KLJUČAR KNJIŽEVNE RIZNICE

 “Ti znaš”, odgovori ona smiješeći se. “To je onaj koji je kadar da pronikne u čudo života , da se bori do kraja za nešto u šta veruje i - najzad - da čuje zvona koja bruje sa dna mora”. Uvijek, kada pročitam ovu rečenicu, asocira me na ženu koja je pokretački duh svega što je vezano za književnost u našem gradu, i koja rijetko kad pristane izaći iz sjenke. MILA ČORDAŠEVIĆ, upravnica biblioteke i žena koja je godinama alfa i omega literarnih dešavanja  u Baru.

- Niste rođena Baranka, kako ste se obreli u našem gradu?

- Nakon završene Učiteljske škole u Bijeljini, gdje sam i rođena, diplomirala sam na Filološkom fakultetu u Beogradu, a po završetku studija radila deset godina kao profesorka književnosti u srednjoškolskom centru bosanskog gradića Kalesija. Tada sam bila ubijeđena da me ni jedan drugi posao ne može ispuniti do kraja, jer sam, po svom mentalnom sklopu, pedagog u pravom smislu te riječi. I danas, nakon toliko prohujalih godina, sa mojim učenicima često evociram uspomene. U Bar me je, sada već daleke 1990. godine, dovela ljubav. Iako je moj bivši suprug Baranin, ja sam bila upornija da dođemo u Bar, jer mi se činilo, a sada znam da sam bila u pravu, da je to grad koji čovjeku pruža neslućene mogućnosti da život osmisli kako želi. Sebe sam pronašla u njemu i zbog toga sam srećna. Nisam sigurna da bih mogla negdje drugdje da živim.

- I sve ove godine ste radili na očuvanju književnog kruga u Baru?

- U maju će se navršiti devetnaest godina kako obavljam poslove rukovodioca Narodne biblioteke i čitaonice “Ivo Vučković“. Ubrzo po dolasku, moj kolega Dragiša Simović, koji je do tada vodio književne programe, uputio me u aktivnosti popularizacije pisane riječi i vremenom sam upoznala većinu zavičajnih, ali i pisaca iz ex-YU prostora. Na žalost, devedesete su bile prelomne po mnogo čemu, a podjele po svim osnovama odrazile su se i na književni krug u Baru. Uz dotadašnje Udruženje književnika Bara, tada se pojavilo i književno udruženje “Ars Antibari” čiji su članovi bili mladi ljudi koji su preferirali poetiku sasvim drugačiju od dotadašnje. Osjećala sam obavezu da im se nađem pri ruci i pomognem koliko je bilo u mojoj moći. U želji da sve stvaraoce zajedno okupimo, sadašnji direktor Kulturnog centra Ćazim Nikezić i ja smo prije dvije godine inicirali radni dogovor na kojem je osnovan Klub literarnih stvaralaca Bara. U mjeri koju nam diktira finansijska situacija Centra, a ona nije uvijek sjajna, spremni smo na saradnju sa svim piscima.

- Pod raznim direktorima sačuvali ste autonomnost Biblioteke i njene javne djelatnosti?

- Biblioteka je samo jedna od organizacionih jedinica Kulturnog centra i kao takva nema status pravnog lica, što znači da je samostalna u domenu organizacije rada i obavljanja stručnih poslova, dok finansijski zavisi od Kulturnog centra. Otkako sam ja u njoj promijenilo se šest direktora, koji su, kao i u ostalim javnim preduzećima, postavljani po partijskoj liniji. Većina njih je imala sluha za bibliotečku djelatnost, a po meni, izdvajaju se kao uspješni čelnici kulture Mićo Orlandić, Dragica Milić i Ćazim Nikezić. U vrijeme njihovog mandata Biblioteka je napredovala u svim segmentima djelovanja, pa je i svoje fondove prinovljavala većim brojem naslova. Ali, sjećam se i vremena kada nismo uspjevali da kupimo ni desetak knjiga i kada smo samo tapkali u mjestu. Bez obzira na teškoće koje su nas pratile, slobodna sam da kažem da se svi, naročito unazad par godina, ponosimo našom Bibliotekom, jer smo se uključili u projekat “Virtuelna biblioteka Crne Gore”, čime smo automatizovali obradu knjiga po Cobiss programu i tako ušli u porodicu savremenih biblioteka.

- Književni program je, nesumnjivo, ponekada morao biti kreiran, ne po kvalitetu, već po dnevno-političkim interesima. Kako ste se borili sa direktorima koji su to tražili?

- Kao osobi koja iznad svega voli dobru knjigu, izuzetno mi je stalo da se književni program koji uređujem i vodim kreira isključivo poštujući kriterijum umjetničke ili naučne vrijednosti. Sem toga, ne pripadam ni jednoj partiji, iz prostog razloga što zastupam tezu da je samo nezavisan čovjek slobodna ličnost, iako imam svoj stav po svim životnim, pa i političkim pitanjima. Zaista mi malo znači pripadnost pisca bilo kojoj grupaciji, i zanima me samo šta se nalazi između korica njegove knjige. U većini slučajeva imala sam odriješene ruke da vršim izbor učesnika književnih programa, ali sam bila i u situacijama da mi se nameću političko-podobni pisci čija djela ne krasi kvalitet. Iza promocije njihovih djela nisam htjela da stojim, pa me, između ostalog, i zbog toga jedno vrijeme nije bilo na javnoj sceni. To ne znači da ne prihvatam politički angažman književnika. Naprotiv. Ali, njihov stvaralački opus mora biti vrijedan pažnje.

- Vi ste takođe stvaralac. Radeći kao medijator, po mišljenju mnogih, stvarate posebnu vrstu književnih djela koji često predstavljaju eseje u malom. Godinama promovišete druge, zašto se i sami ne eksponirate?

- Kada je u pitanju pisano stvaralaštvo, sebe doživljavam kao stvaraoca samo u domenu moje struke. Kao viši bibliotekar, objavila sam nekoliko tekstova, ali izdvajam publikaciju “Knjiga na razmeđu”, koja je nastala povodom obilježavanja 120 godina narodnog bibliotekarstva u Baru. Priznajem da su mi mnogi poslenici kulture koji su gostovali na književnim programima, naročito na Festivalu “Barski ljetopis”, savjetovali da prikupim materijal o mojim predstavljanjima pisaca i objavim u zasebnoj knjzi. Na žalost, iako sam po prirodi perfekcionista, nisam sačuvala većinu tekstova koje sam pisala, a sada je već kasno za to. Jer, za nepune dvije decenije rada na popularizaciji knjige, toliko se toga lijepog i vrijednog dešavalo da bi trebalo puno vremena da se sve stavi na papir, a da to ne bude samo još jedna u nizu knjiga koje niko ne čita. Možda odlučim da pišem mikro-eseje, ali nisam sigurna da ću naći motivaciju za to... Što se tiče mog eksponiranja u javnosti, ima me upravo onoliko koliko treba. Ne možete ni očekivati da neko ko samo obavlja svoj posao bude stalno prisutan u medijima. I kad smo već kod toga, želim istaći da sa novinarima imam izuzetno dobru saradnju, a iskreno se nadam da će tako i ostati.

- Urednica ste književnog programa Kulturnog centra i Festivala “Barski ljetopis“. Kakve utiske načelno nosite o piscima?

- Još kao dijete voljela sam puno da čitam i pisci su za mene tada bili nedodirljivi. Vremenom sam shvatila da se oni od drugih razlikuju samo po tome što ih je majka priroda obdarila da svojom rječitošću izazivaju osjećaj lijepog. Danas, nakon mnogobrojnih susreta i razgovora sa njima, doživljavam ih kao obične ljude sa svim vrlinama i manama koje čovjek sobom nosi. Kao po pravilu, oni pisci čija su djela izuzetno vrijedna su sasvim jednostavni, opušteni i sigurni u sebe. Naravno, ima i onih koji, zbog treme na javnim nastupima, izgube nešto od svoje rječitosti, dok neki, pak, strahuju kako će biti prihvaćeni od publike. No, u principu, sa piscima koji slove kao velika ili poznata imena vrlo je lako raditi. Problema može da bude samo sa onim drugim, često umišljenim veličinama, koji su ponekada suviše zahtjevni i teški za saradnju. Na svu sreću, takvih je, bar do sada, bilo malo.

- Kakav je Vaš odnos sa barskim autorima, s obzirom da ih sve lično poznajete?

- Na Vašoj autorskoj večeri izjavili ste da ste negdje pročitali da Bar ima najviše pisaca po broju stanovnika. Kako u našoj Biblioteci postoji Zavičajni fond knjiga, onda bi logično bilo da on bude, barem brojno, vrlo bogat. Na žalost, mnogi pisci u Baru ne poštuju nepisano pravilo da matičnoj Biblioteci poklone po primjerak svakog objavljenog naslova, jer samo tako možemo imati pravu evidenciju o njihovom stvaralaštvu. Tačno je da lično poznajem gro zavičajnih pisaca, ali ima i onih za koje znam da pišu, ali njihovih knjiga nema u Biblioteci. Inače, moj odnos sa većinom barskih pisaca je korektan i znam da sam mnogima, na ovaj ili onaj način, pomogla u publikovanju i predstavljanju knjiga. No, stičem utisak da neki pisci i nisu baš prezadovoljni, jer, visoko rangirajući svoje stvaralaštvo, očekuju da im se maltene svaka knjiga promoviše ili da se baš svima organizuje autorsko veče. Priznaćete da je to neizvodljivo iz više razloga, prije svega materijalnog, a ni ja, u obilju drugih poslova, ne mogu da stignem na sve strane.

- Kojeg barskog autora volite da čitate?

- Bojim se da ću razočarati i Vas i pisce kada kažem da sam svaku knjigu zavičajnog autora, do koje sam došla, pročitala, ali se ne vraćam ni jednoj. Ne zato što mislim da one ne vrijede, već zato što imam puno obaveza koje traže konstantno čitanje velikog broja knjiga, tako da nemam vremena da se vraćam pročitanim. Sem toga, kada čitam za svoju dušu, uživam više u naučno-popularnoj literaturi i esejistici nego u lijepoj književnosti, a ove žanrove barski pisci ne njeguju, bar ne u domenu moga interesovanja. No, ako Vas zanima kojeg autora iz Bara cijenim kao stvaraoca, onda je to Miroslav Jovanović Timotijev, čija je poezija za odrasle dosta tmurna, ali umjetnički kvalitetna. Mada mi se, iskreno rečeno, dopadaju i stihovi Milice Vukmanović, koja ne objavljuje često, ali ono što je do sada publikovala zaslužuje pažnju poštovalaca lijepe pisane riječi.

Olivera Mašanović, „NBN“, 2009.