PROFESOR KOJI JE PRIHVATIO NADIMAK

U Bar je stigao davnih 60-ih. Ovdje je osnovao porodicu, proveo vijek, otišao u penziju i sjećanje generacija učenika Poljoprivredne škole. Jedan je od rijetkih koji su prihvatili nadimak što su mu đaci nadjenuli. Penzionerske dane posmatra kao priliku da još nešto vidi, snimi, da živi, i da, kako kaže "umre mlad", ali sa dosta godina. BOŽO KEC, odnosno BOŽIDAR VUKČEVIĆ, priča o svome životu.

- Kad ste došli u Bar, je li to bila vaša prva služba?
- Došao sam u Srednju poljoprivrednu školu 1. feburara 1965. godine iz Podgorice. Sviđelo mi se na moru, a svidio mi se i kolektiv. Tu sam radni vijek proveo - od prvog dana do penzionisanja. Četrdeset godina staža. Ja sam uvijek moj predmet - srpski jezik - zvao "prvim pratećim". Struka je struka - voćarstvo, vinogradarstvo ili drugo, a moj predmet - prvi prateći.

- Jeste li bili strogi?
- Mene su đaci uvijek zvali: profesor Božo Kec. Ali su me zaista voljeli. A volio sam i ja njih. Kad dođu kod mene, kad se upoznamo, ja njima kažem: "Slušajte đeco, koliko ja znam, ne postoji toga đaka koji ne može radom da zasluži dvojku. A oni vredniji idu i do petice. Znači, svako može radom da zasluži dvojku. Prema tome, ljenčuge ću kažnjavati". I oni su vremenom to shvatali, bilo ih je sramota da dođu nespremni na čas. I ne mogu se požaliti, kako god da su me zvali, nikad niko zbog mene nije izgubio godinu, a ne pamtim da sam nekome bukvalno poklonio ocjenu. Osim ako mu nije cijelo odjeljenje poklonilo, zato što je malo blesav, šaljivo rečeno.

- A šale je bilo?
- Šala mora da postoji na času. Ko je previše ozbiljan, to je dosadna atmosfera, mora da se osjećaju komotno, da mogu da pitaju. Đaci su u osnovi pametni. Malo je drugačijih u srednjoj školi. Vrlo malo. I svi mogu da završe, ako rade i imaju dobrog profesora. Ali, moraju da imaju i pametne roditelje. Uvijek je bilo lako prepoznati porodicu po đaku.

- Nema ko ne zna čuvenu razbrajalicu: "Eci, peci, pec, ja sam Božo Kec, ti si mala prepelica, evo tebi jedinica".
- Svaka nova generacija, kad se malo raskomoti i prođe ih strah, pitala me je li to istina. Nije istina. Nikad to na času nisam rekao - to su đaci, na osnovu ukupne situacije, izmislili, ali to, u osnovi, poprilično objektivno slika situaciju. Nisam ja to, nego su oni, ali su pogodili. Tekst je nosio suštinu situacije. Kad je već u pitanju humor, bilo je drugih situacija smiješnih. Kad bih imao tromjesečje ili polugodište, morate po zakonu imati izvedene ocjene. I zna se, to je posljednji dan.

Dogodi se da đak pomisli - ako nisam na času, izvukao sam se. Ja moram da zaključim ocjene, a njega nema! Pitam redara gdje je, on kaže da je na voz ili autobus otišao. Nazovem ga na mobilni. On se naravno javi, jer ne zna moj broj. Objasnim mu da je tromjesečje, i da mora da ima ocjenu. Tako se mi fino zabavimo, pravimo pozorište, a pošto učenik ne zna, naravno, dobije keca.

- Jedna učiteljica je skoro prokomentarisala da više ne dolaze nevaspitana djeca, nego djeca nevaspitanih roditelja. Vaš komentar?
- Mislim da je koleginica u pravu. Mada, mene je bio glas da sam strog, pa se nisu usuđivali da mi dolaze sa zahtjevima. Samo jedan put, jednom Baraninu se dogodilo, poznajem odlično i njega i suprugu. Prosto, nijesu umjeli da vaspitaju sina kako treba. Kola su mu kupili, i on, umjesto u školu, stane pred školu uz buku i galamu. Normalno, sin nikad ništa nije učio, a uzdao se u oca, misleći da će on sve završiti. Jednog dana, direktor (inače moj bivši đak) me u vrijeme velikog odmora pita da dođem kod njega. Kad tamo, ovaj Baranin. Htio je da njegovom sinu upišem prelaznu, jer, kao, mnogi drugi profesori će to uraditi ako to uradim ja, jer sam strožiji od njih. Odgovorio sam mu: "Slušaj, ja sam smatrao da si pametniji. Mislio sam i da si i vaspitaniji". Rekao sam mu da od mene traži da njegovom sinu, koji je u odjeljenju sa 28-30 đaka, gdje svaki od učenika tačno zna koliko ko zna predmet koji predajem i koju ocjenu zaslužuje, traži da njegovom sinu upišem prelaznu. Pitao sam ga kako bih ja onda sjutradan ušao u to odjeljenje, ako bih to uradio? To ne bih svome sinu uradio, a ne njemu. Uz to, došao je kod direktora! Možda se kod tvog direktora tako radi, rekao sam, a ovaj direktor je moj đak. On se u ovo ne miješa.

- Predavali ste starijim srednjoškolskim generacijama, koje je "drmao" pubertet. Kako je to izgledalo?

- Uglavnom sam predavao 3. i 4. razredu, zato što je tu matura, maturski ispiti... Posjedovao sam autoritet da taj posao završim, riječ je o ozbiljnom poslu, koji mi je škola dala da radim.

- Moji đaci su bili već formirane ličnosti. Kad dođu u prvi srednje, još se, kao u osnovnoj školi, tuku ruksacima. U drugom je to već manje. U trećem su ozbiljniji, a u četvrtom se ponašaju kao odrasli. Meni je zato bilo lakše. Međutim, četvrti razred je težak onome kome ne leži taj posao. Jer, sa njima ne možeš silom, već svako treba sam da zna i poštuje svoju obavezu. Ja sam ih sve volio. Moja supruga zna - u velikoj Jugoslaviji bivalo je da se sretnemo po Srbiji, Hrvatskoj, po aerodromima. Mole nas bivši đaci da svratimo.

Bilo je i zabavnih situacija. U Nišu, u autobusu gradskog prevoza sretnemo se sa jednom mojom učenicom, Marovićkom. Ona je tamo udata. Prepoznala me je, i morali smo da idemo kod njih, da nas počaste, dočekaju. A ovdje, po gradu - kad u Opštinu pođem kakvim poslom, ukoliko ne naiđem na kojega bivšeg đaka, nikakav posao ne mogu završiti. To je nagrada, jer mi, profesori, nikada nismo nešto bili plaćeni. I još nešto - čovjek je s učenicima uvijek mlad. U društvu naše generacije, primijetio sam da odudaram, jer se ponašam kao nestašni maturant - šalim se, smijem.

- Mora da ste bili strašan roditelj, s obzirom da ste znali sve što može da priredi mlađa generacija, i da ste unaprijed mogli da naslutite neke stvari?
- Prema sinovima sam se ponašao kao što sam se ponašao i prema đacima. Primjer jedan: mlađi sin mi je, a još nije bio punoljetan, uzeo auto stranih registracija, da ga vozi. U autu je bilo njegovo društvo, fini momci. I sad dolaze kod nas, ali njima su roditelji dozvoljavali da auta uzimaju. Ja nisam, pa je zato moj sin to radio naveče, krišom. Iz sakoa mi je uzeo saobraćajnu dozvolu. Kad je došao uveče, stariji sin me je pitao đe je auto. Ja sam mu odgovorio pitanjem: Đe može Đuro sa društvom da bude? Znao je. I mi Markovim autom, magistralom put Žute zgrade. Noć je bila, vidimo ih, i ja kažem Marku da im prepriječi put, kao u filmovima. Ja otvorim vrata, izađem i počnem da vičem: "Napolje, uličari, tu mi se postrojite!". Rekao sam im da ću im svima oprostiti, i neću ih prijaviti policiji, ako mi obećaju da to više neće uraditi. Obećali su, ali su pitali zašto se toliko plašim. Objasnio sam im da je moj sin, kao vozač, bilo koga udario - kriv bih bio ja kao roditelj. Ko bi meni vjerovao da mu ja nisam dao auto? Pješke su došli kući.

Ne znam koliko je vremena prošlo, nije puno, opet nema mojih kola. U sakou nema saobraćajne. Stariji sin me je odvezao u policiju (Vi ste novinar, ako budete čuli da je to neki roditelj učinio u Baru, dođite da Vas i moju suprugu povedem na večeru), ja ispričam o čemu se radi: nepunoljetan je, nema dozvolu, a obećao sam mu ako drugi put uzme auto, da ću ga prijaviti. Kroz dva sata mene zovu, auto je u "Inexu", uredno je parkirano, sve bez problema. Tamo je matursko veče Gimnazije. Došao sam sa starijim sinom. Javili se policajcu na parkingu. Nas dvojica ulazimo unutra, muzika trešti, pleše omladina. Samo nekoliko koraka smo napravili, viđeli su nas, i odmah su se stvorili pred nama, trkom, i Đuro i društvo. Ja policajcu: "Ovo su lopovi" - malo šaljivo, malo ozbiljno. Bez riječi su pošli na parking. Policajac traži dokumenta od Đura, i ključeve. On je uzeo originalne ključeve, a na njihovo mjesto je podmetnuo ključeve od stare brave, da ja ne primijetim. I on i drugovi dobili su po jednu "vaspitnu". Zaslužili su, jer su prekršili obećanje. Policajac me pita da li da zove "maricu" i da ih malo povedu "u podrum". Ja sam rekao da im je ovo dovoljno, što se mene tiče, a ako bi ponovili - pravac "u podrum" i činite sa njima što hoćete. Kolima sam pošao kući, a oni iz "Inexa" pješke nazad, jer im je policajac zabranio da se vraćaju u hotel. Nikad više moje auto dodirnuo nije. Eto, tako sam sina naučio da je tuđe tuđe, i da neko nepunoljetan ne može da vozi. Vidite, ovi danas što po posmrtnicama osviću, voze roditeljska auta. Nijesu ih zaradili, i onda ne znaju da poštuju ništa. Za mene su prvo roditelji krivi.

- Kako komentarišete oblačenje mladih? Ove posljednje generacije mora da ste primijetili po drugačijem oblačenju?
- Da, ali se kod učenica kojima sam ja predavao to manje primjećivalo nego kod drugih. Jednog dana sam jednu maturantkinju pitao da li je majka vidjela kada je krenula u školu. Nije joj bilo jasno. Pitao sam da li je majka vidjela kako je obučena. Odgovorila je da njena majka smatra da je u redu kako se ona oblači. Odgovorio sam da ona može da tako shvata stvari, ali da ja kao profesor mislim da je neuljudno odjevena. Istakao sam da znam da je ona fina djevojka, i rekao joj da pita svoje drugarice. One su me, bez ikakvog dogovora, podržale. Ponudio sam joj da poslije časa ode kući i presvuče se. Tako je i bilo. Ali, u krajnju ruku, zašto da učenica ne dođe tako, kad profesorica dođe kao da ide na bal? Toga ne bi bilo da je Ministarstvo propisalo ozbiljnost u oblačenju. I zašto sam pristalica školskih kecelja? Zato što se, ako se svi slično oblače, gubi onaj socijalni momenat, nema socijalne raslojenosti u glavama djece na času. To može vlast da riješi.

- Je li baš mnogo velika razlika između recimo, prve i posljednjih generacija?
- Svaka generacija je na neki način drugačija. Kad sam počeo da radim , bilo je ozbiljno vrijeme kad su se poštovale norme - društvene, školske i porodične. Djeca vole pravila. Ako umijete da im predstavite pravila i da ih se držite, oni slušaju. Ne može čas ovako, čas onako. Dijete ne voli da ga iznenađujete, kao ličnost, već voli da se prema vama odnosi na način koji je formiran. Ako dijete nema u kući elementarne uslove, neće imati interesovanja za ono što se zove škola. To nije samo učenje. Škole su se uvijek zvale vaspitno-obrazovne ustanove. Prvo vaspitanje, a onda obrazovanje. Jer, ako se neko u dječjem uzrastu ne vaspita kako treba, to više ne može da se postigne. A Andrić se može pročitati sa 25 ili 35 godina.

- Jeste li vodili maturante na ekskurziju?
- Jesam. Nikad mi se ništa negativno nije dogodilo, a nije lako voditi maturante. Jednom smo išli na Mundijal u Njemačkoj, u Frankfurt. Drugi put, turističko putovanje, agencijom "Kompas", od Beograda, Zagreba, Ljubljane, preko Austrije u Švajcarsku, iz Švajcarske dvorcima Loare i nazad preko Švajcarske, Italije, u Jugoslaviju. Kad smo bili u Parizu, smjestili smo se u hotel. Iskontrolisao sam grupu, ko je u kojoj sobi. Onda sam svima uzeo vizit karte hotela. Poveo sam ih pred recepciju, i rasporedio ih u grupe. Svima sam dao vizit karte, plan grada i pitao ih koliko novca imaju. Objasnio sam im dokle smiju da idu, do koliko sati mogu da ostanu... Sve se odlično završilo - ja sam ih čekao, uz napomenu da, ako im para zafali, za taksi ili bilo što, ja ću im dati.

- I na tim putovanjima, dešavale su se razne stvari...

- Jednom je, u Parizu, nakon obilaska Ajfelove kule, sa grupom u određeno vrijeme trebalo da budem u autobusu. Kad, nema jednog đaka! Zamolim vozača da sačeka, jer znam da nije daleko, nego se negdje zablenuo. Međutim, poslije nekog vremena, vozač insistira da krene. Ja izađem, ne mogu da ga ostavim samog. E, kad su se učenici pobunili! Vozač je stao, a ja gledam, ne mogu da se načudim, moj đak pješice silazi niz Ajfelovu kulu!

- Je li bilo trenutaka da ste bili ljuti na sebe što ste izabrali poziv profesora?
- Nikad! Kad bih ponovo živio, opet bih isto izabrao. Pa neka budem i gore plaćen nego što sam bio. Možda bih finansijski bolje prošao da sam se bavio nečim drugim, ali to meni nikad nije bilo važno.

- Nedostaje li Vam sad škola?
- Kad sam u Baru, kad nisam na kakvom putu, vrlo često svratim u školu. Svi me srijeću, od ulaznih vrata, do direktora škole. Meni je normalno da tamo svratim, jer sam školu doživljavao kao svoju kuću, tamo sam proveo 40 godina. Prije godinu-dvije, pomagao sam im oko školskog lista. Ne guram se ja, kao da nemam drugog posla. Supruga i ja smo obišli planetu, pođem da vidim kako to ide dalje, koliko je uspješno, što se događa.
Sada puno putujem, i to uglavnom njemačkim kompanijama, supruga Monika je Njemica. Sve snimam, gdje god da pođem. U aprilu smo bili na Novom Zelandu, u julu - Estonija, Letonija, Litva. Nemamo problem sa jezicima - supruga govori engleski i njemački, ja ruski, francuski, razumijem italijanski, njemačko-turistički... U Estoniji sam postidio turističkog vodiča, djevojku, koja se cijelim putem na ruskom svađala sa vozačem. Kako su bili u grupi njemačkih turista, nijesu očekivali da ih neko razumije. A pogotovo nijesu očekivali da će im biti skrenuta pažnja na to da su, umjesto da ih odvedu da vide rijeku, odveli ih u istoimeno selo, nakon nekoliko sati kruženja kroz grad.
 

Ivanka Leković, "NBN", 2008.