BRDO GOLOVA I JEDAN ŽUTI KARTON

Najstariji aktivni igrač u istoriji FK "Mornar", bio je BORO RAIČEVIĆ. Posljednji zvanični meč u karijeri odigrao u 41. godini, i među pet je najboljih strijelaca u istoriji ovog kluba. Olicenje je i simbol fair-playa, jer je za svo provedeno vrijeme na terenu dobio svega jedan jedini žuti karton. Bio je ubitačni špic, mirnog temperamenta. I danas ne propušta utakmice "Mornara". Ima dvije kćerke i sina. Ivana I Jovana su članice Atletskog kluba "Mornar", a Luka je golman u pjetlićima "Mornara". Jovana i Luka su reprezentativci Crne Gore.

- Koliko ste golova postigli u dresu najmilijeg kluba?

- Jedan od većih problema klubova koji ne igraju na tzv. velikoj sceni je taj što se u njima niko ne bavi statističkim podacima. "Mornar" nikada u svojoj dugogodišnjoj istoriji nije vodio evidenciju o ovom bitnom aspektu igre. Dakle, sve se svodi na priču rekla-kazala, i najčešće na nagađanja bez opravdanih argumenata, zasnovanih na sjećanjima. A pošto ona blijede, ja većinu svojih golova pamtim. Da sam najbolji strijelac neću reći, bilo bi nepravedno prema ostalim igračkim legendama kluba. Da sam u prvih pet ili deset - sigurno jesam. Tačan broj golova ne znam, a da ih je bilo - jeste.

- Ko bi to bio ispred Vas po broju postignutih golova?

- Uvijek smo imali sjajne napadače, svako je bio gazda svoga vremena, počevši od Dana Delibašića, Pera Dragišića, preko Svetozara Kepa Vujovića, Skendera Biševića, ili od novijih generacija Srđana Radonjića i Dejana Nenezića. Žao mi je što ne postoje pravi podaci, da se sve stavi na papir, i utvrdi ko je najefikasniji.

- Fudbalom ste poceli da se bavite davne 1969. Skromni uslovi, bez travnatih podloga, bez moderne opreme, i bez novčane satisfakcije...

- E, ali smo zato mi igrali fudbal, a danas se živi od fudbala. U tome je razlika. Nema danas šmeka, driblinga, pasa, solo-prodora. Da me ne shvatite pogrešno - ima, ali nije to to. Ne igra se ova magična igra samo zbog para, ima nešto u samoj igri. U želji da nadigraš rivala, da se boriš za svoj klub. Dok je toga bilo, igrao se fudbal u Baru. Po dvije-tri hiljade ljudi je dolazilo, jer su znali da smo dio njih, i da izgaramo zbog njih i dresa koji nosimo. Nije bilo para, ali ni tog osjećaja koji se može porediti sa izlaskom na korzo kad postigneš gol-dva, a svi ti prilaze, prepoznaju i čestitaju.

- Da li to znači da ste upravo zbog toga odlučili da se bavite sportom?

- Početkom sedamdesetih mnogi su dolazili da postanu dio kluba i tradicije. Ne treba zaboraviti da su tada postojale samo dvije selekcije "Mornara": seniorska i omladinska, u kojoj si - ukoliko si posjedovao neophodan talenat i kvalitet - mogao biti već sa 12-13 godina. Igralo se i treniralo na čuvenim Darovim topolama. Koliko si morao znoja proliti da bi postao dio kolektiva! Nije bilo maminih i tatinih sinova koji su preko noći postajali prvotimci. Vladala je velika, zdrava konkurencija, pravi sinonim za uspjeh. Stariji igrači su za nas bili bogovi. Kada je seniorski tim igrao mečeve, mi smo se divili Danu Delibašiću, Mišku Ćalasanu, Laletu Bokanu, Pavlu Kopitoviću, Vasku Pioli, Ćipu Aleksiću...

- Igrača je bilo, a uslova?

- Kad vidim ove mlađe da se žale na uslove, ne mogu da razumijem. U naše vrijeme bio je jedan improvizovani teren, i jedna mala svlačionica koju smo svi koristili. Mi smo mlađi satima čekali da se neka lopta odbije, ili da ne dođu ovi stariji da bi mogli makar malo da zaigramo. Kopačke su bile prava rijetkost. Znanje smo upijali od starijih koji su nam bili i treneri. Tako sam i ja radio, i bio poslušan. Uskoro sam dobio šansu da zaigram. Poslije smo igrali na terenu kraj Pivnice. Sjećam se prvih mečeva u dresu omladinaca. Igrali smo protiv "Sutjeske" u čijem sastavu su bili Rajko Vujadinović, Nikitović, Rakojević, a ubrzo i protiv "Budućnosti" na čelu sa Vukčevićem. Imali smo solidnu ekipu i mogli smo sa svima da se nosimo.

- Poslije par godina, u potrazi za novim izazovima stigli ste u "Rijeku".            

- Čuveni klub, sa dobrom tradicijom. Trener mi je bio Dragutin Spasojević. U Hrvatskoj sam proveo jednu polusezonu, 1977. godine, i nijesam se baš najbolje snašao. Bio sam mlad, a u situaciji da još učim. I učio sam, a svoju šansu vrebao iz prikrajka.

- Ali je na Kantridi nijeste dočekali. Međutim, u "Radničkom" iz Niša jeste. Igrali ste sa Pantelićem, Bojovićem, i ostalima.

- Jesam igrao... ali na treningu... hahaha... Izuzetno je jaka konkurencija bila. I to mi je značilo, da budem rezerva takvim imenima. Znao sam, doći će i mojih pet minuta.

- A dočekali ste ih u Kragujevcu. Prvo u "Radničkom", a zatim u "Zastavi"?

- Možda i sedam najljepših fudbalskih godina proveo sam u tom gradu. Igrao sam sjajan fudbal, tresao mreže, bio omiljen kod navijača. Davao sam sve od sebe, a to mi se na svakom koraku vraćalo. "Zastava" je tada bila najjača firma na Balkanu. Ulagali su u klub, i tražili rezultate. Igrao sam Drugu ligu, ali kao da je Prva bila u pitanju. Čak smo nekoliko sezona bili bolji i od ponosa Kragujevca - "Radničkog". Ostaće zabilježeno da sam bio najbolji strijelac u istoriji FK "Zastava", kluba koji na žalost više ne postoji.

- I pored nekoliko unosnih ponuda iz Srbije, odlučili ste da se vratite u Bar.

- Kako kažu, prva ljubav zaborava nema. U najboljim igračkim godinama, a tada sam ih imao 26, vratio sam se tamo gdje pripadam. U jedini klub za koji istinski navijam - "Mornar". Da li je to bio pravi potez? I  danas tvrdim da jeste. Od bivšeg kluba "Zastave", dobio sam sjajan posao - postao sam generalni zastupnik njihovih vozila. Spojio sam ugodno sa korisnim, a fudbal igrao iz čiste ljubavi prema matičnom klubu.

- Karijeru ste završili 1989. kao najstariji aktivni igrač "Mornara", uz Anta Radovića koji je "kopačke o klin" okačio u 39. godini. Na Vašem oproštaju u gradu podno Rumije gostovala je, ni manje-ni više, nego "Crvena Zvezda".

- Istina je da sam kao najstariji aktivni igrač završio karijeru, ali to ne znači da sam najviše baš ja pružio klubu. Ima nas dosta. Svako je na svoj način ugradio po jedan kamen u građenje institucije zvane "Mornar". Karijeru sam završio kao pomoćni trener i igrač, više sam ulazio u igru kada je bilo potrebno. "Zvezda" je dosla u jakom sastavu i savladala nas 8:0.

- Podatak za Ginisa da ste, za sve godine igranja, dobili samo jedan jedini žuti karton.

- Koliko god zvučalo nestvarno, tako je. Uvijek sam igrao u granicama dozvoljenog. Dobio sam samo jedan, i to potpuno neopravdani žuti karton.

- Najveći uspjeh u karijeri?

- Čini mi se da smo najviše postigli 1989, ulaskom u savezni rang takmičenja. Vodio nas je Dimo Mitrović, ja sam bio kapiten, a pored mene Kendi Bišević, na golu Radovan Bujić, sjajni Mlađo Vukićević, Neno Vučković, Željko Leković... Kakav se fudbal igrao. Po tri hiljade ljudi je dolazilo. U svakom meču smo minimum tri gola dali. To je bio fudbal, i prava fudbalska groznica. Te se stvari nikad ne zaboravljaju. I, da se zna - nikada ni jedan dinar ili cent nisam stavio u džep od FK "Mornar". Igrao sam duže od mnogih, ali sam igrao iz čiste ljubavi. Nije da mi nije bilo nuđeno, ili da nijesam zaslužio, ali neka ostane zabilježeno da kao igrač i trener, ništa od "Mornara" nijesam uzeo. Samo sam davao. Cijelog sebe.

Nemanja Janković, novembar 2007.