HUNGRY HEART

Sa 28 godina ima zavidnu biografiju, kako u književnosti, tako i u radio-novinarstvu. Djevojka koja je pomjerala granice ponašanja, mjerila i normi, koja se nikada nije dala ustaljenom toku života u provinciji. Svojom izuzetno snažnom karmom, stihovima i radom DRAGANA RUKAVINA je uspješno uspijevala da "razdrma" i probudi uspavale duhove okoline. Trenutno živi i stvara u Nikšiću. U taj grad se preselila zbog ljubavi, ali kako sama kaže, nedostaju joj Bar i prijatelji.

- Zanimljivo je da si se u javnosti prvi put pojavila kroz svijet radio-novinarstva. Kada i kako ste se prvi put pojavili u radiju?

- Pokušavala sam ja da postanem voditelj još sa trinaest godina, ali me niko nije ozbiljno shvatao. Prvi put sam gostovala na II kanalu Radija Crne Gore, u emisiji "Mladi kanal 2", zatim sam se potpuno zaljubila u večernji program Radio Budve i postala "napast s telefonskom slušalicom". Slušala sam krišom i "Čekajući burek" sa bratom Peđom do sitnih sati, i znala sam da ću morati da radim nešto takvo. To sa telefonom je trajalo sve dok nisam uspjela da, preko Voja Mistovića, dođem do urednika Radio Bara Veska Tomovića i počnem da radim u noćnom programu stanice. Koliko god bila srećna zbog tih emisija, dvije mi stvari nikako nijesu prijale: to što sam morala da najavljujem Leontinu, i to što su poslije emisije svi išli u "MM", a ja doma, gdje me majka čekala na terasi. Ujesen je počinjala škola, i plašila sam se da ću morati da prestanem s radom, ali tada je legendarni "Put za jug" počeo da se emituje svakim radnim danom, pa su me pozvali da učestvujem. Provela sam u toj "omladinskoj emisiji" više od pet godina. I mada sam već od 1996. bila i saradnik u sportskoj redakciji, pisala tekstove za "Barsku hroniku", pratila "Barski ljetopis", jedino je "Put za jug" imao dovoljno muzike da bih uživala u svom poslu.

- Jedan si od najaktivnijh članova "Ars Antibarija" u drugoj polovini devedesetih, tu si izgradila sebe. Kako danas, sa ove distance gledaš na to vrijeme?

- Divno vrijeme za nekoga ko je sa petnaest godina ušao u društvo odraslih. Pogotovo što su svi sa kojima sam imala kontakt iz Udruženja razgovarali sa mnom kao sa sebi ravnom. Prijalo mi je da budem u centru pažnje, a Udruženje mi je to pružilo. Možda je to bio posljednji put da sam imala osjećaj da negdje pripadam. Svi su slušali rock, svi su pisali.            

- Objavljena su dva "AA" Zbornika, šta bi danas rekla o njihovom sadržaju?

- Prvi je bio "Izgleda da će jugo", koji je za mene bio zvanični dokument da sam pristupila društvu, i zbog toga mi je naročito drag. A u tom društvu su, osim naših barskih pjesnika, bili i Kebra i Margita i Nikola Vranjković, čiju sam muziku gutala u velikim dozama u ono vrijeme, iako je nijesam baš sasvim razumjela. Drugi zbornik, "Da li da ti kažem ko te je ubio, Gea?" je većim dijelom bio prekucan na mojoj "Biser" pisaćoj mašini, u mojoj sobi, u pauzama igranja pikada, te sam duboko vezana za tu knjigu i poznajem svaku njenu riječ. I danas sam jako zadovoljna onim što sam priložila tom zborniku.

- Tvoja prva knjiga "Horizontala preko bola" pojavila se kada si imala samo petnaest godina, i bila okarakterisana kao "ekstremno moderna". Preovladavala je rock poezija. Odakle takav način pisanja, netipičan za sredinu u kojoj je nastao?

- Nije meni bio cilj da to bude rock poezija, ja sam u to vrijeme instinktivno stavljala riječi na papir, slagala misli. Danas, nakon više od dvanaest godina, mislim da je to jedna jako konfuzna knjiga, koja je izgubila negdje veći dio svog značenja. Tada još nijesam poznavala ljubav, bar ne pravu ljubav, pa o njoj nijesam mnogo ni pisala, a pjesme koje nijesu ljubavne, često bivaju zaboravljene. Taj uticaj rocka je bio više posredan, to je bilo vrijeme kada sam čitala "Američku molitvu" bar jednom dnevno, a sa druge strane mi je Željko Milović, urednik tog izdanja, punio glavu Watersom. Čitala sam ogorčene pjesnike, slušala ogorčene muzičare, družila se sa ogorčenom omladinom, pa sam i ja postala takva, skupa sa svojom poezijom.

- Druga knjiga "Vertikala bola", u suštini je stilski otklon od prve?         

- Moja druga knjiga je zapravo opisivala pravu bol, onu koju sam osjetila u sebi, za razliku od prve koja je opisivala bol oko mene. Počela sam da pišem opuštenije, ne mareći da li će neko prepoznati sva ta osjećanja, i prestala da upotrebljavam strane riječi tamo gdje su naše mogle da nađu mjesto. Imala sam potrebu da uvodim likove u svoju poeziju, da eksperimentišem s kratkim crticama iz nekih života. Nijesam htjela da budem u onome što pišem dosadna, a opet sam htjela da budem tajanstvena.

- Svaka tvoja pjesma je posvećena konkretnim muškim osobama. Nikada se nijeste libili da saopštite osjećanja nekome - koliko ti je ta ekstravertnost odmogla u životu, a pomogla u pisanju?

- Mislim da mi nikada nije odmogla u životu, i drago mi je zbog toga. Ako sam nekada u životu i zažalila zbog nečeg što sam izgovorila ili napisala, to je bilo kratkog daha. Nijesam osoba koja voli da čeka da se stvari dogode, ako mogu uticati na to. Kad nekog volim, uvijek to kažem. Kad nekog ne volim, znam to lijepo da oćutim. Moje pjesme su samo jednim malim dijelom posvećene mojoj prvoj velikoj, nezreloj ljubavi, a veći dio njih je posvećen mom ujaku, čiji prerani odlazak nikad nijesam preboljela. Rano sam naučila da nijeste svjesni šta imate dok to ne izgubite, i to je ta bol koja me je natjerala da napišem svoju drugu knjigu.

- Kćerka si jednog od rodonačelnika rock muzike šezdesetih u Hrvatskoj. Koliko je muzika preovladavala u tvom životu, i koliko si preko oca bili inficirana rock kulturom?

- Ne bih baš rekla da je izraz "rodonačelnik" pravi, više je to bilo kao u pjesmi "Daleke Obale": "Svi su nešto pokušavali", pa je i on bio jedan od tih koji su pokušavali. A rock je u mom životu bitniji i od pisanja. Dok sam bila mlađa, trudila sam se da ispratim svoju generaciju koja je odrastala uz svakakve muzičke bljuvotine i papazjanije, iako mi se tatino "Don’t let me down" više dopadalo. Kada sam shvatila da "biti drugačiji" nije mana, bilo je mnogo lakše. Već godinama, svaki moj dan počinje i završava uz Bruce Springsteena.

- Odrasla si u specifičnoj familiji i "u kući u kojoj nikada nije bilo tišine". Šta je to što je konstantno "remetilo" tišinu u tvom domu?

- Tu tišinu je, u bukvalnom smislu te riječi, "remetilo" prisustvo moje brojne porodice. Nas osmoro djece, dvoje roditelja, svi toliko različiti, svako sa svojim rasporedom, muzikom, potrebama i željama. Sa osam strana se čuje da neko doziva majku, ujutru red ispred kućnih vrata kao ispred učionice. Sad kad živim daleko od njih, nedostaje mi sva ta buka, nedostaje mi da me nešto probudi prije nego mi sat zazvoni.

- Prva si žena, autor romana, u Baru. Da li podržavaš tvrdnju da postoji "žensko pismo" i "ženski način" pisanja?

- Nijesam u životu pročitala mnogo romana napisanih od strane žena, tako da ne mogu baš najbolje u praksi da shvatim o čemu se tu radi. Po mom mišljenju postoji dobro i loše pisanje, a ja bih bila zadovoljna da me čitaoci svrstavaju u "ne tako loše" grupu.

- Profesor si književnosti. Poznato je da nisi trpila autoritete, pa kako se sada osjećaš sa druge strane katedre?

- Svi mi u pubertetu mislimo da smo najpametniji, tako da problem sa autoritetima nije neobična pojava. Ja imam samo dva mjeseca iskustva sa druge strane katedre, što mi ne daje za pravo da prospem gomilu mudrosti vezanih za taj poziv. Imala sam sreću da radim sa jako pametnim mladim ljudima, trudila se da budem pravična, možda ponekad unosila previše emocija. Nije lako stajati ispred njih i servirati strogoću, kad vam je draže da ste na njihovom mjestu. Oni su se bolje zabavljali nego ja.

Olivera Mašanović, „NBN”, 2008.