NE PRAVIM KOMPROMIS SA PROSJEČNOŠĆU

Istoričar umjetnosti, upravnica galerije "Velimir A. Leković" ANASTAZIJA MIRANOVIĆ jedna je među najintrigantnijim ženama u Baru. Neko ko je uspio da pomiri duh davnih vremena i kulture, i da ih sklopi u mozaik savremenog svijeta, a da uz to ni jedna kockica ne ostane suvišna. Njenim dolaskom u Bar kultura, moda, umjetnost dobili su neki novi tok, obilježen snažnim autorskim pečatom.

Otkud Anastazija Miranović u Baru?

Ljubav je razlog mog življenja u Baru i sticaj srećnih okolnosti, koje su uslovile da sa suprugom Mladenom u ovom prelijepom gradu osnujem porodicu. Dolazim iz prostorno i kulturološki drugačije sredine, tako da je moj život ovdje prošao, do sada, kroz više faza. Smatram se Barankom, i u svom radu se tako i predstavljam. Obzirom da se bavim javnim poslom, koristim svaku priliku da doprinesem afirmaciji i prezentaciji našeg grada, kako u Crnoj Gori, tako i van njenih granica. Smatram za privilegiju mogućnost da živim činjenicu koju većina uglavnom teoretski zna: Crna Gora je jedna od najljepših zemalja svijeta, upravo zbog toga što je na prostorno maloj teritoriji koncentrisano mnoštvo prirodnih kontradiktornosti i kulturoloških različitosti. Dakle, to što sam rođena Kotoranka, porijeklom sa Cetinja, što posljednjih deset godina živim u Baru, doživljavam kao prednost i mislim da nas sredina u kojoj smo rođeni i u kojoj živimo umnogome određuje. Cetinje - srce Crne Gore i Kotor - njeno kulturno uporište, estetski su me formirali, a Bar me kao takvu prihvatio, kvalitativno i suštinski upotpunio moj život.

Vašim dolaskom na čelo gradske galerije, ona postaje prestižno mjesto crnogorskih likovnih dešavanja. Kako uspijevate da, osim umjetnika, privučete i veliku pažnju medija?

Galerija "Velimir A. Leković" je i do sada bila respektabilan umjetnički prostor, a zasluga za to svakako pripada mojoj uvaženoj koleginici Koviljki Ćalasan, koja je više decenija vodila ovu galeriju. Ime koje nosi galerija dodatno obavezuje. Crmničanin Veliša Leković bio je istaknuti crnogorski umjetnik, čije djelo s ponosom prezentujemo u djelu stalne postavke našeg izložbenog prostora. Ono što mi je izuzetno drago, što detektuje stručna javnost i umjetnici, činjenica je da se pojačanom programskom aktivacijom barske galerije decentralizuje crnogorski umjetnički prostor, kada je riječ o likovnoj umjetnosti, i to time što se središte iz Podgorice pomjera na primorje, u Bar. Nešto više od dvije godine rukovodim galerijom "Velimir A. Leković", koja posluje kao jedna od pet radnih jedinica Kulturnog centra Bar i ima svu potrebnu podršku uprave Centra. Protekli period rada galerije bio je više usmjeren ka dinamici izložbenih aktivnosti i obogaćivanju programskih sadržaja. Sada su se stekli uslovi da se krene sa rekonstrukcijom i adaptacijom galerije po važećim standardima savremenog galerijskog poslovanja. Nadam se da će, kada galerija bude i tehnički savremeno "osposobljena", biti mjesto koje će moći odgovoriti visokim standardima zahtjevnih multimedijalnih umjetničkih projekata. Ne treba zaboraviti da se radi o tristo metara kvadratnih, mermerom obloženog izložbenog prostora na samoj obali mora. Dugo godina se bavim ovim poslom, kao istoričarka umjetnosti rukovodila sam Centrom za kulturu u Kotoru, bila kustos Narodnog muzeja na Cetinju, saradnik brojnih pisanih i elektronskih glasila, i znam koliko je važna sprega javnog posla i medija. To dvoje jedno drugo podržava, dopunjuje. Odavno mi je postalo jasno da, ako jedan događaj nije "pokriven" medijski - kao da se nije ni dogodio. Stoga se trudim da izložbe koje organizujem i druge umjetničke aktivnosti adekvatno medijski prezentujem. Uvela sam praksu da pred svaki kulturno-umjetnički događaj organizujemo press-konferencije. Jednostavno, saradnja sa medijima je neophodna za posao kojim se ja bavim.

Koji su kriterijumi koji opredjeljuju u selekciji izložbi? Postoje li i "direktive"?

Prvenstveno umjetnički, što naravno podrazumijeva isključivo kvalitet. Smatram da je bolje imati manje programa, ali da su visokog kvaliteta. U prosjeku, u galeriji se realizuje jedna do dvije izložbe mjesečno. Takođe, praksa je da u galeriji izlažu akademski umjetnici. Bar bi trebalo da dobije neki alternativni protor za izvorne umjetnike i amatere. Dobijamo puno zahtjeva za izlaganje, a gdje sam u dilemi - konsultujem Stručni savjet galerije. Direktivu je ponekad neizbježno sprovesti, ali, na svu sreću, malo je takvih slučajeva. Uostalom, direktiva je pratilac svakog državnog posla, ima je i u djelatnostima kulture i umjetnosti.

Anastazija Miranović kao modni kreator? Kako se, kao istoričarka umjetnosti, krećete svijetom modnog dizajna?

Istorija umjetnosti omogućava široko polje djelovanja u svim pravcima gdje se rukovodite estetskim kategorijama. Široko obrazovanje koje stičete izučavajuci ljudsku civilizaciju, istorijski prateći čovjeka kao umjetničko i kreativno biće podrazumijeva i odnos prema odijevanju. Dakle, osim što podrazumijevajuće pratite u civilizacijskom hodu odnos čovjeka prema kostimu, frizuri i svim pratećim atributima njegovog outfita, kritičko i permanentno sagledavanje, analiziranje i praćenje umjetnosti pomaže u  osnovnim kategorijama, tipa kompozicije, odnosa boja, osjećaja za detalj itd, kada je moda u pitanju. Zamislite, Verica Rakočević je defektolog po obrazovanju, ali takođe i jedna od naših najboljih kreatorki. U osnovi bavljenja modnim dizajnom je talenat i jak estetski osjećaj. Ja modi prilazim umjetnički. Dakle, moj odgovor bio bi da su istorija umjetnosti i moda kompatibilne kategorije, i svakako u mom slučaju prednost.

“Crno-bijela” modna priča Anastazije Miranović?

Moja ljetošnja kolekcija "Black or White" predstavljena na prvom "Fashion Show Bar 2008" imala je u osnovi dihotomnu crno-bijelu priču, sagledanu likovno i estetski sasvim lično. Svaki od 36 modela ove kolekcije po jedna je Anastazija Miranović. Ekstravagantna i elegantna priča kroz čiste crno-bijele forme, sa izvjesnom notom grafizma. Par modela je rađeno u intenzivnim, aktuelnim bojama, čisto da razbiju monotoniju crno-bijelog. Inače, to su dvije najzastupljenije boje u svijetu modnog dizajna i nema žene koja u svojim odjevnim kombinacijama nema nešto crno ili bijelo. Savršenstvo ta dva principa za mene je veoma inspirativno i svakako ovom kolekcijom nisam "potrošila temu". Ne pravim kompromis sa prosječnošću. Prvenstveno sebe ne sagledavam tako, pa ni ono što radim. Smatram da treba javno nastupiti ako imaš šta da pokažeš iznad prosječnosti. Novost kao kategorija odavno je potrošena. To nije moja filozofija, već mnogih uvaženih teoretičara, među kojima prednjači Bodrijar. Nov može da bude način implementiranja i kontekstualizacije sa savremenim zbivanjima, modnim, u ovom slučaju. Ljudi koji prate modu ocijenili su moju prvu kolekciju kao veoma  ozbiljan rad, što tumačim mojim dugim modnim promišljanjima i realizacijama na ličnom planu. Od tinejdžerskih dana kreiram za sebe, mnogima se dopada stil mog odijevanja i pokušala sam da napravim nešto slično i za druge. Činjenica da većina modela iz kolekcije nije više u mom vlasništvu govori u prilog činjenici da se, po više osnova, "isplatio" moj iskorak u svijet mode. Naravno, tu priča tek počinje.

Ko je Anastazija Miranović ispod "šešira” javnog života?

Normalna, porodična žena. Majka dvije divne djevojčice - Karle i Tare. Sva moja profesionalna angažovanja imaju jedino smisla ukoliko sam ostvarena kao supruga i majka. Pripadam modernim, savremenim ženama, koje znaju da organizuju svoj porodični i profesionalni život. U svemu što radim, imam veliku podršku moje porodice, što cijenim i podrazumijevam.

Olivera Mašanović, „NBN“, 2009.