AKO JE ZDRAV, ČOVJEK JE BOGAT

ZADE ĐUROVIĆ, rođena Dobrovođanka, žena je koju smatraju najvećom dobrotvorkom i humanitarkom na prostorima bivše Jugoslavije. Od 1970. godiine živi u Parizu, a od 1991. organizovala je i poslala na ove prostore 101 šleper robe, ljekova, i medicinskih potrepština. Nema porodice u Baru (a malo i u čitavoj Crnoj Gori), a da nije dobila nešto iz njenog kontigenta, ili bar da ne zna nekoga ko je dobio. Više stotina teških bolesnika liječeno je u Parizu njenim posredovanjem i uz njenu pomoć. Dobitnica je Ordena zasluga za narod, član tima francuskog predsjednika Širaka pri prvoj posjeti balkanskim zemljama nakon krvavih dešavanja. Majka dvoje djece Zaljubljena u Bar i Crnu Goru, sve jugoslovenske zemlje osjeća svojim državama. Jednostavna i krajnje neposredna. Još uvijek zaplače kad se pomene rat devedesetih.

- Imali ste teško djetinjstvo, siromašna porodica u siromašnoj Dobroj Vodi?

- Bila sam više gladna nego sita. U porodici smo od djece bili brat i ja, majka se razboljela kad sam imala četiri i po godine. Voljela sam da idem u školu i učim, a nisam imala knjige. Dobijala sam odjeću od Crvenog krsta. Ubrzo su me ispisali iz škole, u šestom razredu, iako sam bila odlična učenica. Morala sam da radim kod ujaka, iako su oni bili "jaki" ljudi, radila poljoprivredne poslove. To je, ono - kao u priči - čuvala sam stoku, a maštala da upišem medicinu, no, nisam se puno pitala. Sa 14,5 godina su me vjerili, sa 15 godina i tri mjeseca me udali. Muž je bio u Parizu, tako da sam otišla kod njega. Ja, koja pamtim samo Pristan, a koji je bio za mene nešto nevjerovatno, pošla sam za pariz, koga nisam znala ni na karti u školi da pronađem.

- Ako je Pristan bio "nešto nevjerovatno", kakav je šok za Vas tek bio "Grad svjetlosti"?

- Ogroman šok. Primjera radi, prvi sam put u životu na ulici vidjela crnca, i počela da bježim. Ružno je reći, sve je ljude Bog dao, ali za mene je to bilo nešto najstrašnije. Djevojčica sam bila. Muž je imao rođake i prijatelje tamo. U komšiluku sam srela Hrvaticu Blanku i njenog muža Mirka koji su mi poklanjali veliku pažnju. Nisam znala francuski, ali kad je čovjek mlad brzo uči. Za godinu dana sam počela dosta fino da pričam njihov jezik, radeći poslove koje samo stranci rade.

- Prekretnicu u Vašem životu predstavlja događaj iz 1984. godine.

- Dolazim u ljeto u Bar sa porodicom na odmor, i odjednom vidim jednu drugu stranu života. Shvatam da imam dvoje zdrave djece, i da su moji privatni problemi ništa. Petar Popović me je pitao da li mogu da pomognem njegovom bratancu Draganu, bolesnom od raka. Molio me da dođem do klinike u Villejuifu, stupim u kontakt sa profesorom Georgom Matheom. Dragan je moj prvi pacijent, i zahvaljujući njemu, ja sada pomažem ljudima.

- Kako ste stupili u kontakt sa uglednom profesorom, ako niste imali prethodna poznanstva sa ljudima iz tih krugova?

- Pošla sam u bolnicu, kod sekretarice dr Mathea, došla sa nalazima. Profesor je došao, ja objasnila situaciju, dala dijagnozu, pitala ga može li da pomogne jer familija ima samo njega. Profesor je odmah rekao da ga zovem da dođe, sve se događalo munjevito, kao u snu. Otvarala su se vrata sama od sebe.

- Nećete mi reći da je stvarno sve bilo bez "veze". Ovdje ne može ni prst da se previje ako nemaš "vezu".

- Stvarno je bilo baš tako, samo sam došla. Profesor Matheo je takav čovjek. Ima dušu. Kad se sve dobro završilo sa Draganom, pisale su o tome jugoslovenske novine, pa su mi se javljali ljudi iz Bosne, Hrvatske, Srbije... Nisu, na žalost, svi izliječeni, zavisilo je od stepena zahvaćenosti organizma rakom.

- Dovodili ste pacijente na pariske klinike, a njihove familije...

- Bili su uglavnom kod mene kući, ali to je bez veze pisati, to bi svako uradio.

- Ubrzo je uslijedio početak rata u Jugoslaviji. Kako ste to primili?

- Jako sam teško primila rat, jer sam se podigla između tri vjere, nikada nisam znala ni ko je, ni što je. Ja mislim da je Bog jednak za sve, i da nema veze krstiš li sa tri ili pet prsta, ili se klanjaš (Oči pune suza, teško priča - op.aut.). Svi su ljudi isti, ako su ljudi. Imala sam i za vrijeme, i nakon ratova pozive iz Hrvatske i Bosne. Jedna jako atraktivna hrvatska pjevačica, neću joj reći ime, zvala me za jednu njenu prijateljicu da stupim u kontakt sa doktorima. Usred svega, dešavalo se da Hrvati šalju pomoć Crnogorcima, a mi ratujemo s njima. Imala sam jednog Hrvata koji je davao i nije pitao gdje šaljem, jer je govorio - da su svi dobri kao ja, ne bi bilo rata. Ja sam mu odgovarala da dobri ne mogu da se čuju od onih drugih.

- Od 1991. počinjete da skupljate pomoć za Balkan. Kako je izgledala ta misija?

- Jako, jako teško u početku, dok nisu malo čuli za mene. Morala sami ići od adrese do adrese, po apotekama - da molim da mi daju ljekove koji im ostaju. Nije mi bilo teško, Bože sačuvaj, jer nisam nikad ništa tražila za sebe, Bogu fala, imala sam ja. Tražila sam da pomognem nekome u nevolji što nema istu sreću kao ja. Na početku su ljudi u Parizu bili rezervisani, međutim, ja sam tražila - kad pošaljem paket - da mi odavde pošalju potvrde da vide gdje je stiglo. Mnogo su mi pomogli vozači autobusa, obični ljudi...

- Oktobra 1993. osnovali ste Humantarnu organizaciju "Danube" - "Dunav".

- Dala sam ime "Dunav", jer ta rijeka prolazi kroz više država i spaja ljude. Neko na to sada gleda drugačije, ali to je njegov problem. Kada je uveden embargo našoj zemlji, morala sam dobiti dozvolu od Unprofora. Sa papirima od asocijacije, sa mojim ličnim papirima, napravila sam dosije i predala molbu Ministarstvu odbrane Francuske, jednom generalu, ne mogu se sjetiti imena. On mi je rekao da će to biti dosta teško, jer je u nekim dozvole ne izdaju. Ja sam čekala i čekala, kad, jedne noći, zvoni moj lični telefon u kući, koji je na crvenoj listi, i ne može ga dobiti niko na pošti. Zvoni u jedan poslije ponoći, kaže glas: Madam Đurovik, ovdje UN. Ja se uplašim, ko zna što se dogodilo dolje, a oni kažu: Čestitamo, dobili ste dozvolu.

- Tu kreće i vaša saradnja sa Malteškim vitezovima, koji su poznatiji po vjerskim, više nego po svjetovnim stvarima.

- Da, ali to je uistinu filantropska katolička organizacija, koja postoji 900 godina, i koja pomaže bolesnima, hendikepiranima i unesrećenima svuda po svijetu. Moja su iskustva s njima izvanredna. To je red koji je dosta zatvoren, i ne može svako ući, mora da bude "bijel kao snijeg". Dali su mi pomoć, ja sam došla da dijelim ovdje bolnicama, a neko njihov, ja nisam nikad saznala ko, pratio me mjesec dana i svuda me provjeravao. Kad sam se vratila u Pariz, to su mi poslije rekli, on je ostao da nadgleda put tih ljekova, prodaju li se gdje ili krijumčare. Jednog dana je u Parizu došao kod mene predstavnik malteških vitezova i rekao mi: "Zade, čestitam, prošli ste test. Nismo ni sumnjali, ali to je pravilo koga ne sve primjenjujemo". Tek sam onda saznala da sam bila "pod prismotrom". Sada svakog četvrtka radim kod njih i klasifikujem ljekove, što je dio moje zahvalnosti za ono što su učinili za moj narod.

- Koliko Vam vremena treba da obezbijedite šlepere pomoći?

- Malo se zna, ali je Crveni krst Francuske, nakon mog gostovanja na tamošnjoj televiziji, obezbijedio šlepere hrane za Kosovo. Išla sam u oktobru 1999. godine sve do Kosovske Mitrovice, i dijelila pomoć, bez obzira na nacionalnu pripadnost, gradovima, selima i manastirima. Kad me Crveni krst Francuske zove, mi pođemo, donesemo u depo u asocijaciju, presložimo i pošaljemo u CG. To je uvijek glanc nova roba, i markirana. U Francuskoj firme što proizvode odjeću, ne kraju godine mora da daju dio robe u humanitarne svrhe, da bi manje plaćale porez. Da ja znam, niko u Crnoj Gori nije odbijen kad je tražio nešto za dijete od pomoći iz ovih šlepera. Imam divnu saradnju sa Crvenim krstom Bara, i sa doktorom Ivovićem, Nekad iz Pariza okrenem Zoricu, Tinu, Anu, oni mi spakuju paket za nekoga. Puno mi je srce bilo kad sam ušla u barsko porodilište, i vidjela bebe obučene u tu robu.

- Imali ste namjeru da u Baru otvorite humanitarnu, besplatnu apoteku za skupe ljekove za koje običan narod nema para, samo da dođu sa uputom od doktora. Naišli ste na snažan otpor, jesu li vlasnici privatnih apoteka skočili protiv takve ideje?

- Ne, ne, nikako, iz tih privatnih apoteka niko nije rekao ni riječ protiv. Ispriječili su se ovi "veći", u čije sam interese zašla. Trgovina ljekovima je veoma unosan posao, pa su se prepali da ne ostanu bez zarade, i stopirali moj projekat besplatne apoteke. Doživjela sam strašne uvrede, a htjela sam samo da moji Barani koji teško žive, a na žalost ih ima, mogu da se liječe isto kao i ovi bogati. Probao je da mi pomogne Ramo Bralić, probali mnogi ljudi, ali "Neko" je bio mnogo jači. Obećao mi je i Milo, tada predsjednik, ali - ništa. Mora da je taj "Neko" bio jači i od njega.

- Onda je uslijedio poziv francuskog predsjednika Žaka Širaka...

- Što se tiče Širaka, to je bilo kao iz bajke. Znate, ja, rođena Baranka, da sam došla do toga da dođem u moje jugoslovenske zemlje sa jednim velikim predsjednikom. Bila sam u Baru na odmoru, i Bato Merdović je došao da me traži i kaže kako predsjednik Širak priprema putovanje u Beograd i Zagreb da se otvori diplomatski put. Sjedjela sam sa Željkom i Vesnom Vukić pored mora kad me našao. Pitala sam Bata sprda li se sa mnom, a on kaže da se ranije vraćam za Pariz, jer kreću pripreme da budem u Širakovom timu. Predsjednik je, veli, tražio nekoga ko je učinio "naj" za ove prostore, a oni su predložili mene. Bilo nas je petoro zvaničnih gostiju Širaka u specijalnom predsjedničkom avionu. Do tada sam Širaka znala samo preko TV-a, ozbiljnog, a upoznala sam običnog čovjeka koji daje veliku pažnju ljudima. razgovarao je sa mnom kao da se "znamo sto godina", što veli naš narod. Kad smo došli avionom na Surčin, pa još kad sam čula himnu "Hej Sloveni" i vidjela gardu obučenu u plavo, presjekle su mi se noge. Ponavljala sam sam samo u sebi: "Bog je veliki!". Srela sam tada Koštunicu, patrijarha Pavla, ponovo se vidjela sa Đinđićem...

- Ponovo? A kad je bilo prvi put?

- Na svadbi Marije, kćerke Miroslava Ilića i njegove Gordane, oni su nam kumovi. Dragan Šutanovac, Marijin muž, bio je Đinđićev blizak prijatelj. Marija je studirala u Parizu, pa se znamo odande. Kad god bih sa prof. Matheom dolazila u Beograd, spavala smo kod Gordane i Miroslava. Prof. Matheo je, inače, svakog mjeseca pet godina zaredom vikendom davao besplatno konsultacije za bolesne od raka u klinici na Bežanijskoj kosi. Na Marijinoj svadbi sam, istina, više vremena provela sa Ružicom nego sa Zoranom, što je i normalno, žene smo, imale smo o čemu pričati.

- Maja 2003. stiže još jedno prijatno iznenađenje.

- Dijaspora me predložila za Orden zasluga za narod. Bila sam u bolnici, kad me zvala novinarska Slavica Sarajlija i saopštila vijest. Trebala sam da primim orden u Beogradu, ali je ubijen Đinđić, pa je poslato diplomatskom poštom u Pariz, gdje mi ga je, na koktelu za oko 350 ljudi u SCG rezidenciji pored Ajfelove kule, uručio ambasador. Bitan je orden, ali mi je najveća nagrada kad se neko dijete izliječi, pa me roditelji i on pogledaju sa izrazom ljubavi i zahvalnosti, ja sam onda najsrećnija žena na svijetu. Srećna sam jer znam što je ljubav, što znači osjetiti se bogatom jer činiš dobro. Ako je zdrav, čovjek je bogat, i sa parčetom hleba.

- Dobitnik ste i najveće opštinske nagrade - 24. novembar.

- Dobila sam jugoslovenski orden, dobijala i druga priznanja, ali sam od uzbuđenja plakala jedino kad sam dobila tu nagradu, jer me moj Bar nagrađuje. Prošla mi je kroz glavu slika djevojčice Zade koja je doživjela da njen grad smatra da je učinila nešto veliko, pa sam počela da plačem. Stalno dolazim u Bar, ovdje mi je dom, u Parizu živim. Gdje god poš'o, doma doš'o. Moja je Crna Gora - sad pričam kao političar - ali je stvarno volim bezgranično. Što sam starija, to me više vuče da što češće dolazim na ognjište.

- Kako izgleda Vaš običan dan u Parizu?

- Jako aktivno. Desi se da me neko zove ujutro, treba mu lijek, ja trk do asocijacije da vidim da nema na lageru, da sjutra pošaljem. Ako nemam, trčim pa tražim. Imam radni dan i u Malteškim vitezovima, redovne obilaske bolnica, prevodim našim ljudima na konsultacijama sa ljekarima. U Parizu nemam puno vremena za sebe, zato vikendom bježim na selo, da se maknem iz gužve, da opustim mozak i da dišem. Tamo na selu pored Sene imam kera, i guske, i labude, dajem da jedu, sadim paradajz, to me opušta. Volim da slušam klasičnu muziku, naročito Ravela. Kad umre neko od bolesnika za koga sam vezana, ja puštam klasiku da ne bih plakala.

- Vaša kćerka i sin takođe žive i rade u Parizu?

- Kćerka Senada je tržišni menadžer, zapošljava kadrove u velikoj firmi. Sin Sean je maturirao, i završio tri godine ekonomije na Sorboni, sad polaže ekonomske ispite da bi bio funkcioner u državnoj upravi. Ako nije majka imala sreće sa školom, nek bar đeca imaju.

Željko Milović, septembar 2007.

vrh strane