SVIMA ISTINU KAŽEM U BRK

Jedna od kontraverznijih ličnosti modernog Bara, ako ne i najkontraverznija je BOŠKO ĐUROVIĆ. Prepun dogodovština za čiju realizaciju bi nekome bilo potrebno pet života - život Boška Đurovića predmet je velikog broja urbanih legendi, od kojih su neke istinite, a neke ne. Mornar, taksista, autoprevoznik, automobilista, kolekcionar oružja... nepopravljivi avanturista, heroj, dobrotvor, čovjek kome je češće glava bila u torbi nego na glavi. Uvijek je branio slabije, kaže, nikad ugnjetavao, i nikad se nije plašio nikoga. Osim svoje lude glave, veli.

- Rođen sam 1947. u Prištini, gdje je otac - major JNA bio u službu, pa smo se selili u Bitolj, u Skoplje. U Nišu se penzionisao i došli smo na svoje, u Bar, 1955. godine. Živjeli smo 15 godina u Stari Bar, i tek smo sedamdesete prešli u stan na Topolici.

- Nije vas držalo mjesto, brzo ste napustili grad?

- E, bogomi, počeo sam da plovim 1964. u decembru, sa nepunih 18, na brodu "Cetinje". Ukrcao sam se u Šibenik. A zaludu mi otac zborio: "Sad sam izveo ovo troje na put, tebe mogu sad školovat' na Sorbonu ako 'oćeš", a mene knjiga nije interesovala, samo avanturizam. Kad sam odlazio na brod, dolazili su rođaci i govorili ocu kako pušta dijete mlado po okeana, a on je govorio: "E, da ga bače nasred okeana, doša' bi Boško doma". Prvo putovanje bilo mi je 11 mjeseci kroz Evropu, pa u Havanu. "Maria karakole baila mozambike" to je tada bio hit na Varadero. Tamo mi je ostala prva ljubav, Tereza. Probao sam 300 varijanti da je dovedem, da je ilegalno ubačim na brod, ali ništa.

- Karijeru mornara nakratko je prekinula vojska. I presudno, reklo bi se, obzirom na Vaš životni put.

- Bio sam u Regrutni centar u Puli, pa prekomandovan u Šibenik, i dobio "Če-Em", Pomoćni motorni čamac 76. Bio sam komandir čamca sa zadatkom da sa otoka Rogoznice na otok Smokvicu, dvije milje udaljenom, vozim hranu. Naredba je bila - ako je preko pet bofora da ne izlazim, a ja sam vozio čamac i na sedam bofora, to ti je moja luda glava, ili/ili.

- A gospođa?

- Prvi put sam moju Mariju vidio dok sam sjedio sa dva mornara na bandu od čamca, a 5-6 cura je šetalo rivom u Rogoznicu. Ja pogledaj jednu i bogami mi se sviđela dobro, nešto je u meni uzavrelo. Bila je u zelenu bluzu i crnu suknju. Rekao sam kolegama: "Ono će mi biti žena ili me neće biti živoga". Ja izračunaj, sve su cure išle oko 5-6 uveče na gustijernu, na bunar. Pošao sam i ja, zamolio da mi da vode, pa poslije napisao pjesmu: "Popih vodu dvadestog vijeka, slađa bješe od majčinog mlijeka". Interesantno, poslije sam svaki dan bio žedan u to vrijeme i dolazio da pijem vode.

Bio sam i u vojni zatvor 7 dana zbog nje, jer sam pobjega' da je vidim, a kad si zaljubljen, moraš poći. E, jednom prilikom, dok sam bio u zatvor, dolaze oni kampanjolom po mene da vozim jednog admirala na ostrvo Zlarin, jer mu je umrla majka. Trebalo je da se iz Šibenika vozi 10 milja, a tog junaka nije bilo koji je šćeo vozit' zbog nevremena. Ja se ukrcaj, admiral do mene puši lulu, "Če-Em" trese, i nailazi riva na Zlarin, nevrijeme je meni u krmu, pa admiral kaže: "Mornar, veži se lijevom stranom". A ja se mislim, zabolje me, već sam zatvorenik: "Druže admirale, ja ću da se vežem desnom stranom", onako drsko. Išao sam desno, i u jednom momentu naglo usmjerio čamac i zalijepio ga kao flaster. Barkase, koje su bile u pratnju, nisu se mogle ni vezati. Kad smo se vratili u Šibenik, admiral pita u kojoj sam jedinici, a ja mu kažem da sam zatvorenik. Oči su mu imale iskočiti.

- Je li istina da ste, vozeći feribot, jednom cuknuli o gat?

- Ne, more, kakvi. Ja sam bio kormilar na feribot, komandant je bio Krsto Rakočević, i znao je da me zove milju ispred Bara da ja uplovim, a ne ovaj što je u službu. Jednom sam jednog Krajinjana vozio kolima, i kako sam vozio brzo, on se usrao od straha. Kad je čuo da sam na feribot, pita me: "Što činiš na brod?", ja velim: "Kormilar"; "Voziš brod?"; "Vozim"; "A ne bi se vozio tijom brodom da mi platiš kad si ti vozač", veli Krajinjanin.

- Svim Baranima je poznata činjenica da ste fanatični ljubitelj automobilizma i brze vožnje.

- Bavio sam se relijem, prvi iz Bara. Ja sam donio jedne godine u Bar treće mjesto u ukupnom plasmanu. A bio sam sam, u drugim klubovima po 7-8. Nisam rano počeo da se bavim automobilizmom, imao sam 33 godine. I dan danas pođem na reli veterana, i osvajam prva mjesta. I vazda u najjaču - klasu 4 do 2000 kubika.

- To objašnjava nepojmljive vratolomije i ludila kolima koja ste izvodili po gradu, sa "alfom". Najčuvenijom "alfom" otkako je Bara.

- U Italiji sam je kupio, jer je majka kao ratni vojni invalid imala pravo da uveze auto, na nju je i bila registrovana. Sviđela mi se brzo, 2000 kubika. Kad sam jednom bio na feribot "alfom", pošao sam u Avelino da mi jedan prijatelj sredi motor, da ide ka avion. U povratku, prije Barija, išao sam jednom nenormalnom brzinom, a dvije "alfete" talijanske policije su me jurile dva sata i nisu me mogli stići. E, kad sam stao kolima na porat, iskočili sa automatima, da me hapse. Komandant Krsto je lično došao da me vadi. Ja sam policajcima rekao da sam htio da probam auto, da vidim mogu li me oni stići. Platio sam kaznu od 17.000 lira i rekao im da za kusur do 20.000 popiju piće.

- Je li istina da ste okretali auto pod ručnom pri brzini od 100 na sat.

- Nije. Bilo je 120 na sat. Policija je bila na jade od mene tih godina, otac mi je kupio novog "fiata 1300", pa sam s njim izvodio krive drine po Baru. Išao sam 120 pravinom pored kanala kod "Agave" i pod ručnom 7-8 puta u istom pravcu se okretao i zaustavio se. Svi su Barani aplaudirali, a nećeš vjerovat', i policija mi je aplaudirala.

- To je bilo sedamdesetih, doba "žestokih momaka" sa kodeksima ponašanja.

- Česo'i "žestoki momci", tada nije bilo kriminalaca ka' ovih danas. Možeš misliti kad sam ja bio najveći problem barske policije, što sam jurio kolima, pjeva' pjesme i puca levorom u vazduh. To je bilo vrijeme fer tuča, i dešavalo se - oni što se pobiju poslije da pođu na piće. U to vrijeme legenda najveća je bio Mitar Dabanović, i to se ne može osporiti. Bio je najjači čovjek, ljudina, stasit, visok, i nikad nikoga njije ugnjetavao, tukao se za pravdu.

- U žižu interesovanja SFRJ javnosti došli ste nakon katastrofalnog zemljotresa 1979. godine, kada ste uletjeli u polusrušeni hotel "Agava" i izvlačili ljude.

- Kad je počelo da trese, uzeo sam dijete i izletio van, a žena je drugo dijete iznijela. Onda sam se vratio u kuću i iznio svo oružje, svu kolekciju. Vidio sam neki oblak dima od desne strane, od Suda i "Agave". Potrčao sam tamo, čula se vriska, popeo sam se nekako u hotel, i to je bila jeza kako je hodnik bio iskrivljen, nijedna vrata nisam mogao da otvorim. Ušao sam u jednu sobu, pa preko balkona, uspio da evakuišem jednu ženu i jednoga čovjeka. Kad sam ja ušao, ušao je i Krsto Marković, bez jedne ruke. To da obavezno napišeš, vrlo hrabro i odvažno je sa mnom obišao sve. Poslije zemljotresa, ja sam se kao taksista stavio na raspolaganje Štabu Civilne zaštite da kroz Crnu goru vozim narod bez naplaćivanja. Svuđe sam vozio džabe da pomognem koliko se moglo. Radio sam, inače, kao taksista skoro 20 godina i sirotinju vozio džabe, to Barani znaju.

- Bili ste i najveći kolekcionar oružja u državi. Koliko ste najviše komada oružja imali u jednom trenutku?

- Nije mi oružje ni sad mrzno, nemoj se mislit'. Ne mogu da se tačno sjetim, ali oko stotinu, što dužih, što kratkih cijevi sam imao, od džeferdara do automata i puškomitraljeza, pištolja najnovijih modela. To je bilo u meni, jer smo vazda u kući imali par pušaka i pištolja i ja sam to kao dijete volio više no išta. Kupovao sam oružje i u Italiji, kod antikvara. Bilo je smješteno u soškama, samo u jedan okvir bio je 50 komada, cio jedan zid je bio u oružje.

- Još jedna urbana legenda kaže da ste rafalom dotukli svoju "alfu" nakon poraza u auto-trci?

- Tačno je da sam je iskrojio "Thompsonom", ali ne što nisam pobijedio, no iz drugih razloga. Tada sam na trci preko Sutormana čuvenog Franja Kunčera omeo za 15 sekundi na stazu od tri kilometra sa mojom čuvenom "alfom". Ali, izmislili su da sam zakasnio jedan minut sa predajom dokumenata komisiji u Virpazar i diskvalifikovali me. Uzeo sam automat, skrojio u "alfu" i rekao da sa bitangama neću da se takmičim.

- Sve su jugoslovenske novine objavile reportažu o Vašoj ponudi iz 1980. godine. Televizija je snimala priču. Ljudi su zaboravili taj događaj, hoćete li mi iz prve ruke ispričati priču?

- Bio je mart 1980. kad sam sio da ručam, kamion je bio natovaren, bio sam autoprevoznik, i taman kad sam prvu kašiku supe izio, udarna vijest je bila da je Titu otkazao i drugi bubreg. Ja sam ostavio kašiku i pošao u prvu poštu. Pišem ja telegram: Adresa - Konzilijumu ljekara Ljubljana. Tekst - "Čovjek sam svojih 33 godine, zdrav. Ako presađivanje jednog mog bubrega može da pomogne Drugu Titu, pozovite me odmah". I vratio se da ručam. Poslije 15 dana dobio sam iz kabineta ovu zahvalnicu što stoji na zid: "Poštovani druže Đuroviću, teško nam je da nađemo riječi kojima bismo opisali koliko nas je dirnuo vaš telegram Drugu Titu. Vašu spremnost da tako velikom žrtvom date lični doprinos njegovom ozdravljenju razumijemo, ne samo kao izraz ogromne ljubavi koju gajite prema Drugu Titu, već i kao izraz punog saznanja o značaju Titovog djela za nastanak današnji i budući razvoje naše socijalističke zajednice. Ne bismo željeli da povrijedimo osjećanja i dubinu vaših plemenitih pobuda kada vas molimo da sa razumijevanjem prihvatite naše objašnjenje da ova izuzetna žrtva nije neophodna, jer u liječenju druga Tita ljekari preduzimaju sve što je u granicama medicinskih dostignuća. U ime Kabineta Predsjednika republike, i u svoje lično ime želimo da vam uputimo izraze najdublje zahvalnosti. S toplim pozdravom za kabinet dr Anton Lah".

- Vi ste i kum Titovom sinu?

- Ne, nego Titovom unuku Joški. On me pozvao da mu budem kum na vjenčanju kad je uzeo Jelenu. Ovđen je bio skoro, treba i u avgust da dođe sa porodicom. Živi u Beogradu, ima restoran "Čuburska lipa", a kad se vjenčavao živio je u garsonjerici, toliko maloj da smo žena i ja, kad smo došli u posjetu, spavali na krevet, a on i žena mu na jorgan na pod. Eto što mu je ostavio Tito.

- I dalje ste zakleti Titoista. Pun Vam je stan slika, bisti, plaketa sa Titovim likom?
- Dolazio ovdje negdje 2000. neki Srbijanac da kupi od mene polovno vozilo, jedna magarčina velika. Ja ga uvedi u kuću, sjeda on za sto, i pita: "Još držiš ovoga u kuću?". "Koga?" - ja se pravim blesav. "Ovoga". "Ovoga? Ovoga držim dok je mene volja, a tebe ne ni sekunda, mrš napolje ološu jedan nevaljali". Kako da mu prodajem kola kad mi u kuću tako priča o Titu?

- Početkom 1999. na satelitsku antenu ste iscrtali Titov lik i natpis: "Ipak si najbolji, slava ti". Deset godina kasnije, ta slika još izaziva reakcije.

- Odavno se to od mene kupilo kad su one ljude koji su izašli iz revolucije zamijenili ovi fićfirići, kad su pričali da je Veljko Milatović izio svu jadnjad, a oni pojedoše svu Crnu Goru. Vidio sam, kuku nama bez Tita, ja sam na zazor, za inat, stavio tu sliku na satelitsku, da vidim hoće li mi ko što reći ili pucat' u to, pa da ih rasturim. Ja sam stražario u startu svaku noć, čekao ih karabinom i bombama. A sada, kad dođu posebno ovi stariji ljudi-turisti, ljeti, ja kad sam na balkon - oni kažu: "Svaka čast".

- A ona anegdota o "odbrani" zastave i spomenika na Kufin?

- Istina živa. Bilo je to 1981. godine. Vozim ja preko Kufina, i vidim krajičkom oka dvojicu kako čuče pored onih jarbola sa zastavama pored spomenika strijeljanim partizanima. Vidim ja što čine, da oprostiš, seru se ispod državne i partijske zastave, na oni plato kod spomenika. Au!!! Zaustavi ja kola, repetiraj "tetejca" i čujem: dvojica Albanaca pričaju. "Što činite, ustajte, gamadi", velim. Jedan poče da diže gaće, a ja ne dadoh, no mu uperih onaj pištolj i velim: "Kupi to rukama". Uze on ono što se ispraznio u pržinu neku, i pođe da ga baci niz stranu, a ja velim: "A, ne, ne, fukaro, u gaće s tim nazad". "Ne mogu", kaže on. "E, pa, nek ti pomogne prijatelj". Vidim ja - ispod druge zastave ista stvar. I ovom drugom prislonim pištolj: "'Ajde sad ti, junačino, trpaj u gaće". Učinje i on, veza učkur i izmrškah ih ja put Petrovca. Za nekoliko dana, valjda se pročulo, zove me jedan čovjek i daje mi peškir i sapun. "Okle ovo'", pitam, a on veli: "Sestra jednog od tih strijeljanih na Kufin ti poslala, i puno ti zahvaljuje".

- A činjenica da ste u zgradu Radio Bara bacili suzavac?

- To je živa istina, ali sam bacio suzavac jer nisam pri sebi imao prave bombe. Ovako je to bilo... Ante Marković je ispred Reformskih snaga dolazio u Virpazar, ručak mu se spremao i ja sam bio da ga sačekam. A protivnici postavili 10-12 auta da naprave barikade. Hoću da uđem unutra kolima i kažem policajcu: "Što je ovo, kakva je ovo napast u slobodnu zemlju". On će meni: "Đuroviću, nemoj da praviš probleme". A, je li? Uzeo sam onda onaj plavi barjak Reformskih snaga, levor držao repetiran u jaknu, izbrojao njih 27 do 30, i zvao kolovođu na megdan. Ako mi se ko suprostavi - ja pucam, ali špalir se razdvojio. Onda sam došao u Bar, do moje pizzerije "Jugoslavija" i sjeo sa mojim prijateljima. Počinje emisija Radio Bara i ja kažem njima: "Ako sad budu nešto lagali ka' što umiju, automatski idem da im bačim bombu". I počinje - izvještava jedan, sad je veliki Crnogorac i dječiji pjesnik, i počinje da laže kako je stalo na branik otadžbine 300 hrabrih Crmničana - rodoljuba... Ja nisam znao da je to traka, mislio sam da uživo priča taj mudrac. I reko' prijateljima: "Evo je prva lažavina, neću dalje slušati", ustanem, obučem maskirnu, opasam levor, i u podrum - kad ono nema bombi, zaboravio sam da sam ih prebacio u Dupilo. Imao sam jedino dvije granate suzavca i ja s njima u Radio Bar, u baraku.

- Samo momenat... Da ste imali prave bombe, Vi bi...

- Nego šta bih nego bacio, htio sam da rasturim, da ne lažu više. E, mrak je bio već. Ja kroz prozor gledaj, ne vidim nikog do dvije žene tamo, a tražio sam da vidim ovoga izvještača. Utoliko dolazi stražar, pita: "Što ćeš, Boško?", a ja mu velim: "Kreni rukom ka tom tvom 'tetejcu', ubih te na licu mjesta". On onda otrča u mrak i veli: "Nisam ništa viđeo, nisam ništa viđeo". Ja rukom, baaaam, u ono staklo - slomih jedno, pa drugo, izvadih obe granate suzavca, ali koliko sam čuo samo je jedna aktivirala. Svi su poskakali kroz one prozore na drugu stranu. Poslije sam kidnuo za Dupilo, zabarikadirao se i čekao snajperom hoće li se ko pojaviti da me traži. Niko. Došli poslije prijatelji, prebacili me na Cetinje, šili mi ruku. To ti je to. Ništa ti nijesam preskočio. Ja svima istinu kažem u brk.

- Jedna od priča vezanih za Vas je i učešće na legendarnom mitingu na Gazimestanu; ima i ona slika u "Barskim novinama" gdje ste sa majicom sa četiri "S" i sa šajkačom. Znajući Vašu kasniju aktivnost kao liberala, i kao krajnje crnogorski definisanu osobu, možete li da objasnite tu epizodu Vašeg života?

- To najbolje zna moja porodica i brat Sveto - iz kojih sam pobuda ja pošao. Evo, da razjasnimo jednom za vazda. Još kao dijete u školi učio sam o Kosovskom boju i kosovskim junacima, uvijek mi je iz Drugog svjetskog rata bio idol Sava Kovačević, a iz cijele istorije Miloš Obilić i posebno najmlađi moj imenjak Boško Jugović. Rekoše tada - proslava 600 godina Kosovske bitke se sprema, i ja kažem - idem i nosiću krstaš barjak kao Boško Jugović. Napravio sam barjak od 12 metara, i američkim starim oldsmobilom pošli pravo na Gazimestan ja i Pero Mihaljević, moj pokojni kum. Po mojoj procjeni, bilo je dva miliona duša kad je došao Milošević i počeo svoj ekstremni govor. Znao sam, života mi, da je došao kraj Jugoslavije kad sam čuo govor. A tamo na Gazimestan, ide jedan Srbin sa šajkačom i jaše konja, ba-bam, ba-bam, ja kažem Peru: "Drži aparat, hoću da se slikam na konja", ono od moga smetenila, od đavola, a ne kakvih drugih pobuda. Uzmem majicu sa ovog Srbina, tu majicu sa četiri "S", uzmem njegovu šajkaču, i slikam se na konja. Poslije je u "Barske novine" pisalo: "Od Velikosrbina do reformista".

- A što niste demantovali u novinama?

- A, ne znaš ti. Mjesec dana poslije onoga događaja, jednom sam pošao u Radio Bar sa papirom da im kažem da objave kako demantujem neke njihove lažavine. Ja na vrata - zaključano, ja kucaj - a one žene kad su me vidjele, bjež' kroz prozore. Mislili da sam opet došao da im bačim bombu. Tako nisam ništa demantovao.

- Krajem 1991. našli ste se i na dubrovačkom ratištu, kao dobrovoljac. Ni to nije baš najlogičniji potez, sa ove distance gledano.

- Ja sam mislio da će doći do rata mnogo većih razmjera u Crnoj Gori, a malo je falilo. Dva moja sina sam evakuisao za Italiju. Pošao sam u Dupilo, i iz đavola upalim radio koji kaže kako su hrvatske paravojne formacije granatirale Igalo i Herceg Novi. Rekoh - ako su krenuli po nama da vršu, nema što čekati. Uzeo sam maskirnu uniformu, moj snajper i prijavio se na Prevlaku. Bio sam sa pukovnikom Purlijom u obezbjeđenju. On je bio obavještajac, ispitivao ljude. Kad sam vidio koja je ura, ja sam se povukao, i čak štaviše pomagao sirotinji tamo. Jednom prilikom, uhvatili su nekoga staroga Hrvata poštenoga. On im veli: "Ništa ti ja ne znam, samo mi je žao da umrem, a da se ne najedem freške ribe". E, Boško je sjutra tražio da pođe u Bar, kupio je dva kila barbuna i sjutridan pošao u tu kuću i ponio ih. U istoriji mog života, bez obzira kakav sam sve bio i kakve sam gluposti radio, taj rat je jedina crna mrlja u mom životu.

- Prvi otvoreni kafić u baru bio je Vaš - "Njegoš", u uskom hodniku pored "Izbora jedinice".

- Kafić "Njegoš" je radio od 1983. do 1988. i imao je svoju dušu: Jedini za pet godina nijesam pozvao policiju, no sam sve siledžije nogama u prkno išćerao. Ta Topolica sedamdesetih je imalo svoju čar i ljepotu, i dušu.

- Često ste imali tu robinhudovsku crtu i branili slabije?

- Prije neki dan, ja da kupim na pjacu kod jednoga čovjeka, on veli: "Boško, za tebe džabe". "Kako, more?", a on veli kako su ga u "Prisli" jednom maltretirali neki jakoči, fićfirići, dok je bio sa đevojkom. Ja sam se automatski diga' i išćerao ih napolje. Vidiš, on to nije zaboravio, a ja bogomi jesam. I još jednu stvar da objaviš: Kad je bila tragedija u aleksinačke rudnike devedesete, imao sam u kuću 3000 maraka, cio moj kapital, i pošao sam u poštu, promijenio ih u tačno 10 milijardi dinara. To sam poslao djeci poginulih aleksinačkih rudara i javio Kriznom štabu da mi tog ljeta šalju svakih 15 dana petoro đece kod mene na ljetovanje. Svakog od te đece sam ispratio iz Bara novčano. Ovo velim samo za one koji kažu da ja ne volim Srbe. Ja volim sve dobre ljude ovoga svijeta.

Željko Milović, "NBN", 2008.