednik legendarnog "Titovog pionira", novinar "Pobjede", urednik dječijih emisija Radio Titograda... Dobio pregršt nagrada za cjelokupno stvaralaštvo, napravio veliki broj čitanki uz koje smo odrastali, objavio pedeset proznih djela, napisao prvu crnogorsku knjigu za djecu, postao neizostavni dio jugoslovenske školske lektire, pisao pozorišne komade, TV igre... Uz to je, još od 1952. godine, neizlječivi i inficirani zatočenik Kaise. I pored toga, "krivac" za moju prvu mini-prepirku sa pokojnom učiteljicom, jer nisam mogao vjerovati da najpopularnija crnogorska dječija priča "Pisak lokomotive" završava bez pravog završetka.

-  Trideset i jednu godinu me kopka zašto niste završili "Pisak lokomotive". Zašto je priča prekinuta kad je mašinovođa Mitar krenuo da nađe slijepog dječaka?

- Ja jednostavno nisam umio da završim priču, nisam mogao da nađem dobar završetak. Ubacio sam je u fioku misleći da ću je kasnije završiti, ali opet ne ide. Pošaljem je takvu "Politici", odatle je ušla u čitanke, i to u tzv. jugoslovensko jezgro, izbor literarnih djela koja su postala obavezna štiva za sve republike i pokrajine. Negdje u to vrijeme sam priču čitao na bini u Travniku, i kad sam se vratio na svoje mjesto među pisce, zgrabi me Branko Ćopić i kaže: "Deder, kazuj što je bilo dalje sa tim slijepim dječakom i mašinovođom". Ja sav skupljen odgovorim da sam prepustio čitaocima da sami naslute. Tako je ta zaista nedovršena priča ušla u 17 raznih čitanki, ali su svi učitelji davali zadatak djeci da nastave radnju. Milioni djece, od Slovenije do Makedonije, produžavali su tu priču, i kad bi se objavilo sve to, izašla bi knjiga deblja od Britanske Enciklopedije. "Pisak lokomotive" je i dalje u čitankama, i to je moja najbolja priča, iako je nedovršena.

- Ma, mene interesuje kako je ta priča završavala u Vašoj glavi.

- Razmišljao sam, ali bilo bi profano da kažem da je Mitar pošao na planinu, upoznao se sa slijepim dječakom, odveo ga u bolnicu i izliječio. Nešto mi to nije bio pravi nastavak, sigurno su učenici izmislili mnogo boljih nastavaka, jer imaju više mašte.

- Pretpostavljam da je Vaše djetinjstvo bilo osnov za sijaset dječijih knjiga koje ste napisali?

- Bilo je puno dinamike, igre, zabave, nas je bilo sedmoro djece u kući, a i selo Rap je bilo puno djece, pa smo svaki dan ratovali, išli u krađu grožđa i voća. Puno od tih igara sam zabilježio u knjizi "Dioba Šunjine družine". Zanimljivo, publikovao sam je sa samo 19 godina, i nisam bio ni svjestan da sam time postao utemeljivač novog pravca, jer je to bilo prvo djelo crnogorske književnosti za djecu. Pisanje za djecu je tada smatrano drugorazrednim poslom. Bavio sam se time i nisam se pokajao. Dječiji pisci uđu u lektiru, a djeca htjela-ne htjela, moraju da ih čitaju. Ja sam objavio 75 priča u raznim čitankama. Postoji izbor mojih priča u lektiri za četvrti razred crnogorskih osnovnih škola. Upravo mi je juče stiglo 14-to izdanje knjige "Igralište u parku".  

- Nezaobilazna stavka je bila i Stari Bar, odnosno tvrđava.

- Možda će zvučati malo čudno, ali ja sam dosta rijetko išao u Stari Bar. Tamo su boravili moji drugovi iz škole, jer su čuvali koze, svako je mogao poći. Oni su ratovali, ponekad i ja s njima, ali moja mašta je bila češće nego ja tamo među ruševinama, među tragačima za zlatom zakopanim prilikom opsade Bara. Tako je nastao "Grad dječaka", odnosno kasnije "Dvoboj u gradu dječaka". Meni je odgovoralo da junake smjestim u nešto što i sam znam, a vidim da je to odgovaralo i djeci.

- Imali ste deset godina kad je počeo Drugi svjetski rat.

- Za vrijeme rata mi smo bili uglavnom u Bartuli, jer je ona bila partizanska zona. Tu smo osnovali Prvu pionirsku četu za vrijeme okupacije. Bio sam dio te čete, Danilo Malić je bio komandir, zamjenik Vlasto Krstajić, oba poslije ljekari, bio je tu i Niko Nikotić... Ja sam dosta tih istinitih događaja ubacio u knjigu "Ratne igre". Avanture su svojstvene svim dječacima, ne mogu oni da sjede kući i miruju.

- Igre jesu igre, ali rat je rat...

- Kad si dijete, nisi toga svjestan. I ja sam tokom rata povrijedio tri prsta lijeve šake, jer mi je metak eksplodirao u ruci, još se poznaju ožiljci. Moj drug Slobodan Strahinjić je poginuo od bombe italijanske. Bio je to drastičan rat, jedan moj brat je strijeljan sa samo 16 godina. Strahovito težak događaj, bez obzira što je moja majka imala sedmoro djece, svako dijete kao da je jedinac.

- Nakon rata kreće "obnova i izgradnja", to je tek bilo ludilo za omladince kojima nije puno trebalo da se "otkače".

- E, tek tada nismo mogli sjedjeti kod kuće, nego smo išli u razne "akcije". Čak smo imali i bezumnih poteza. Recimo, naš komandir naredi da donesemo pravo oružje, jer idemo u akciju. Mi donesi od kuće što smo imali: jedan ima nožić, jedan austrogarski bajonet, jedan praćku... ništa, ali komandir odlučuje da ipak idemo u planine da tražimo tzv. škripare (odmetnike) u pećinama.

- A što bi bilo da ste ih stvarno našli u pećinama?

- Mogli smo izginuti svi. Ja sam to poslije prepričavao, pa se moj komandir ljutio. Sa ove distance gledano, potpuno je bezumlje bilo voditi djecu u takve "akcije", ali poslije rata to je bilo herojsko, patriotsko djelo. Nisu isti aršini razmišljanja.

- Sa prvim djelom ste imali peh, i izlanuli se kad nije trebalo.

- Tada sam završio polumaturu, i napisao "More", moju prvu i posljednju pjesmu, pa je poslao u Beograd "Pionirskim novinama". Objavljena je 21. avgusta 1946, i možete misliti kako sam se osjećao. Kada sam pošao da učim Srednju ekonomsku u Beogradu, pošaljem tu istu pjesmu dječijem časopisu "Pioniri". Stanovao sam kod strika Đura, i jednog dana dođe neki mladić i reče da me traži Mira Alečković, pa da dođem sjutra u ulicu 1. maja br.3. Ona je već tada bila čuvena pjsenikinja. Dođem sjutra u seljačkom odijelu, ona me lijepo primi, i kaže: "Primili smo 10.000 radova iz cijele Jugoslavije, a tvoja pjesma 'More' je najbolja, dobićeš nagradu". Sav srećan, pitam što je nagrada. Ona veli: "15 dana ljetovanja na moru". Objasnim kako se ionako kupam ljeti do mile volje, i pohvalim se kako je pjesma već objavljena. Mira se uozbilji i reče da je to bio konkurs za neobjavljene radove. Ja vidim da sam se izbrbljao, i poslije, naravno, nisam nagrađen. Tako sam sam sebi oduzeo nagradu.

- Početkom pedesetih, postali ste novinar "Pobjede" na Pristanu...

- Ja sam po cio dan boravio u toj varošici, ali je događaja bilo jako malo, tako da se nisam proslavio izvještavanjem. Jedino su me zapamtili što sam se zamjerio ondašnjim rukovodiocima, jer sam napisao kako u barskom bioskopu ima rezervisanih besplatnih mjesta za glavare, radi čega sam premješten za dopisnika iz Bijelog Polja.

- Imate iza sebe nekoliko desetina čitanki. Kako se uopšte prave čitanke?

- Ja nemam adekvatnu školu za pisanje čitanki, imam samo srednju ekonomsku, ali valjda imam talenta. Počeo sam da se bavim tim poslom prije 32 godine, kada se prešlo sa didaktičkih na literarne čitanke. Bio sam pisac, poznavao literaturu, i mogao da izvršim odabir tekstova. To je zanat koji se nauči. Sedam čitanki sam štampao u Srbiji, a 11 u Crnoj Gori, i sve do ove godine su bile u upotrebi. Na konkursima mi nije prošlo još 18 čitanki, možete misliti koliki je to rad, koliko sam materijala prekucao.

- Družili ste sa mnogim "likovima iz čitanke". Za koga Vas vezuju najljepše uspomene?

- Za Dragana Lukića i Branka Ćopića. Lukić i ja smo se, kao urednici dječijih emisija, sastajali. Gdje je on bio, bilo je veselo, naročito kad se pođe u kafanu. Sa Ćopićem sam često bio na turnejama. Ma, bili su tu i ostali pisci, samo što njih niko nije primjećivao. Kad bi išli ulicom, stalno bi se čulo: "Gle, Branko Ćopić". On bi se onda znao iznervirati, sjećam se kako se razvikao jednoj ženi: "Pa šta ako je Branko Ćopić, nije međed". Sa njim je bilo puno doživljaja. Znao je, kad bi nam djeca dodavala papiriće za autograme, da vikne: "Pazite da ne podmetnu mjenicu, kao meni onomad Rale Bubnjar". Ili čita on punoj sali đaka neku bajku o dječaku koji leti na zmaju, kad se iz zadnjih klupa čuje: "Ala ovaj lažeeeee". Ili, u seoskoj školi, nastavnici pitaju djecu ko će da nešto pita književnike. Obično niko i ne progovara, nastavnici naravno navaljuju, kad diže u zlo doba ruku jedan mali iz zadnjih redova. Nastavnici oduševljeni, kažu mu da postavi pitanje, a on će: "Kad će ovo da se završi?".

- Prvi ste počeli pisati tzv. "popularnu istoriju" našeg grada, svima lako shvatljivu?

- Nisam ni pomišljao na to, dok mi jednog dana urednik "Barskih novina" Momo Popović, nije ponudio da pišem rubriku "Sa požutjelih fotografija". Nakon dosta nastavaka, vidim da ima za knjigu. Tako su najprije nastali "Tragovi iz prošlosti Bara", pa "Tvrđava na planinskom sedlu", "Bar kroz vjekove", "Barska hronika"... Ova posljednja je jedina knjiga koja mi se rasprodala u knjižarama.

- Autor ste i specifične knjige o specifičnom čovjeku - Niku Bidžu. Velika većina čitalaca nikad nije čula za njega, objasnimo im o kome se radi.

- Bio je ovdašnji majstor od stotinu zanata, bačvar koji je alatom išao po opštini i popravljao svašta. Ali, bio je i veliki šaljivdžija. Mnoge od njegovih anegdota se i danas preprčavaju. On je kriv što sam ja počeo da pišem humor. Njegova kuća je bila susjedna u mom komšiluku, i ja sam tamo često išao. Bio je školski drug moga đeda, pa sam slušao mnoge priče i bilježio.

- Koliko ste knjiga uopšte izdali?

- Autobiografski roman "Zeleni bregovi djetinjstva", pedeseta knjiga po redu, sad treba da se pojavi. Uglavnom su to priče i romani za djecu, ali ima i popularne nauke, i knjiga iz prošlosti Bara. A svi me znaju po jednoj jedinoj priči.  

- Doživjeli ste da napišu nekoliko knjiga o Vama i Vašem stvaralaštvu. Obično je to privilegija za pisce koji nijesu živi. Kako ste se Vi osjećali ovom počašću?

- Prof. dr Voja Marjanović pisao je prikaze mojih radova još od 1964. godine. Samo je trebao da ih skupi na jedno mjesto. Prije njega o meni je napisao knjigu Ljubiša Ranjković Koželjac, i bilo mi je neobično, jer je to bila prva knjiga o živom piscu u Crnoj Gori. To, naravno, nisu pisali po mojoj želji. Inače, uskoro u Nišu jedan budući doktor nauka brani disertaciju čija su tema moje knjige.

- Kad bi se pobrojali svi koji su se okušali u dječijoj književnosti, ispadne da Bar ima najveći broj pisaca za djecu po glavi stanovnika?

- Ima ih koji pišu, ali skromno je to, pravo da kažem. Ima nekoliko dosta vrijednih pisaca, ali, što je rekla Branka Nikezić, nijedan nije ušao u čitanke, izuzev mene. I to je, valjda, neko mjerilo vrijednosti. Ko uđe u čitanku, priznati je pisac.

- Jedan ste od najzagriženijih šahista Bara i osnivača prvog kluba?

- Tek sam bio završio vojsku i postao dopisnik "Pobjede" 1952. godine, ali sam više igrao šah nego što sam se bavio novinarstvom. Našao sam se sa Acom Nakićem, koji me uveo u te vode. Po cio dan smo igrali šaha, sjećam se da smo Novu 1953.godinu dočekali u mojoj kući igrajući šah. Počeli smo dok je sunce zalazilo, završili kad nas je probudilo sunce sa vrha Rumije, i sjetili se onda da čestitamo jedno drugom Novu godinu. Rezultat je bio trocifren. Ubrzo smo počeli da radimo na osnivanju kluba, dobili prostorije kafane Mare Crne u Starom Baru. Tada se počelo intenzivno igrati, Bar je bio zaražen šahom – u parku, na ulici, u školi, u kafanama, svuda... Igram i danas šah, svaki drugi-treći dan sa Ivanom Živkovićem. Ne mogu bez šaha nikako, donio mi je puno toga. Ljetovao sam igrajući turnire, recimo. Dešavale su se svakojake zgode. Na jednom Prvenstvu Crne Gore igrao sam sa Jagošem Grbovićem, starim majstorom koji je u toj partiji slabije stajao. Ja ustanem malo da prošetam, i kad se vratim - nema Jagoša. Sjednem i gledam u onu tablu pred sobom, vidim fale mi figure, čudna pozicija. Zovem sudiju, pitam što je ovo. A on će meni - niste sjeli na svoju stolicu, već na stolicu svog rivala.

Željko Milović, januar 2008.