MOJE SU SKULPTURE MELANHOLIČNE

ZLATKO GLAMOČAK, likovni umjetnik, rođen 1957. godine. Put ga iz Bara vodio, preko Beograda i Venecije, za Pariz, gdje živi od početka osamdesetih do danas. Jedan je od najpriznatijih naših stvaralaca u inostranstvu. Njegovi radovi zauzimaju počasno mesto na važnim tematskim izložbama u Francuskoj. Izlagao je sa najvećim imenima svjetske umjetničke scene kao što su Žan Mišel Baskijat, Kit Hering, Ben, Sezar i mnogi drugi. Malo je onih što ne znaju kako izgledaju Glamočakove apokaliptične kreacije. I po čemu se razlikuju od drugih. Njegov upečatljivi "Pop Dukljanin - Grgur barski" posljednja je skulptura koja je postavljena u Baru, na korzou.

- Obično se kaže da je "dijete otac čovjeka". Kojih se slika Bara sjećate kao prvih? Koji su prvi zabilježeni, a danas zapamćeni osjeti grada?

- Slušaj, drugar, uvijek mi ovakva pitanja djeluju pomalo patetično, a pošto pomalo zadiru i u intimu nerado pričam o tome. Međutim, da ne bih razočarao čitaoce, trebao bih da pričam o nekom sunčanom Baru… Istina da se sjećam i par sunčanih dana, recimo kada je Tom Džons pobijedio na Pjesmi Evrovizije, zatim onog sunčanog dana kada je emitovan onaj lažni snimak tobožnjeg sletanja na Mjesec, te ubistva Kenedija. No, onog čega se sjecam kao markantnog i gdje je "dijete (možda) otac čovjeka" -  to je neka barska melanholija za vrijeme kiša. Stanovao sam u tadašnjoj pošti koju su baruštine, lovci i patke dijelile od ceste koja je spajala ondašnju malu Topolicu i raskrsnicu. I tu, sa pošte, imao sam pregled te ulice sa čestim povorkama koje su se vukle iza kombija tamića, u kome je odvožen nečiji kovčeg na Gvozden Brijeg… Markirao me je i položaj nekoliko utopljenika koji su se oslanjali samo na pete i tjeme, izvijajući se u neki luk, poput mosta, te nekoliko kerova koje je jedan moj komšija, godinu ili dvije stariji od mene, a sada netolerantni religijski guru u Baru, sadistički dotukao ušicama sjekire. Ja sam, kasnije, naivno pokušavao da ih vratim u život, noseći im mlijeko i tjerajući im mušice sa već iskopnjelih očiju… Da li je to slučajnost, ili ja od toga pravim pravilo, ali nekako sam uvijek stanovao u blizini groblja, čak i prodavnice u kojima kupujem materijal za skulpturu su u blizini groblja… I danas, kada god pored mene prođu pogrebna kola, uvijek se zaustavim i poklonim. Čak, od nas petoro koji smo se družili od dijetinstva, samo smo dvojica živi. Kada sretnem Zdravka predložim mu: "Izvlačimo šibicu, i ko izvuče kraću sljedeći je!". Možda ova priča dijeluje teško i sumorno, no, čini mi se "da se samo ozbiljni raduju dok se prazni smiju". Ova priča negdje nosi i neku đavolju kreativnost, što se moglo i potvrditi prilikom susreta sa danas najvećim živim kinematografom Dejvidom Linčom kome je ova priča, ispričana sa puno detalja, bila uvod, te sam ga sjutradan šest sati vodio po Parizu pokazujući mu dio bizarne istorije Pariza i, pored ostalog, mjesto gdje je u kanalizaciju prosut pepeo grčkog pijesnika Elijasa Petropulosa po sopstvenoj želji.

- Kad ste prvi put osjetili da se krije umjetnik u Vama? Obično slikari pominju učiteljice, roditelje... U jednom razgovoru ste rekli da ste odvajkada znali da znate da crtate, ali niste umjeli da driblate? Nastaju li dakle umjetnici rođenjem, ili se stvaraju stalnim usavršavanjem?

- Imam jednu fotografiju s papirom i olovkom u ruci, imao sam možda tri godine, i ako doživim jednu retrospektivu vjerovatno će se ona naći u budućoj monografiji... A da sam otkrio da imam talenta, to je bilo vjerovatno tada. Što se tiče driblanja, nekad sam pikao fudbal na poljani, između pošte i Sokolane, sa Ivicom Buntićem koji je imao čudesan dribling. Bio sam ubijeđen - ako ne zaigra za reprezentaciju galaksije, ono će bar zaigrati za reprezentaciju svijeta, a on nije dogurao ni do reprezentacije Jugoslavije. E, tu me je razočarao! Svejedno, volio bih, poslije više od trideset godina, da ga vidim.

- U školi nijeste bili zapaženi kao uspješan đak, ni na studijama pretjerano, barem ne po uspjehu. Često ističete da ste završili Akademiju u istom uglu u kojem ste i počeli. Da li je to bila introvertnost zbog - uslovno rečeno, nekakvog kompleksa - ili prosta potreba da se odvojite od gomile?

- Ti sad nikako da se odvojiš od tih priča za osnovnu školu, a izgleda da tu moju istoriju poznaješ bolje od mene samog. Pa, kažu da ni Ajnštajn nije bio najbolji učenik, a francuski nobelovac iz fizike, od prije neki dan, Albert Fert negdje je doživio istu sudbinu! Zamisli, drugar, da je on svom učitelju iz fizike u osnovnoj školi objašnjavao fenomen špageta - kada padnu na zemlju zašto se razbijaju na tri, a nikada na dva dijela, i upravo su ga te špagete odvele do Nobelove nagrade! Mene je više od ameba i paramecijuma u školi interesovao odnos Skarlatija i Mocarta, ili izučavanje anatomije i Sikstinske kapele, a od Kosovskoga boja više me je zanimao Berdžajev i njegova "Ruska religijska misao". Tako je bilo i na studijama - šta ćeš, ima nas raznih...

- Kako je izgledao odlazak u Pariz? Je li Vam to bio civilizacijski i kulturalni šok, ili dolazak u umjetničku Meku? Da li ste bili primorani da izgubite jedan dio sopstvenog personaliteta i uklopite se u tamošnje slikarsko pozorje? Kako je izgledala borba da se ne bude "mrtav i anoniman"?

- Ne, meni uopšte odgovara ta diskretnost i distanca koju njeguju Francuzi. Kulturnog šoka nije bilo, mada je trebalo vremena da se neke stvari koriguju. Ono što je za mene bio šok, to je imigracija zadojena histeričnim nacionalizmom, kako ju je okarakterisao beogradski sociolog Nebojša Popov. Uostalom, svjedoci te histerije bili su, uostalom, i istoričar Šerbo Rastoder i ministar Backović na gostovanju u tadašnjem Kulturnom centru SCG. Što se anonimnosti tiče, neki to rade poput velikoga Toškovića, drugi poput maloga Papa - talentovanog provokatora - tako da i danas kruži priča Parizom: kad je Papo došao u Pariz, u kome je već bio Tošković, nije više bilo mjesta za dvojicu, te je jedan morao napustiti grad. Papo je ostao.

- Vaša su djela bujica nesputane energije, koja izaziva ambivalentna osjećanja - osjet tjeskobe, ali i potrebe da se bude dio te iste tjeskobe, makar fizičkim prisustvom i gledanjem. Kako tumačite te ekstremne reakcije na Vaša djela - meni se čini da ste pogodili kod ljudi onu tačku buđenja iskonske potrebe za apokalipsom.

- Slušaj, baš ti hvala na ovoj konstataciji, možda ne bi bilo loše da mi napišeš jedan predgovor. One su meni toliko lijepe, nekad mi djeluju melanholično - kao sevdalinke - i ne kao poslanici apokalipse, već poslanici izbavljenja i spasa, odnosno kao apokatastaza spasa. Apokalipsa? Ne daj Bože da je apokalipsa zadnja riječ koju bismo izgovorili. Ljudi su možda jednaki samo u zatvorima, kako ljudska mrcina, tako i profesor fakulteta koji je možda popio čašicu više i izazvao sudar… Izuzetak, možda, predstavljaju pritvoreni pravnici, jer oni stalno pišu neke molbe.

- Izgledate prilično konvencionalno za umjetnika koji stvara apokaliptične kreacije? Svjedoci smo pozerstva, kvaiziboemstva i glume kod Vaših kolega. Gdje prestaje ego, a gdje potreba da se zbilja ponašaš po svojim kanonima? Jakom egu vjerni pratilac je paranoja, zar ne?

- Ni to ti ja, drugar, ne znam - kako konvencionalno, tako i nekonvencionalno. Kad sretnem mladiće iz gradske čistoće što čiste onaj dio Bara ka Bjelišima, gdje živim, pozdravim ih i porazgovaram sa njima. Ponešto od njih i naučim i, zamisli, oni su tu da nama bude lijepo i čisto, pa zar to nije i neki uzvišeni posao! I oni se bave nekom estetikom. Svakom kelneru se nasmiješim i kažem: Dobar dan! S poštovanjem pridržim starijoj ženi vrata od prodavnice, mada moram priznati da mi to nije mrsko ni mlađim damama… Upoznao sam mnoge značajne umjetnike druge polovine XX vijeka, od Sezara preko Armana, Bejkna, velikog teoretičara Pijera Restanija, mnoge značajne filozofe, a zahvaljujući mojoj supruzi kao specijalisti za pitanje Balkana mnoge političare, generale na raznim konferencijama, i svi su izuzetno obični. Volim u društvu popiti čašu dobrog vina, čuti dobro odrecitovanu pjesmu, naročito kako to radi Slobodan Marunović, a kvaziboemija - pa to je možda potrebno, kao u onoj pjesmi koja kaže: Mali muževi potrebuju velike supruge, mali šoferi velike automobile, mala pozorišta igraju samo istorijske drame, dok mali glumci rasipaju velike gestove…

- Među rijetkima ste koji glorifikuju socrealističku umjetnost, a minimiziraju utjecaj i kvalitet pop-arta. Objasnite mi razloge za takav stav, obzirom da je pop-art postao dominanta u tzv. potrošačkoj umjetnosti, a socrealizam ostao u zapećku istorije?

- Ma, socrealizam je izuzetna stvar. To su bili majstori. Zamisli nekoga danas nazvati majstorom! Oni su imali vjeru u čovjeka, imali ambiciju, imali onaj pogled u daljinu koji često srećemo na njihovim dijelima, imali su žrtvu i nisu se predali divljem hedonizmu. Pop-art je sve suprotno od toga: obožavanje novca, odnosno proizvoda, glorifikacija hedonizma, dizanje neznanja na nivo ikone - no, otom potom. Prije dvije godine, na Cetinju u Plavom dvorcu gostovala je izložba studenata iz Italije, i bio sam iznenađen stavom njihovoga profesora koji je govorio da umjetnosti nedostaju one vječne kategorije koje je imao i socrealizam. To je posljedica, između ostaloga, te nesretne Revolucije iz ‘68 koja je u ime slobode nametnula tiraniju slobode. Ubijeđen sam sam da će mnoge ikone pseudoslobode ubrzo pasti kao, recimo, Žan Pol Sartr.

- Radite sa poliesterom, materijalom koji je znao umjetnicima da uzme živote jer je izuzetno toksičan. Ne razmišljate o mogućnosti da takav način rada trajno ugrozi i Vaše zdravlje? Vrijedi li toliko žrtvovati za kreaciju? Malo zvuči patetično, ali ovdje se zaista postavlja staro pitanje svrhe takvog rada?

- Da, poliester je materijal izuzetno toksičan, naročito poliesterska prašina. Teško mi pada kada vidim momke da popravljaju brodove u marini bez zaštite, i da srljaju u bolest, ne želeći da prihvate nikakvo upozorenje... Od poliestera je stradala velika skulptorka Niki de San Fal, kao i slikar Lazar Vozarević, načuo sam da je Lubarda imao problema zbog toksičnih isparenja, kao i profesor beogradske akademije Kratofil koji je uveo poliester u skulpturu Jugoslavije. Pa, i ja se ne osjećam najbolje... Nadam se, ipak, još po nekoj izložbi, uostalom, i Dado je u jednom intervju rekao: "Moje slikarstvo mi je važnije od moga života".

- Očigledno da boravkom u Parizu niste izgubili osjećaj lokalpatriotizma, što ste dokazali i skulpturom Popa Dukljanina. Svojevremeno ste tvrdili da postoji "biološki identitet" slikara, gdje je on kod Vas? Ima li umjetnik taj prefiks "nacionalni" i "lokalni"?

- Ne, ne, ne! Lokal patriotizam su za mene "barske Naike", kako zovem one opanke sa gumom od auta mjesto đona i ekserima, koje inače rado nosim, i koje su i bile razlog upoznavanja Dejvida Linča i mene, uz njegovu molbu da mu nabavim iste, i ostavim kod prijatelja u Parizu. Drugi moj lokalpatriotizam su zinzule koje svakoga septembra dijelim mojim prijateljima u Parizu. Što se tiče Popa Dukljanina, pa on prevazilazi lokalizam, on je kao Šekspir univerzalan.

- Kako je došlo do toga da napravite Popa Dukljanina? Zašto on, i otkad se Francuzi interesuju za "našeg čovjeka"? Samoj izradi prethodio je mukotrpni posao istraživanja. Opišite mi kako je to teklo, i šta se sve izdešavalo od skice do postavljanja biste na korzo?

- Ta mi se ideja vrzmala po glavi gotovo 20. godina, tačnije kada sam 1984. godine prvi put vidio gigantsku statuu Grgura Ninskog, rad Velikog Mestrovića. Ta skulptura odiše ne samo gigantskim znanjem, već i onim što imaju sva velika djela: da vas natjeraju da se i sami okušate u nečemu sličnom. Od 2003; godine napravio sam sedam varijanti Popa Dukljanina, a ova zadnja je izabrana, i od donatora - braće Biribin, i od Žan Žak Difoa, profesora vajanja na pariskoj akademiji i asistenta već legendarnog Sezara. Naravno, trebalo je proučiti neke detalje u vezi odežde, krsta, fizionomije. Meštrović je, na primjer, radeći karijatide na Lovćenu, raspolagao sa 10.000 fotografija Crnogorki da bi izvukao karakteristike fizionomija. Ja sam vodio računa o nekim karakteristikama fizionomija jadranskog sliva, o karakteru ruku i karakteru tijela, da se tijelo osjeća pod odorom. Kako da su se Francuzi zainteresovali za Popa Dukljanina? Odgovor možda leži u jednoj opaski Dragana Vukčevića, profesora Pravnog fakulteta: "Ljudi griješe kad misle da prvo treba imati pare, pa tek onda realizovati nešto". Prvo treba plasirati ideju, a onda će i doći pare koje će je realizovati. Tako je bilo i sa Grgurom Barskim. Ja sam ga napravio, a on se sam, svojom harizmom, "pobrinuo" da nađe donatore, i našao ih je u Francuzima, i hvala mu. To što je on sada u Baru, izliven  u bronzi, on je sam zaslužan, a ja sam mu samo pripomogao, kao i odgovorni u SO Bar koji su podržali ovaj projekat i finansirali izradu postamenta.

- Skulptura, iako iskače iz Vašeg opusa, ima neke crte koje su u radu svojstvene samo Vama. Prsti, na primjer. Rekli ste mi da ste koristili male srednjovjekovne trikove pri vajanju.

- Skulptura je izuzetna stvar, ali je treba znati čitati. Recimo, glava Mikelanđelovog Davida je disproporcionalna, jer se gleda odozdo i mora biti masivnija da se ne bi izgubila proporcija. Nasuprot tome, njegov polni organ je mnogo manji, jer je David prestavljen u momentu kada se sprema za borbu, dakle u trenutku kada je ispunjen strahom i nelagodnošću. Pri izradi biste koristio sam se nekim iskustvima majstora skulpture, recimo da bi treperila, da bi živjela i disala - kao i kod Mikelanđelovog Mojsija - tako i na skulpturi Popa Dukljanina fizionomija je u predjelu vilice zabačena u lijevu stranu, kao kod čovjeka koji donosi važnu odluku. Ako smo dešnjaci, i tad se vilica pomjera od desna na lijevo, a u toj situaciji odluke jedno oko je dignuto u odnosu na drugo. Šaka u kojoj je stisnut "Regnum Sclavorum", zbog stiska je šira od one koja pokazuje na knjigu. Tekst na horizontalnoj bazi postamenta je u funkciji poklonjenja Grguru Barskom. Da je tekst uklesan na vertikalnom postamentu, samo bismo ga pročitali - ovako moramo obići Popa Dukljanina spuštene glave. Da bi se pročitao tekst, neophodno je, dakle, pokloniti mu se, i to je, na neki način, modifikovana dosjetka Napoleonovog sarkofaga.

- I za kraj, priča o Vašem sasvim specifičnom kućnom ljubimcu - gavranu?

- Ćoko, ime mog gavrana, na peruanskom znači kukuruz. To ime sam mu pomalo dao iz jedne male slatke pakosti da bi izravnali račune. Naime, žena mog prijatelja Pjotra Daskieviča, Poljaka i čistog genija, inače je Peruanka. U početku nasega druženja nisam je prepoznao na ulici, i ona se uvrijeđeno požalila mužu sljedećim riječima: "Šta onaj tvoj prijatelj, Gringo, misli - ako ima plave oči, i ako je Evropljanin, neće da me pozdravi!". Od tada mi je kod nje, i u peruanskom miljeu, ostao nadimak Gringo, što je meni nekako simpatično, i da bismo sveli račune, moj gavran je ponio njen nadimak Ćoko, kako ga i ona sama zove. Inače, Ćoko je bio moj saputnik u realizaciji mnogih skulptura, pa i Popa Dukljanina. Popne se tako na neonsku svijetiljku i traži, sa onim krikom karakterističnim za gavrane kva-kva, da se zabavlja, da mu bacam komadiće gline, koje hvata i slaže pored sebe... Ponekad mu bacim masline koje pojede, ali problem nastaje ako se našalim na njegov račun, i dobacim mu recimo koru od narandže koja ga strašno nervira. E, tada me nadleti, i gađe me tom korom! To je ptica izuzetno komunikativna, inteligentna, i zahtijeva povjerenje i respekt.

vrh strane