AUTO JE KAO ČOVJEK

Ko ne zna za popularnog Floyda, i pjesmu koju pjeva Dado Topić u filmu "Nacionalna klasa": "Ko je onaj strašan baja, cica-mace što odvaja...", "Ko je ludak svetskog glasa, za kim šizi cela masa...", "Ko je momak u ekstazi, koji preko stotke gazi..." Odavno već, Bar ima svog Floyda - neprikosnovenog šampiona u tzv. nacionalnoj klasi. To je DRAGAN PERČOBIĆ, iz Sutomora, auto-mehaničar po zanimanju. Među najboljim, vele.

- Kada kažemo "šampion nacionalne klase", mislimo na šampiona u konkurenciji...

- Popularne "Fiće", naravno, dugogodišnjeg jugoslovenskog automobilskog brenda. Sve je jasno kada se zna da su tadašnji kompetentni ljudi donijeli odluku da se na svim auto-moto trkama, vozi i ova, po jačini motora najslabija, ali po nadmetanju najinteresantnija kategorija. I pored svih skupih, jakih, modernih vozila koja se danas proizvode, ja svoju "fićku" ne bih mijenjao ni za jedan drugi automobil. Vozio sam je i prije dvadeset i kusur godina, vozim i sada. I neću mijenjati auto svog života.

- Onda i ne treba da čudi što si neprikosnoveni šampion nacionalne klase.

- Ima tu istine. U prirodi čovjeka je da se teško navikava na novine. Istini za volju, trkačka auta su malo drugačija od onih za koja mi kažemo da su za "svakodnevnu upotrebu". Na stazi možeš izvoditi sve što nije uobičajeno ili dozvoljeno u običnom saobraćaju. Ako si u autu na koje si navikao, sa kojim si srastao, ako mu poznaješ svaku vrlinu i manu, onda je uspjeh vrlo blizu...

- Pa još ako si jedan od najboljih automehaničara u gradu i šire...

- Hahaha, i u tome leži uspjeh. Moraš predosjetiti svaku boljku auta. Auto je kao čovjek, reaguje na sve. Dobra priprema je pola posla. Možeš ti biti najbolji vozač na svijetu, ali sve je džaba ako te auto ne sluša.

- Prvi zvanični šampionat na improvizovanoj stazi "Mala Monca" u Spičanskom polju je organizovao Aleksandar Trifke Trifunović, u saradnji sa brojnim entuzijastima kojima je automobilizam u krvi. Do prve titule šampiona je te 2003. godine bilo teško doći?

- Nikada neću zaboraviti tu premijernu trku. Oko dvadesetak automobila se pojavilo na startu. Sve što se moglo naći na otpadu, po dvorištima, u baštama - spremljeno je i "nabudženo" za taj događaj. U moru džipova, BMW-ova i Fordova, evo mene sa "Fićom" od 750 kubika, koju sam sa rođakom izvukao iz neke bašte. Pola dana sam kosio grmlje da dođem do nje. Spremio sam je, ubacio motor i mjenjač, i osposobio za takmičenje. Možeš da pretpostaviš kako su se svi začudili vidjevši me na startu. A zamisli tek  čuđenje kad sam kroz prašnjavi cilj prošao prvi, ispred automobila od 2800 kubika. Ma, taj događaj ću pamtiti čitavog života.

- I od tada ti titulu niko nije mogao oduzeti?

- Mnogi su probali, ali im nije pošlo za rukom. Kasnije su klase odvojene, što je najpametniji potez od strane organizatora. Svako je mogao da se trka sa automobilom koji je predviđen za tu klasu, bez prevara i lažiranja. A ja, iako sam automehaničar, nijesam puno ulagao u svoju "fiću". Onako kako sam je sastavio, takva je i danas. I dobro me služi. Niko još nije uspio da me skine sa trona, samo što jedne godine nijesam učestvovao. Ne dam se ja. Što stariji, to iskusniji, a iskustvo je možda i najpresudnije u ovom sportu. Posljednje tri godine sam apsolutni šampion.

- Predsjednik si i AMK "Spič", jednog od najboljih klubova posljednjih godina?

- Po rezultatima i najuspješnijeg u posljednje dvije godine. U "Spiču" nas je šestoro: Milaković, Hadžiburić, Skenderović, Kaluđerović, Pavličević i ja. Na području Crne Gore ima oko desetak profesionalnih AMK. Da bi ovaj sport bio popularniji, mora ih biti mnogo više. Ali, mi smo ti koji osnivaju klubove, vode brigu o vozilima, plaćaju članarine, nema nikakve pomoći sa strane. Dosta je teško, naročito sa materijalnog aspekta. Puno je novca potrebno za održavanje trkačkog automobila. Ako nemaš volje i snage, i ako sve ovo ne radiš iz ljubavi, bolje odustani dok je vrijeme.

- Koliko je prednost to što si "sam svoj majstor"? Dolaze li drugi takmičari da im ugradiš što je neophodno za trijumf?

- Velika je to prednost. Svi koji nijesu u mogućnosti da vode brigu o svom autu, moraju naći pravog majstora koji mora biti uz njih. A ja... Pa, ja sam poznat kao učinjen čovjek. Ništa mi nije teško, samo kada imam vremena. Dođu rivali, ili ovi iz jačih klasa, i svima izađem u susret. Često, i na trci, jurim po stazi i oko nje da pomognem svima. Kažu: "Perčo, namjesti mi pun gas". A ja tada uvijek odgovorim, naročito konkurentima: "Ja ću ti namjestit', al' će ti i tada biti malo gasa".

- Očekivanja u novom šampionatu? I do kad misliš da braniš titulu?

- Odbrana titule je moj stalni cilj, mada neće biti lako. Mnogo je novih snaga, poboljšanja u automobilima. Ove sezone biće čak šest trka. Može se desiti da neko odskoči i iznenadi. Ja ću se držati sebe i svoje "fićke". Nadam se da će me ona slušati, i da me neće izdati kad mi bude najpotrebnija. A do kada ću voziti... dok me bude držala snaga i volja. Većinu života sam posvetio automobilima, njihovom održavanju, popravljanju, jačanju. Nema razloga da tako ne bude i u budućnosti.

- Kako izlazite na kraj sa prekoračenjem brzine u "običnom" saobraćaju.

- Nisam poznat kao osoba koja voli brzo da vozi po drumovima. Ipak, nikada neću zaboraviti slučaj kada sam sa mojom fićom pretekao na Ratcu BMW podgoričkih tablica. Ne bi to bio neki veliki problem da se u vozilu nije nalazio visoki funkcioner lokalnog MUP-a. Dok sam ih preticao, kroz glavu mi je prošla misao, kao kod svakog pravog lokalpatriote - zašto neko sa strane, sa dobrim automobilom, da mene ovdje uslovljava brzinom? Elem, kada sam ih pretekao, jurili su me do stadiona "Topolica", gdje sam ja na kraju usporio, jer nijesu mogli da me stignu. Mojim mukama je tek tu bio početak, jer je pomenuta osoba izašla iz vozila. Jedva sam sačuvao vozačku dozvolu i svoju omiljenu fiću.

- Iako luduješ za brzinama, apsolutni si zagovornik bezbjednosti u saobraćaju.

- To je potpuno normalno, i mi automobilisti nastojimo da usmjerimo mlade ljude. Ne treba ludovati po ulicama, ugrozavati svoj život i tuđe živote. Ako si dobar vozač, i misliš da imaš šlifa za trke, učlani se u klub, postani dio karavana. Svojih pet ili više minuta dobićeš u pravo vrijeme, i - što je najvažnije - na pravom mjestu predviđenom za to. Ulica i mangupiranje nijesu riješenja. Budi laf i trkač tamo gdje treba, a ne tamo gdje možeš ugroziti nevine. U tome je poenta.

Nemanja Janković, "NBN", 2008.