NOSTALGIJA JE NEIZLJEČIVA BOLEST

LUIZA ZLATOVIĆ DIEWALD, arhitekta iz Bara, stalno nastanjena u Kanadi, jedan je od najprestižnijih tamošnjih stručnjaka u svojoj struci. Njena firma „Arhitrav design“ dobitnik je cijenjene nagrade za arhitekturu „Vision of Excellence“. Trenutno je angažovana na izgradnji objekata za Zimsku olimpijadu u Vankuveru. Predsjednik je Crnogorskog društva Britanske Kolumbije. Udata, majka Chiare i Arie.

Bila si đak čuvene generacije maturanata barske Gimnazije iz 1986. godine, koja je imala više od 50% lučonoša u tri razreda društvenih smjerova. Gdje te je dalje vodio put?

Poslije Bara pošla sam u Beograd na studije arhitekture, završila i ostala da radim. Prvo u firmi „Kolubara“, pa onda u „Mimico“. Radili smo projekte za Beograd i Rusiju, ali mi je 1993. plata kao arhitekti bila oko 30 maraka. Znala sam da moram da odem vani. Kanada je, osim Australije i Južne Afrike, jedina davala državljanstvo poslije nekog perioda, zato sam se i odlučila za nju. Otišla sam odavde 1994. sa parama kojima sam tamo mogla da živim bez posla najviše tri mjeseca. U Vankuveru me sačekala prijateljica iz Beograda, kod nje sam bila dva dana, i odmah našla stan u centru. Skoro svi došljaci u početku žive u centru grada, jer je sve blizu i ne trebaju im kola. Čim se malo snađu, sele se dalje od gužve.

Odmah si tražila posao?

U kanadskoj ambasadi su nostrifikovali moju diplomu, ali kad tamo dođeš - niko ti je ne traži, od prvog dana do danas nikom je nisam pokazala. Svi ti vjeruju da si ono što kažeš, ali te prvo primaju na tri mjeseca probnog rada, pa, ako znaš – ostaješ, ako ne znaš – letiš. Aplicirala sam u raznim firmama, a od 1. januara 1995. godine počela da radim u „Rheinzinku“, njemačkoj firmi koja proizvodi cink za krovove, fasade i enterijere eksluzivnih građevina. Ubrzo nakon dolaska sam krenula i da radim privatne projekte za neke naše ljude. Dobijala sam, sva srećna, po 500 dolara za projekte kuća, mada je njihova prava cijena bila oko 5.000 dolara.

Znala sam engleski i to mi je pomoglo, mada kad uđeš u taj poslovni svijet, vidiš da još ne znaš dovoljno za stručnu komunikaciju telefonom, jer svi brzo pričaju i koriste

skraćenice. Dođem kod šefa i on mi kaže: „obrati pažnju na GWB“, a ja se smješkam, ali ne znam da on govori o gipsanim pločama, pa odem i zamolim kolegu da mi objasni šta hoće. Treba emigrantima oko pet godina da uđu potpuno u svu tu priču. Tokom devet godina u „Reinzingu“ radila sam na preko 500 različitih projekata u Sjevernoj Americi i Aziji. Putovala sam puno po Kanadi i Americi i sarađivala sa najvećim arhitektonskim firmama u New Yorku, Seattleu, San Franciscu, Los Angelosu, San Diegu, Torontu... Postala sam i ostala jedan od nekoliko rijetkih i traženih eksperta za aplikacije cinka, kopra, titanijuma i drugih visoko cijenjenih arhitektonskih metala.

Kako si se izborila sa sobom tih početnih mjeseci i godina?

Sama pomisao da idem tako daleko bila je zastrašujuća, jer shvatim da ne mogu da trknem nazad ako mi fale roditelji i prijatelji. Mogla sam ići u Toronto ili druge kanadske gradove, ali sam Vankuver izabrala jer je sličan Baru, po geografskom izgledu. Najvažnije je bilo to što je na moru, jer mi se čini da ne bih mogla da živim u gradu koji ga nema. Uz to, Vankuver je okružen obručom svojih Rocky mountains, kao mi Vrsutom, Rumijom, Sutormanom i Lisinjem.

Nije bilo „American dream“?

Nisam ja ni imala „American dream“, kao neki ljudi odavde što misle da dođeš i ujutro bereš pare s drveta. Znala sam da treba da radim i da sve zavisi od mog umijeća i truda. Na početku, bilo je opčinjavajućih stvari - prodavnice pune svega, mnogo toga džab-džabe u odnosu na naše cijene, pa šaljem kući fotografije da i oni vide. Tu polako počinje da djeluje mašina savremenog potrošačkog društva. Kod nas je bilo ono - kupe otac i majka peglu pa ti ostave, a tamo kupiš peglu, pa za godinu dana kupiš novu. Kanađani su ljudi koji su došli iz raznih krajeva svijeta, pa je većina prošla ovdje kroz slična iskustva i hoće da pomogne. U firmi me jedan od direktora zvao i pitao da li bi se uvrijedila ako bi mi poklonio novi „Pionirov“ muzički stub i usisivač i rernu, sve novo, u originalnim kutijama, jer se on seli za Evropu i ne treba mu više. Društvo je koncipirano da ti pomogne da staneš na noge - ima puno prodavnica second hand opreme potpuno nove, i tu se ljudi uglavnom opreme kad dođu.

Prekretnica nastaje kad si upoznala muža?

Prekretnica nastaje kad sam otvorila sopstvenu firmu, a ispalo je povezano i sa udajom. Moj muž George Diewald je takođe u građevinarstvu, i zanimljiva je multi/kulti kombinacija: otac mu je Austrijanac, a majka Kineskinja iz Hongkonga. E, kad sam srela Georga, „Reinzink“ je zatvarao poslovnicu u Vankuveru i mogla sam da biram - Šangaj ili Boston. Ostala sam u Vankuveru. Po kanadskim zakonima, firma koja se gasi mora da ti isplaćuje po jednu mjesečnu platu za svaku godinu provedenu u njoj. Meni je sljedovalo devet plata, plus otpremnina i 11 mjeseci osiguranja za nezapošljene. Tada sam se prebacila skroz na privatni posao, mada sam ga tokom svih tih godina radila popodne, nakon posla u „Rheinzinku“. Kad sam odlučila da otvorim svoj „Arhitrav Design and Construction“, bilo mi je omogućeno od strane kanadske Vlade da idem šest mjeseci na kurs za vođenje firme. Oni plaćaju tih šest mjeseci, 60% stvarne plate i plaćaju narednih 6 mjeseci da pomognu da staviš firmu na noge.

Ti i muž ste podijelili posao?

Ja sam vlasnik i direktor firme, a moj muž radi kod mene, da tako kažemo. On vodi dio posla za koji je specijalizovan. Moje je projektovanje, a njegovo izvođenje radova. Radili smo mnoge prestižne projekte, kao što je Dječija bolnica u Torontu gdje smo bili odgovorni za čitavu spoljnu fasadu, unutrašnje plafone i metalne obloge. Sad radimo na dva projekta za Zimsku olimpijadu koja će se 2010. održati u Vankuveru. „Naš“ je krov, fasada, plafoni, svi eskalatori, unutrašnje stepenice na Vankuverskom „Convention centru“. To je trenutno najveći posao te vrste u Kanadi. Drugi projekat je arena za brzo klizanje - radimo zgradu za mašine za održavanje leda.

Prije nekoliko godina dobila si i prestižnu nagradu za arhitekturu – „Vision of Excellence“.

Divno je kad dobiješ nagradu isključivo za svoje znanje, trud i rad, a da na to ne utiče ni tvoja nacija, ni prezime, ni odakle dolaziš. Nagrade tamo pomažu da bi dobio drugi posao, da izađeš u medijima, pa da te ljudi angažuju.

Kako izgleda radni dan vlasnice privatne firme za arhitekturu?

Kad radiš u firmi, tamo si od 8 do 5 popodne, odeš kući i ništa te ne interesuje. Ako radiš prekovremeno, po zakonu, plaćaju ti jedan i po put, a praznikom – duplo. Ima određena satnica nedjeljno, 40 sati, sve preko toga je extra plaćeno. U privatnoj firmi, kad si sam svoj, a uz to i ambiciozni gazda, radiš po čitav dan. Budim se u 6-7 ujutro, provjerim e-meilove, odgovorim na njih, i dogovorim sa Georgeom što će se desiti toga dana na gradilištu. Onda naručim materijal, pošaljem faksove i slično, pa se bavim djecom. U deset počinje zvanični radni dan u mojoj firmi, kad dolaze službenici (firma mi je u kući), pa im objasnim što treba da rade. Onda sam slobodna sat-dva vremena do njihovog prvog pitanja i do prve moje odluke. Tako traje sve do pet. Počela sam prije dvije godine da predajem na Višoj građevinskoj školi u Vankuveru od 6 do 10 uveče. Nemam stalno ta predavanja, tri nedjelje imam, pa dvije nemam, i slično. Dakle, od pet popodne sređujem papire i krećem u školu. U 10 ponovo provjeravam e-mailove i pripremam za sjutra stvari. Oko dva legnem...

Kao da ti to nije bilo dosta, upisala si se i na Fakultet za slikarstvo?

Upisala sam slikarstvo na Akademiji Emily Carr u Vankuveru, imaju odsjeke za vanredne studente i traje tri godine. Profesori su izvanredni, a uslovi za rad savršeni. Tokom studija u Beogradu sam dosta slikala, pa sam odlučila da se vratim tome. Moj otac je bio strastveni ljubitelj i kolekcionar slika, i jedno od sjećanja na djetinjstvo je da nisam mogla da lijepim postere „Duran Duran“ na zidove, jer su na njima bile slike. Od roditelja sam naslijedila i filing prema kupovini slika.

Naša predstava o Kanadi je: vječna hladnoća, lumberjackovi sa sjekirama koji viču „timber“, Vukovi s Ontarija, lososi, dabrovi, grizliji i slično.

Vankuver ima u Kanadi najbolju klimu, nije hladno, zimi je prosječno od plus desetak do plus dva, samo nedjelju dana ima snijega, ali često rominja neka dosadna kišica. Nije predvidljivo vrijeme, ne možeš ni ljeti u cugu skupiti deset dana sunca. A medvjeda stvarno ima. Prije neki dan sam dobila slike medveda koji je bio u dvorištu moje prijateljice. To je malo na periferiji, kao kod nas u Gornji Šušanj. Nama često dvorište posjećuje porodica rakuna ili nam pored vrata prokrstari slatki tvor.

A pecanje tipa „led i probušena rupa“, kao u crtanim filmovima?

Toga ima na sjeveru, kod Džordžovih roditelja. Zaledi se jezero, led je debeo metar. Kroz led se svrdlima pravi rupa, kao u crtanim filmovima, umirala sam od smijeha kad sam vidjela, a na ledu u buretu zapale vatru da se griju dok pecaju. Kupiš dozvolu za pecanje, ali nemaš pravo da poneseš kući što god upecaš - tačno se zna dnevni i godišnji limit, ili sezona kad se peca određena vrsta lososa. Ako ga uloviš, a nije mu sezona, vratiš ga u rijeku. Što se grizlija tiče, tamo se ide na lutriju kako bi se dobila mogućnost biti jedan od deset ljudi te godine koji ima pravo da ubije grizlija. Moj muž je, zanimljivo, prije nekoliko godina bio među tih deset izvučenih srećnika od nekoliko stotina hiljada prijavljenih, ali mu ja nisam dala da ide. Gre’ote, što ima da ubija jadnog grizlija.

Kaže se da je Britanska kolumbija, gdje ti živiš, „raj na zemlji“ u kojoj ne moraš mnogo da radiš, a da imaš dovoljno. Zemlja puna izobilja.

Nema nigdje da malo radiš, a da imaš puno para, osim ako su ilegalne stvari. Za neki normalan život manje porodice dovoljan je i rad u firmi. Prosječna plata je oko 3000 dolara, s tim da ti država uzima oko 30% za porez. Onda ide trošak za stan, mada se dobar dio ljudi, ako su u mogućnosti, odlučuje za sopstvene kuće. E, ako imaš kuću, a imaš i djecu koja idu u školu, a kako je Vankuver dosta razuđen, neophodna su kola, njih tamo ima svako od 16-te godine. Koliko ljudi u porodici – toliko kola. A osiguranja su jako skupa za automobile. Dalje, ti možeš da imaš običnu pretplatu na TV koja ima 30 kanala, ali većina želi da ima 70 kanala... Tokom zime, svi vole potpunu udobnost te griju svaku prostoriju u kući na temperaturu od oko 23C... Onda, žitelji Vankuvera vole da posjećuju mnogobrojne etničke restorane koji služe specijalitete iz raznih krajeva svijeta. Malo-pomalo, treba ti još i još para, što znači još i još sati rada. Osim toga, ljudi koji su došli sa strane i hoće da održavaju konekciju sa domovinom imaju zbog toga dodatni trošak od oko10.000 dolara godišnje.  

Kad već pomenu tu konekciju... Kako si se ti izborila sa nostalgijom?

Nostalgija je neizlječiva bolest i dolazi u naletima. Prvih pola godine si bolestan. Onda uđeš u fazu stvaranja i prilagođavanja, te nekih tri-četiri godine misliš: „Što ima veze, ovo mi je nova kuća, ići ću ponekad i onoj kući“, a kad se situiraš, onda imaš više vremena da razmišljaš o zavičaju, pa kažeš sebi: „Kako bi bilo dobro da napravim ’dream vacation home’ tamo“. Često pođemo na neku od farmi i kupim pravo, nerafinisano mlijeko koje me podsjeti na ono naše. Od njega pravim sir sličan barskom. Tražila sam po voćnjacima zinzulu, mandarinu, maslinu i šipak, da ih kupim i zasadim, pa mi neke od tih biljaka crknu zimi, a druge ne uspiju da rode pošto se kanadsko ljeto brzo završi. Smokva koju je tata zasadio doduše vadi prosjek, jer rađa „kao luda“. Nedostaje mi naše more, jer vankuverski okean je hladan. Na plažama se mnogi igraju i prave piknike a samo rijetki se kupaju. Fale mi freški barbuni, divni barski sir, đedove zinzule i šipkovi i ostalo lokalno blago sa naše pijace. Znam da će sad neko reći - što se ne vratiš ako ti toliko stvari fali. Život u Vankuveru ima ogromnih prednosti. Prvo, udobnost, red, čistoća, ljudi paze svoja posla, a vrednuju druge po radu, talentu i znanju. Drugo, čak i kad bi u Crnoj Gori bilo deset puta bolje no što je sad, čovjeku je dosta počinjanja ispočetka. Ponekad mislim da je nostalgija nešto što kod svakog od nas raste što više starimo. To je, u stvari, čeznja za lijepim danima iz prošlosti.

Predsjednik si Crnogorskog društva Britanske Kolumbije, organizacije koja se bavi promovisanjem naše države u Kanadi.

Pokušavamo da stavimo Crnu Goru na mapu svijeta, i da joj damo poštovanje koje zaslužuje. Organizacija za sada funkcioniše našim zalaganjem i finansijskim ulaganjima, bez materijalne pomoći institucija naše matične države.

Kao arhitekta, koja je razlika u stilu građenja kuća u Baru i Kanadi?

U Americi se najviše cijene drvene ili montažne kuće. Mislim da je u pitanju evolucija razmišljanja. Prvo, ljudi tamo gledaju da im kuće budu što praktičnije i prilagodljivije/izmjenljive. Možeš da makneš zid za pet minuta, ubaciš žice ili cijevi, i sklopiš, a da sve bude super brzo i super čisto. Sve vodovodne cijevi možeš da promijeniš za dan-dva, što je kod nas nemoguće. Ili, primjera radi, rodilo ti se dijete i imaš veliku sobu - lako ti je da je pregradiš ili dodaš kupatilo i adaptiraš stan. Takve kuće su jako tople zimi, a ljeti hladne -  lakše se radi izolacija. Kad sam bilo s kim ovdje pričala o mogućnosti gradnje takvih kuća, rekli su mi da se plaše požara i da to izgori za pet minuta. Požar je moguć i u Kanadi, ali je to riješeno sprinkler-sistemom koji se ugrađuje. Iz plafona ide voda i prska pri pojavi dima ili pri određenoj temperaturi. Osim toga, u Kanadi vatrogasnih stanica ima svuda i pri dojavi im ne treba ni minut da dođu na lice mjesta. Inače, u Kanadi jako cijene stare drvene kuće, odnosno starije od 60 godina. Građene su od tzv. first growth, od šuma koje su rasle stoljećima, to drvo je jako tvrdo i dobijeno specifičnom tehnologijiom sušenja.

Za vrijeme tvog boravka ovdje ljeti, glavna tačka nerazumijevanja sa našim ljudima je tvoje insistiranje na ekološkim proizvodima, od hrane do deterdženata. To je, ipak, priča o dva svijeta koja ti pokušavaš da pomiriš, rekao bih. 

Nisam ja insistirala, već samo bezuspješno pokušavala da nađem integralno brašno, neizbijeljen oriz, šampon bez sodium lauryl sulfata i drugih kancerogenih hemikalija... Mi u Crnoj Gori ne govorimo o ekološkoj hrani, jer ovdje ljudi uglavnom jedu frešku, prirodnu i nezagađenu hranu. Amerika je puna prerađene hrane. U Vancouveru možeš kupiti što god ti padne na pamet u koje god hoćeš doba godine. Sve što je iz uvoza uglavnom dolazi napumpano pesticidima i često je genetski modifikovano. Sad, za one koji hoće pravu, ekološku (tamo se zove „organic“) hranu, sve je skuplje. Ako su „one“ jagode kilo dolar, ekološke su tri dolara kilo. Tročlana porodica koja jede vještačku hranu može proći sa 400 dolara mjesečno, a ovi drugi sa 1500. U zavisnosti od sezone, mnogi uživaju u raznim „U-pick“ farmama gdje idu sa košarom da naberu voće i povrće, i kad završe donesu do mjesta na izlazu gdje se ubrano izmjeri i plati. Ljudi na Zapadu sve vise postaju svjesni opasnosti koje konzumiranje prerađene i prskane hrane donosi, i sve su edukovaniji u oblasti kancerogenih agenata kojima smo okruženi. Bijela riža, bijelo brašno, bijeli šećer, to se sve manje koristi u razvijenim zemaljama, a Crna Gora pretenduje da bude destinacija evropskog turizma. Znam da možda ovo sve zvuči smiješno, ali će za pet do deset godina to morati postati uobičajeno i u Baru, ako želimo turiste sa Zapada. Ista stvar je i sa šamponima, kaladontima, praškovima za veš, i slično, u Crnoj Gori je sve to „savremen“ hemijski produkt, a svijet je krenuo da ih radi od prirodnih sirovina. U Vancouveru se po prodavnicama sve više traže sapuni pravljeni na starinski način, kao što se to kod nas radilo. Napravljenu grešku svijet polako uviđa i ulaže napor da se ona koriguje.

 Željko Milović, „NBN“, 2008.