ODABRAO KOŠARKAŠKU, NE FUDBALSKU LOPTU

On je jedno od najvećih košarkaških trenerskih imena koje je naš grad iznjedrio. Svoju volju, snagu, talenat i želju, direktno je sa košarkaskih terena prenio na klupu. Ono što se, međutim, malo zna o njemu je da je najbolji fudbaler među košarkaškim trenerima, a malo je falilo i da mu životno opredjeljenje bude vezano za "bubamaru". ĐORĐIJE ĐOKO PAVIĆEVIĆ je dugogodišnji trener KK "Mornar Basket", i selektor kadetske reprezentacije Crne Gore.

NBN: Odakle fudbalski strijelac među košarkašima?

- Kada sam počeo da se bavim sportom, prve korake načinio sam kao fudbaler. Talenat sam odmah pokazao - u nekoliko zvaničnih mečeva, kao član mlađih selekcija "Mornara", neumoljivo sam tresao mreže protivničkih golmana. Ipak, moj dalji životni put prelomila je činjenica da se košarkom bavio moj stariji brat Mihajlo - Pajo, moj uzor u svakom smislu. Uz njega sam i zavolio košarku, sticao prva znanja i jednostavno se zaljubio u igru pod obručima.

NBN: Znači, stariji brat je odigrao presudnu ulogu?

- Tako to obično ide kada imate porodicu, u kojoj su dva brata. Stariji je uvijek taj koji je glavni, a mlađi iz sjenke preuzima sve od starijeg. A iskreno, imao sam i imam brata koji može poslužiti za uzor. Pajo je bio veliki igrač, a sada je veliki trener. Svojim trudom i zalaganjem je stigao tu gdje jeste. Nije bilo popularnog "guranja", veza i vezica. Ni kod mene takođe. Sve što smo u životu postigli, postigli smo isključivo oslanjajući se na sebe i porodicu.

NBN: Košarkaški počeci?

- Davne 1974/75. godine, oformljen je klub koji je dobio naziv "Gimnazijalac", što predstavlja početak barske kosarke. Grupa entuzijasta na čelu sa Brankom Korać imala je  svu potrebnu snagu i želju, ali kao i uvijek, problem su bila sredstva. Ima interesantna anegdota iz tog perioda - moj stariji brat je bio jedini koji je tada imao "pravu" košarkašku loptu, a uslov da je klub dobije je bio i više nego jasan: igraće loptom i ostali, samo u slučaju da Pajo bude u timu. Sreća da su pristali... Uskoro je "Gimnazijalac" promijenio ime u "Mladost", a kasnije je "Mladost" postala "Mornar".

NBN: Da li možete da napravite paralelu između tadašnje i sadašnje košarke?

- Draž je tada bila u igri, a igralo se isključivo zbog nje. Nije bilo skrivenih interesa i finansijskog prosperiteta. Igrao si da nadmudriš protivnika, da zabilježiš pobjedu. Danas je sve potpuno drugačije, i sve se svodi na goli novčani interes. Veliki problem današnje košarke u odnosu na ondašnju su i roditelji. Talenat svoje djece vrlo često gledaju da unovče, ne razmišljajući o posljedicama koje takavim načinom razmišljanja mogu ostaviti na djecu. Konstantnim guranjem u vatru igrača i uticanjem na njegovu psihu, svaki roditelj koji želi dobro svom djetetu - čini loše. To nije solucija kojom se stiže do vrhunskih rezultata. Na kraju, zbog toga i treneri postoje.

NBN: Od strane KSCG dobili ste zadatak da vodite brigu o mlađim košarkašima, i to, čini mi se, u najvažnijoj fazi njihovog razvoja?

- Rad sa kadetima je izuzetno kompleksan. To je period razvoja u kojem oni od dječaka polako prerastaju u mladiće. Nije lako raditi sa njima u tom uzrastu. Sa njima, osim mene, radi i stručni štab, kojeg čine moje kolege iz "Mornara". Napravili smo veliki uspjeh sa prethodnom generacijom, zauzevši drugo mjesto na Balkanijadi, iza aktuelnog šampiona Evrope. Srećnijeg čovjeka od mene neće biti ako nekoliko njih jednog dana  obuče dres seniorskog tima sa državnim grbom.

NBN: Vi tu čast niste imali, jer ste igrali u zemlji koja je imala 22 miliona stanovnika.

- I u zemlji u kojoj je izuzetno teško bilo postati igrač tada jedinstvene Prve lige, a kamoli reprezentacije. Igrala se prava košarka sa nekoliko košarkaških centara koji su bili "zaduženi" za stvaranje reprezentacije. Mnogi sjajni igrači nikada nijesu bili u dresu sa državnim grbom.

NBN: Gotovo kompletnu igračku karijeru proveli ste u svom klubu - "Mornaru".

- I na to sam izuzetno ponosan. Dugo smo brat i ja bili saigrači, a onda je on postao trener. Nema dileme, od procesa stvaranja igrača, do kompletne igračke afirmacije vodio me Pajo. Često se dešavalo i da se posvađamo, kao saigrači, a još više kao trener i igrač, ali to je sastavni dio igre. Kompletan igrački vijek posvetio sam "Mornaru", osim dva izleta - prvi u "Budućnosti" 1988/89, kada smo izborili plasman u Prvu ligu, a jednu sam sezonu proveo i u hercegnovskom "Primorju". Igračku karijeru sam završio 1996/97, sa preko 1000 zvaničnih mečeva, poslije sezone u kojoj je "Mornar" izborio mjesto u Kupu Radivoja Koraća. Karijeru sam završio poslije individualno najbolje sezone u klubu, i mogao sam da u narednoj pružim sigurno više, međutim, trenerski posao me je privlačio, a vodio sam se logikom da je najbolje da me ljudi upamte baš po toj najboljoj sezoni.

NBN: Bili ste poznat i kao čovjek zadužen za podizanje atmosfere u timu. Jedan događaj se posebno pamti.

- Sticajem okolnosti, pred meč u Herceg Novom, u moje ruke su stigli kompletni zdravstveni nalazi tima. Brže bolje sam ih fotokopirao, one prave predao doktoru, a ove fotokopirane totalno promijenio i napisao da se svi hitno jave doktoru. Kada sam ih predao saigračima, svi su se naprasno razboljeli. Sučević se čak iste večeri javio dežurnom doktoru u novljanskom Domu zdravlja. Dugogodišnji kapiten Radovan Rara Pešić je prilikom izvođenja slobodnih bacanja, od straha zbog tih ljekarskih nalaza, potpuno promašio i obruč i tablu.

NBN: Onda je na red došla trenerska karijera.

- Poslije gašenja "Mornara" i prosperiteta "Primorke", grupa akcionara koja i danas upravlja klubom 2001/2002. je došla na ideju da ponovo stvori tim za respekt, a da vrati staro ime. Ja sam postavljen za šefa stručnog štaba, i mislim da ukazano povjerenje nijesam iznevjerio. U našoj dvorani padali su "Budućnost", "Partizan"... Stvorili smo mnogo igrača, iznjedrili talenata, dovodili strance. U posljednjih godinu dana, promijenili smo klupsku politiku. Imamo ubjedljivo najmlađi tim lige, kojem makar po rezultatima, ove godine nije bilo mjesto u play-outu. Stvaramo tim koji će narednih godina biti vodeći tim države, a nadamo se da ćemo povučeni sjajnom saradnjom sa lokalnom upravom, vrlo brzo dobiti i halu, u kojoj ćemo za par godina ugostiti neku evropsku ekipu.

NBN: I, na kraju, da li je teže biti trener ili igrač?

- Definitivno - trener. Na terenu ti si samo jedan pojedinac, koji zavisi od igre tima. Tvoj loš dan ne mora biti loš dan cijele ekipe. Kod trenera je drugo. Ti si čovjek koji donosi odluke, stvara i uigrava tim. Kada ekipi ide dobro, zaslužni su igrači, međutim, kad je loše - kriv je trener. A i jeste tako. Kada na sebe preuzmeš toliku odgovornost, budi spreman da snosiš posljedice. Najvažnija je podrška koju imas. Prije svega od strane porodice. Ja mojoj porodici dugujem sve, od razumijevanja do pažnje. Supruga Ljiljana i troje djece Lara, Anja i Lazar su moje najveće bogatstvo. Košarci u Baru sam dao sve i tu planiram da ostanem. Namjera mi je da košarkaški kvalitet ne napušta naš grad, već da i ovaj evropski dovedemo kod nas.