ISTINA O 1991. GODINI (1)

piše: Željko Milović

RADE RADOMAN, rezervni kapetan, komandant Barskog bataljona, preciznije Trećeg bataljona Desete crnogorske brigade u ratnim dešavanjima 1991. godine, čovjek je kome mnogi Barani duguju svoje živote. Događaji o kojima će biti riječ obuhvataju period od početka jula do kraja novembra, a poprište sukoba je široki areal od Dubrave u Hercegovini do Majkova pored Slanog u Hrvatskoj. Ovo je prvi put da se, nakon 17 godina, pokušavaju rekonstruisati situacije na koje su nailazili barski rezervisti u vrijeme početka krvavog raspada Velike zemlje. Na zahtjev kapetana Radomana, u tekstovima koji slijede neće biti pominjanja imena i prezimena aktera, osim ako nijesu u pitanju javne ličnosti. Takođe, nećemo objavljivati autentične fotografije crnogorskih rezervista, već samo slike predjela u kojima su se odigravale drame s početka devedesetih.

NBN: Iako priča, objektivno, počinje još ranije, jer su događaji o kojima će biti riječi direktna posljedica prestanka funkcionisanja SFRJ kao cjeline, za Barski bataljon je ključni dan 30. jun?

- Ratna moblizacija izvršena je 30. juna u toku noći, mob-zborište je bio Virpazar, a odziv na mobilizaciju čak 98%. Nikad se toliko ljudi nije odazvalo pozivu na mobilizaciju. Na samom startu sam zaveo gvozdenu disciplinu - bio je to pravi vojnički odnos, uz adekvatan izgled: uniforma, kapa, čistoća, podšišanost i obrijanost, pravo vojničko ponašanje. Poslije 3-4 dana boravka u Virpazaru izvršeno je pregrupisavanje snaga i bili smo prebačeni autobusima i kamionima na Ćemovsko polje. Bio je to Treći bataljon Desete crnogorske brigade. U reonu Ćemovskog polja bilo je mnoštvo vojske iz Crne Gore, i aktivne i ratnih jedinica.

NBN: U to vrijeme je Slovenija proglasila otcjepljenje, ali u ostatku Jugoslavije nije bilo nikakvih ratnih dejstava.

- U Hrvatskoj je bilo samo tenzija, u Bosni nije bilo pomena o bilo čemu takvom, pa je jedan broj oficira i vojnika odmah po dolasku počeo da me, kao komandanta, bombarduje pitanjima: zašto, kako mobilizacija? To su bili prvi dani jula 1991. godine, i ja na ta pitanja nisam imao odgovor, a moja je obaveza bila da, ako ja ne znam - po pravilima službe - pitanja proslijedim višoj komandi. U toku noći, 6. jula pozvan sam u Komandu divizije i dobio precizna uputstva u vezi dopisa koji je došao iz Generalštaba, vezanog za izjašnjavanje u vezi odlaska u rat. Te noći mi je prvi put konkretno signalizirano gdje bi Barski bataljon trebao poći u ratna dejstva, i dato detaljno uputstvo kako treba sprovoditi proces izjašnjavanja ko želi da ide u „rat za očuvanje Jugoslavije“. Jugoslavija se jula 1991. nije branila u Crnoj Gori, moralo se ići van njenih granica.

NBN: Gdje?

- To ne želim reći. Sami zaključite.

NBN: Bilo je te noći i još nekih razgovora...

- General Eremija me zvao prije izjašnjavanja i pitao me šta ja mislim o nekom vojniku, te da li sam saglasan da ga pustim kući, jer je uspješan biznismen, a njegova porodica i biznis mnogo gube jer je on u rezervi, pa - ako se pođe u rat, on će se sam vratiti. Ja sam bio iznenađen i rekao sam da nisam saglasan, i da bi bilo mnogo poštenije da pustimo hranioce porodica da obezbijede porodicama para, drva, zimnice, brašna, jer je ljetnja sezona jedino kad mogu da zarade, a ne da puštamo ove bogate da ne bi gubili profit. Tu smo se prvi put zakačili dotični general i ja, poslije će između nas biti mnogo oštrih riječi.

NBN: Naređenje - izvršenje. Počelo je izjašnjavanje "ko je za rat".

- Još u Viru sam rekao vojnicima da ih, kao komandant, nikada neću povesti, a da im ne kažem gdje idemo. Tog jutra, pred cijelim bataljonom objasnio sam suštinu problema, i tražio da se podijele po četama i samostalnim vodovima. Mi smo se od svih vojnih formacija prvi izjašnjavali, pošto smo bili prvi prema putu. Prva četa se izjasnila brzo - svi su prihvatili odlazak u rat. Ista je stvar bila i u Drugoj četi. Mnoštvo visokih oficira, osim komandanta korpusa, bilo je tu - komandanti brigade, divizije, svi su gledali kako će se stvari razvijati, a i struktura bataljona im je bila indikativna, jer je više od 50% naših vojnika bilo nepravoslavnog življa, dakle – katolici i muslimani.

Ubrzo, međutim, pomoćnik Komandanta korpusa mi naređuje da prestanem sa izjašnjavanjem, jer nam dolaze u posjetu general Eremija i predsjednik Crne Gore Momir Bulatović. Nakon što sam predao raport njima dvojici, vojnicima se obratio general Eremija, u ratničkom duhu, pamtim to odlično: "Ja sam general Radomir Eremija, Srbin rodom iz Gline. Sve moje u Drugom svjetskom ratu zaklale su ustaše. Povampireni fašizam se ponovo budi na ovim prostorima i mi ga moramo sasjeći u korijenu. Da li ste pročitali u jučerašnjim 'Novostima' da je jedan Hrvat ubio ženu i dvogodišnjeg sina samo zato jer mu je žena Srpkinja". Njegov nastup je izazvao revolt kod prisutnih vojnika, posebno ako uzmemo u obzir vjekovnu nacionalnu toleranciju u Baru. Bilo je negativnih reakcija i negodovanja još dok je general pričao. Potom se obratio predsjednik Bulatović i rekao nam kako nam "želi srećan put i da se živo i zdravo vratimo kućama". Njegov govor je bio izuzet nacionalnih i vjerskih obilježja.

Nakon obraćanja, oni su se htjeli odmah udaljiti sa Ćemovskog polja, pod izgovorom kako imaju važan sastanak u Beogradu, ali sam ja reagovao i rekao: "Nađite malo vremena, jer imam ovdje velike probleme. Ne znam što ljudima da kažem". Oni nisu htjeli da ostanu, ali ja sam insistirao, jer se vojniku i oficiru mora odgovoriti. Da raščistimo stvari jednom. Pristali su na nekoliko pitanja.

NBN: I onda počinje preokret..

- Jedan od oficira, mojih prvih pomoćnika, pozvao se na Ustav i pitao Bulatovića i Eremiju ko je pokrenuo ratnu mobilizaciju, kad to po Ustavu radi samo Predsjedništvo SFRJ. Tražio je da mu odgovore da li je izvršen državni udar i da li je vojska preuzela sudbinu zemlje u svoje ruke. Na to pitanje niko od njih dvojice nije odgovorio, bilo je samo blijedog pokušaja izvlačenja i priče o nemogućnosti sastajanja Predsjedništva SFRJ, te o pat poziciji. Negiran je i državni udar, uz opasku da sve institucije funkcionišu. Jedno od pitanja je bilo kako Bulatović gleda na vjekovnu težnju Hercegovaca da žive u istoj državi sa Crnom Gorom, na šta mu je ovaj rekao da će prestati da se bavi politikom kad narod Hercegovine i Crne Gore ne bude živio u istoj državi. Još jedan vojnik se obratio Bulatoviću: "Kako je moguće da u medijima premijer Đukanović priča da niko od crnogorskih rezervista neće napustiti granice Crne Gore, a Vi nam sad želite srećan put. Ko od Vas govori istinu?", pitao je vojnik. Bulatović mu je na to kazao da se stvari mijenjaju iz dana u dan, da stvari rečene prije 2-3 dana više nisu aktuelne, i da je situacija takva da je donešena odluka o odlasku van granica Crne Gore.

Situacija počinja da bude sve napetija, jer ljudi insistiraju da im se objasnio gdje se, i zašto šalju, i u jednom trenutku, vidno iznerviran, predsjednik Bulatović kaže: "Pa, dobro, ako neko neće, i ne mora da ide". Taj odgovor kao da se čekao. Pitaju ljudi šta to znači - on odgovara: "Ako neko neće da ide u ovaj rat, neka ne ide, neće imati nikakve posljedice". Mi smo svi bili iznenađeni, a najviše je bio iznenađen general Eremija. Na ponovnu poviku da objasni što to konkretno znači, Bulatović reče da on daje riječ da državni organi Crne Gore neće nikoga goniti ko se odluči za neodlazak na ratište. Vojnici su se tada okomili na generala pitanjem - da li će ih progoniti vojni sudovi, jer je proglašeno ratno stanje. A on je onako bijesan, sikćući kroz zube, rekao: "Ako Crna Gora nema interes za ovo, nema ni vojska, neće vas ni ona goniti". I povuče Momira za ruku i reče mu: "Hajde, Momire, nemamo mi vremena za ovo". Otišli su praćeni negodovanjima i ponekim zvižducima sa Ćemovskog polja. Bukvalno su pobjegli od vojske.

NBN: Da li ste, nakon svega, nastavili sa izjašnjavanjem?

- Mi smo nastavili izjašnjavanje tamo gdje smo stali, u Trećoj četi, ali su mi prišli komandiri Prve i Druge čete i tražili da se ponovo izjasne, jer su im stvari jasnije. U Trećoj četi, kao reakcija na posjetu, čak dvije trećine vojnika ostavlja oružje i kaže da neće da ide u rat. I konačni rezultat, nakon ponovljenog izjašnjavanja Prve i Druge čete, bio je ponižavajući za vojsku - čak i više od dvije trećine je odustalo i odložilo oružje.

U bataljonu sam imao strašno tešku situaciju - dvije trećine bez oružja i jednu trećinu sa oružjem, militantnu. Na žalost, ubrzo otkrivam da pojedini ljudi iz ove naoružane grupe imaju i bojevu municiju. Jedan momak, Baranin, u tom trenutku upada u nervno rastrojstvo. Potpuno je bio "pukao", nazivao ovu drugu skupinu izdajnicima, istrčao i repetirao pušku u njih. Ja jurim za njim, on sav u histeriji, i u trenutku dok je pokušavao da prebaci pušku na rafalnu paljbu, bacim se na njega. U rvanju sam uspio da ga, sa još nekim oficirima, razoružam.

Počela su peckanja između jednih i drugih, i prijetilo je da dođe do obračuna. Rekao sam im da stanu i da ne prave gluposti, i da, kad se sve ovo završi, mi moramo i dalje da živimo zajedno u Baru. Vikao sam im: "Nemojte da se dijelimo, dosta je bilo svađa, poštujmo jedni druge, nemojte da pravite probleme, nego sačekajte, jer ću pokušati otići do Bara da vidim što nam je činjeti".

NBN: U Bar ste išli da se vidite... sa kim?

- Tada je u Baru bio Komitet za ONO i DSZ, a u njemu Predsjednik opštine, načelnik SUP-a, načelnik DB-a, načelnik Teritorijalne odbrane i komandant Garnizona. Mislio sam da u tom sastavu pokušamo naći neko rješenje. Znao sam neke ljude koje su poznavale Blaža Orlandića - predsjednika opštine, preko njih ga zamolio da organizuje sastanak, a da ću ja doći sa grupom oficira da objasnimo u čemu se radi. Valja reći da je proces izjašnjavanja nastavljen nakon našeg i u drugim bataljonima, ali pod uticajem svih dešavanja (jer je vijest što se desilo kod nas - prostrujala Ćemovskim poljem), i rezultat je bio strašno loš.

Dakle, rekao sam komandantu divizije da idem za Bar u pokušaju da sačuvam toleranciju i mir, ali je on bio izričito protiv toga, tvrdeći da je posrijedi izdaja. Ja sam bio van sebe, imao sam strašnu tahikardiju - on je pružio ruku pokušajući da me smiri, a jedan od oficira je zgrabio njegovu ruku i pozvao ga da vade pištolje da se obračunaju. Pred cijelom vojskom. Moji oficiri i vojnici su skočili, a ja sam se našao u čudu - kako da branim komandanta divizije od svojih vojnika. Bilo mi je samo jedno na umu - kako ne narušiti jednim činom vjersku i nacionalnu toleranicju. jer, ne daj Bože, da je došlo do fizičkog obračunja ili pucanja, onda ne bi bilo povratka na staro. Atmosfera je bila naelektrisana do krajnjih granica.

Došli smo do predsjednika opštine, ali smo konstatovali da članovi Komiteta ONO i DSZ nijesu željeli da dođu, nazivajući sve "izdajom". Uz to, svo to vrijeme mene bije glas da sam pripadao reformističkom pokretu, jer sam bio član onog Nezavisnog komikteta, pa imam te "izdajničke sklonosti". Meni je ubrzo pozlilo, završio sam u Domu zdravlja, primio injekciju i vratio se na Ćemovsko polje. Postrojio sam cio bataljon, i ove s oružjem, i ove bez. Rekao sam im što je bilo, zamolio za toleranciju, i uspio barem da ih stavim opet skupa u stroj, i niko se nije udaljio sa Ćemovskog polja. Nakon mog govora, ovi što su ostavili oružje pošli su kući, a ja pojačao straže da neko ne zloupotrijebi ostavljeno oružje.

NBN: Za to vrijeme, Bar je pozornica strašnih porodičnih drama?

- Nevjerovatnih drama. Već u toku noći, kod mene u šator dolaze pojedini roditelji i traže objašnjenje, sa molbom da se dozvoli njihovim sinovima da se vrate. I ja sam dozvoljavao punih 10 dana da svi, koji su se predomislili pod pritiskom porodice i društva, mogu da se vrate. Bio sam svjedok strašnih ljudskih lomova. Otac je htio da ubije sina jedinca jer mu je „osramotio porodicu“. U nekoliko slučajeva su me molili rođaci, prijatelji i komšije da dođem i razgovaram sa roditeljima, i ubijedim ih da prihvate sinovljevu odluku. Pojedini nisu danima i mjesecima komunicirali sa sinom. Bio sam svjedok da su mnogi ljudi od strahovitog stresa završavali bolesni. Bio je to proces strahovitog cijepanja porodica koji je trajao danima, a svaki dan donosio je novo saznanje da se nešto novo, a strašno, desilo ljudima u njihovim kućama i porodicama.

NBN: Uskoro ste, nakon svega, nakratko bili pušteni kući.

- Prvo je, nakon nekoliko dana, pokušana da se izvrši dodatna mobilizacija iz snaga rezerve, ali to nije uspjelo, jer je bio strahovito mali odziv. Pokušana je i druga dodatna mobilizacija, ali ni to nije uspjelo. Četrnaestog avgusta smo imali sastanak na koji je došao jedan član Štaba Vrhovne komande iz Beograda, koji nas je obišao i informisao o situaciji koja se zbivala. Interesantno je da je Komanda Titogradskog korpusa naredila da se svim vojnicima koji su otišli sa Ćemovskog polja upiše da su dezerteri, a ovaj član Štaba je pitao ko je dao nalog, jer to ne smije da se upiše. Nakon toga smo svi pušteni kući, i negdje poslije desetak dana je izvršena nova ratna mobilzacija sa mob-zborištem na Ćemovskom polju.

NBN: Ni ovoga puta nije teklo kako treba, ali je došlo naređenje za pokret?

- Zbog slabog odaziva na mobilizaciju na cijeloj teritoriji Crne Gore, nisu se mogli formirati formacijske ratne jedinice, već je izvršeno pregrupisavanje snaga, tako da je od našeg Trećeg bataljona Desete crnogorske brigade, Trećeg bataljona Sedme omladinske brigade, i još nekih drugih jedinica, formiran ponovo Treći bataljon. Ostala je komanda, ali je bilo više oficira nego što treba formacijski. Kad je završeno formiranje bataljona, u njemu je bilo 54 viša i niža oficira, i 820 vojnika iz Bara, Berana, Bijelog Polja i Podgorice. Nakon nekoliko dana priprema, dobili smo naređenje za pokret, a bataljon kojim sam ja komandovao dobio je naređenje da krene na čelu vojne kolone koja je išla od Podgorice preko Nikšića i Bileća. Prošli smo Stolac i situirali se u mjestu Dubrava na putu prema Čapljini. Bilo je malih ispada usput, neko je pucao iz autobusa, malo je bilo šenlučenja, ali zaista ne previše. Treba reći da su, i nakon izjašnjavanja, u bataljonu bile tri vjere, bilo je i pravoslavaca, katolika i muslimana, i Crnogoraca i Srba i Albanaca i Hrvata - dakle, značajan broj vojnika je i dalje bio nepravoslavne vjeroispovjesti. (nastaviće se)

ISTINA O 1991. GODINI (2)

ISTINA O 1991. GODINI (3)

ISTINA O 1991. GODINI (4)

ISTINA O 1991. GODINI (5)

ISTINA O 1991. GODINI (6)

ISTINA O 1991. GODINI (7)