OPTUŽBA: NACIONALISTA

Početak se, obično, znao – crvena zvijezda na čelu i Titov: “Naprijed!!!”. U danima kad se Crna Gora lomila nadvoje, po drugi put u ovom vijeku, hapšen je dvaput. Od okupatora i izdajnika, kaže. Vrijeme obnove i izgradnje je proveo radno, na akcijima, kako i dolikuje pravom SKOJ-evcu. Uzletio je, pravo niotkuda, na prozirno nebo književnosti SFRJ, kao jedan od najtalentovanijih, ujedno i najekscesnijih pisaca. Polemizirao je vješto. Govorio četiri strana jezika. Visokoletači obično padnu. Ili ih ustrijele. Hapšen je još dva puta. Hapsili su ga oni sa kojima je, do juče, bio skupa na grudobranu otadžbine. Zvali su ga “Libertinac”. Onda je sve puklo. Sve.

Povukao se u rodne Zupce da reže lozu, čuva goveda i prelistava skriptarnicu i biblioteku u staroj, oronuloj kući. Takvih knjiga, kažu, njegovi seljani, nema niko.

Još uvijek IVO VICKOVIĆ glasno viče: “Naprijed!!!” Revolucija još nije završena. Dok nepravde ima.

- Stigli ste u Zagreb poslije oslobođenja 1945. Možete li nam opisati kako je tada Zagreb izgledao?

- To je bilo tačno prvih dana 1946. god. Naime, ja sam u Zagreb dospio na jedan čudan način, za današnje uslove. Rasformiranjem opštinskog NOO, u kojem sam bio načelnik za prosvjetu sa navršenom 21-om godinom i predsjednik omladine, izrazio sam želju da studiram, kao i većina mojih kolega iz cetinjske gimnazije. Tadašnje Ministarstvo prosvjete u Vladi Blaža Jovanovića dalo mi je dozvolu da mogu otići u Zagreb, jer se bez njihovog dopusta to nije ni smjelo niti moglo. Za mene je Zagreb tada bio Pariz. Prebacivali smo se marvenim vagonima kao svinje, jer je zemlja bila razorena, bez puteva, mostova, saobraćaja... Prvo što me privuklo u Zagrebu bili su, naravno, izlozi knjižara, uglavnom puni ideološke literature. Beletristike je bilo jako malo, mnogo toga je bilo spaljeno dekretom nove vlasti, čak i Enciklopedija Hrvatske. Prenoćio sam u Petrinjskoj ulici, gdje je bio zatvor. To je neka čudna koincidencija jer, poslije mnogo godina, ja ću se naći u tom zatvoru. Ležali smo na zemlji, na nekakvoj pljevi ili sijenu i jeli preslanog kupusa. To je moja prva noć u Zagrebu. Narednog dana, sa ličnim karakteristikama koje mi je izdao Panto Mitrović, načelnik unutrašnjih poslova u Baru u to vrijeme, upisao sam se na Filozofski fakultet – odsjek slavistika.

- Ko je od poznatih imena tada predavao na Filozofskom fakultetu?

- Meni je, svakako, najdraži bio Antun Barac. U mladosti je bio veliki Jugosloven, pripadao je “Mladoj Hrvatskoj”, a sa njim su tada bili još Ivo Andrić, Viktor Novak, Petar Skok, Ferdo Šišić, Tin Ujević, Krleža, Cesarec... Neki od njih su učestvovali na Solunskom frontu, bili su zadahnuti idejom jugoslovenstva. I Barac je pripadao tome, sve do ubistva Stjepana Radića. Inače, on mi je lično rekao da je porijeklom i starinom Crnogorac, njegovi su preci u XV stoljeću odselili u Senj. Pored Barca, profesor mi je bio i Stjepan Ivšić, svakako svjetski priznati lingvista, veći možda i od Belića. U svjetskim razmjerama bio je rame uz rame sa Jakobsonom i Sreznjevskim. Međutim, za vrijeme Pavelića, bio je rektor Sveučilišta, pa nije mogao biti akademik. Pored njega, tu je bio i Petar Skok, član svih svjetskih akademija romanistike, kasnije moj veliki prijatelj. Od vama danas poznatih imena, moje kolege i prijatelji na studijama bili su Vesna Parun, Nikola Milićević, Slobodan Novak, Vlatko Pavletić, Ante Zemljaš... Mi smo bili osnovali literarnu sekciju i okupljali smo se u tzv. fizikalnoj dvorani, jer tada su matematički i farmaceutski fakultet bili u sklopu filozofskog. Ja sam u početku bio izgubljen u svemu tome, jer sam, do tada, taj Zagreb imao samo u čitalačkoj imaginaciji. Zaista, ako je ijedan grad u ondašnjoj Jugoslaviji bio metropolitenski, onda je to, svakako, bio Zagreb. On je i prvo središte jugoslovenstva, tu je nikla ta ideja. Ne samo Gaj i Štrosmajer, Riter – Vitezović... Na žalost, tu su ideju stvarali nehrvati, nejugosloveni, ponjemčeni Francuz Gaj i Štrosmajer – Njemac.

- Koliko su ondašnje studije bile ideološke?

- Apsolutno. Mi jesmo imali odbojnost prema tome, ali naša je pedagogija bila sva staljinistička.

- Imali ste prilike da se upoznate i družite sa značajnim imenima naše literature, Krležom na primjer?

- Ja sam o Krleži čuo i prije studija. U predratnoj “Politici” Isidora Sekulić je pisala o njemu. Bila je zaljubljena u njega, kao i u mnoge, obožavala ga je. Naravno, indiskretno. Krleža uopšte nije držao do nje. Ismijavao je, ironizirao; on je bio sav u tom stilu, impulsivan, radikalan. O mnogima se i ogriješio. O Tinu Ujeviću naročito; Tin je, možda, najveći svjetski pjesnički talenat bio. Krleža je za njega, recimo, rekao da nije pjesnik, što je nezamislivo. Oni su se mrzjeli do smrti. Ja sam, inače, bio dosta blizak sa Tinom, ako je neko sa njim mogao biti blizak. Posvađali smo se hiljadu puta, čak je i onu svoju drvenu štapinu na mene dizao, naravno, oba alkoholizirani. Čak ga je i moj brat Mihailo, koji je dosta mlađi od mene, poznavao. Naravno, on ga je znao ne kao pjesnika, nego kao pijanog čovjeka. Sa Rankom Marinkovićem smo drugovali svakodnevno. Tu je bio i Krklec, Desnica, Cesarić, koga izdvajam kao izuzetnog po ljudskim kvalitetima, Tadjanović i drugi. Sjetih se i Ervina Šinka, pisca koji je bio toliki staljinist da je čak opčinjen Staljinom izbjegavao i njegovo ime da spomene. Govorio je “oprostite drugovi, što to genijalno ime stavljam u usta”.  U to doba, jedan od najznačajnijih pjesnika bio je Rade Zogović. Naravno, soc-realista ali veoma talentovan. Uz njega su bili Lopičić, Kostić, Banjević; svi su oni bili protiv Krleže prije rata. Iako danas Kalezić i družina pokušavaju da dokažu suprotno, Krleža je u Crnoj Gori uz sebe imao sve netalentovane ljude. U listu “Danas” – sjajnom predratnom književnom časopisu, bili su Marko Ristić, Milan Bogdanović, ali je Krleža bio motor. On je znao, zbog svoje strastvenosti i impulsivnosti, da bude nepravedan, često i prema Hrvatima. Uvijek je želio da žigoše sve. Kasnije su se mnogi njegovi saveznici okrenuli protiv njega, a da nije bilo Tita, vjerovatno bi ga i strijeljali. Često sam se viđao i sa Ivom Andrićem. Bio je jako suzdržan, nesiguran - rekao bih. On je, svakako, zaslužio Nobelovu nagradu, jer je veliki pisac, ali njegovi su životni putevi ostali neistraženi. To je zapanjujuće: jedno bosansko siroče postaje nobelovac, inače, ne prvi nego treći kod Hrvata. Me|utim, u politici se nije snalazio. Kidao je svoje korijene po svaku cijenu, jer je htio karijeru, ponašao se kao odmetnik svoga naroda. Inače, tada se o crnogorskoj književnosti nije govorilo, pogotovo u doba Rankovićeve diktature. Čak je i Krleža sve crnogorske pisce strpao u srpsku literaturu.

- Poznat je i incident koji ste, na jednoj večeri u Zagrebu, na Radničkom sveučilištu, napravili?

- Taj događaj ima svoju predistoriju. Po milosti Miloša Žanka, ministra prosvjete Hrvatske, ja sam bio prebačen u Čakovac, na Štrosmajerovo imanje, gdje sam predavao na Poljoprivrednom tehnikumu. Neposredno prije toga bio sam u Zrinjskom gradu u Čakovcu, u gimnaziji, gdje sam pokušavao da, na izvjestan način, reformišem ondašnje ideološko školstvo osnivanjem jednog književnog lista. No, nisu mi dali. Prebacili su me, kao što rekoh, u Čakovac, gdje sam osnovao literarnu sekciju. No, nekoliko mjeseci poslije toga, vlast ukida tehnikume, ja, faktički, ostajem na ulici. Radio sam kao ložač u zagrebačkim kotlarnicama. Bio sam ozlojeđen, jer niko nije stao u moju odbranu. U zgradi Radničkog sveučilišta bio je veliki kongres književnika; Josip Vidmar je vodio program. Sala je bila prepuna, sve intelektualna elita, kao i generali. Ja sam bio negdje po sredini. Vidmar je govorio o soc-realizmu, a na kraju su se postavljala pitanja na cjeduljicama. Krleža je bio tu, u jednom ćošku, osamljen kao i uvijek. Ja sam poslao svoje pitanje nepotpisano, a ono je glasilo: “Kad toliko kritikujete Sovjetski Savez, zašto se ne osvrnete na ono što se dešava kod nas, pogrešna politika prema selu, ideologizacija kulture, i sl?”, ne sjećam se više. To je bilo jako neugodno, Vidmar je čitao moje pitanje sve dok nije došao do opasnih riječi. Zastao je vidjevši da nije potpisano, ironično je prokomentarisao: “Pisac koji ne piše!”. Meni đavo nije dao mira, drugovi me vuku za kaput, ja ustajem i uzvikujem: “I kad bih pisao, ne biste me štampali. Nijesam član vaše bezobrazne, šablonističke, monopolističke i prćijaške klike: Milan Bogdanović, Josip Vidmar, Miroslav Krleža & company”. Mislio sam da će me uhapsiti, da mi nema spasa. Sve se rasturilo i izmiješalo. Kongres je prekinut, ali za čudo, nijesu me dirali. A ovdje, u Podgorici, uhapsili su me zbog jednog najobičnijeg pisma, koje sam poslao mom kolegi sa studija Vlatku Pavletiću, donedavnom v.d. predsjednika Hrvatske. To famozno pismo potpisao sam kao “Libertinac”, jer me je Vlatko u šali tako zvao, zato što nijesam htio režimski da pišem. To je bio kraj novembra 1970. godine. Pismo, naravno, nikad nije stiglo na adresu, UDBA ga je pokupila. Ja sam bio profesor u Podgorici, u gimnaziji, i, zamislite, na kraju godine, u junu, ja se slikavam sa svojim učenicima, a policija me hapsi, kao najgoreg kriminalca. Odveli su me u Jusovaču, oduzeli mi lična dokumenta, pasoš i ostalo, ni do danas mi ih nijesu vratili. Poslije toga sam prebačen u Centralni zatvor u Beogradu, tri mjeseca pod optužbom “neprijatelj naroda i države”. U “Ekspres politici” je pisalo “uhapšen nacionalista”, u ostalim novinama “uhapšen profesor Ivan Vicković”. U tom famoznom pismu, ja sam nadrobio svašta, ali mnogo toga su mi falsifikovali. Ondje gdje sam navodio književne citate, brisali su navodnike i optuživali me da su to moje riječi. Šta znaju polupismeni policajci?! Dakle, optužen sam kao crnogorski nacionalista, zato to sam rekao da se negira crnogorska nacija i kultura, da se širi ekavica i sl...

- Rekoste da ste se družili sa Tinom Ujevićem?

- Ujevića sam upoznao na Trešnjevki, u jednom restoranu, gdje smo ručali i večeravali mi proleteri. Kasnije smo postali veoma intimni, ali on se nikada nikome nije otkrivao do kraja. Povjerio mi je dio svoje književne ostavštine; ja sam kasnije pisao o tome. Najčešće smo se sretali po kafanama. On se izrugivao svima, komunistima pogotovo. Bio je jako netolerantan, to je nemoguće opisati. Sjećam se, bilo je to 1950. godine, meni je u “Narodnom listu” izlazio veliki feljton o Balzaku, gdje mi je Tin mnogo pomogao. Kada je izašao prvi broj, ja sam pohrlio k njemu, u Kazališnu kavanu. Bio je već alkoholiziran, ali u novom odijelu - što je za njega bila rijetkost. Tu je bilo još nekoliko pisaca, mojih prijatelja koji su ga okruživali, jer za sve nas, on je bio božanstvo, apostol, mesija... S njim je tada u društvu bila i neka žena, koje inače on nije mnogo trpio, zbog nekog velikog životnog razočarenja u Parizu. Tin je i tada u jednoj ruci imao onaj veliki, neobra|eni štap, a u drugoj veliki vinski bokal, jer nikad nije pio iz malih čaša. Tu ga je neko počeo provocirati, zaboravio sam ko, ali je rekao: “Tin Ujević se prodao!”. On je istog trenutka ustao i viknuo: ”Gospodin Augustin Ujević se nikad nikome nije prodao, to je blasfemija!” - odgurnuo je i nas i stolove, a tog nesrećnika je bacio nekoliko metara. Bio je pravi kolos, i fizički. On je uništavao svoje zdravlje alkoholom, ali je zato noću mnogo pisao.

- Bili ste neko vrijeme i profesor u Dubrovniku?

- Da. U dubrovačkoj gimnaziji 60-ih godina bio sam i profesor i pokretač časopisa “Dubrovnik”, koji i danas postoji. Naravno, radi svega već pomenutog, niko mene ne spominje kao osnivača. No, šta je tu je. Inače, u tom prelijepom gradu, moji učenici su bili, između ostalih, Luko Paljetak, Tereza Kesovija, Đelo Jusić, kao i svi "Dubrovački trubaduri", tada puka sirotinja.

- Kako su vaše kolege  i prijatelji pisci gledali na vašu impulsivnost?

- Ja sam bio prijatelj Čeda Vukovića, Branka Banjevića, Ratka Vujoševića, Voja Nikčevića, Sretena Perovića... Čim bih bio uhapšen, a hvala Bogu to je bilo često, oni su se distancirali od mene. Mada, istini za volju, i oni su dosljedno bili na liniji odbrane i zaštite crnogorske kulturne baštine, no nijesu bili skloni incidentima. Poslije 1971. godine, penzionisan sam naprasno, i od tada sam se isključivo javljao kao književni kritičar u “Pobjedi”. Inače, najviše me u književnosti interesovala kritika, ona je nepresušna; beletristike se nagutaš i zasitiš, ali književna kritika i istorija književnosti su nešto drugo. Inače, uvijek sam jednako volio i francusku i rusku literaturu; jednako su mi primamljivi i Balzak i Dostojevski.

- S obzirom da ste cijelog života bili pravi revolucionar, da li smatrate to smislom života?

- Ja se često sprdam sa samim sobom, kada kažem da je Lenjin morao da umre da bi se Ivo Vicković rodio. Naime, ja sam rođen 20. januara 1924, iste noći kada je Lenjin napustio ovaj svijet. Rođen sam na razmeđi, niti Jarac, niti Vodolija. Ali, u životu, u ponašanju, uvijek sam bio Vodolija. Vječiti bundžija. To su, možda, i geni. Moj đed, koji je u Carigradu bio blizak sa Ataturkom, znao je da Nikoli Pašiću kaže svašta u lice. Inače, govorio je sedam jezika. Kada bi se vrijeme moglo vratiti unazad, a ja htio da budem drugi, ne bih mogao. Zamislite, kad su me izbacili iz stana u Dubrovniku, o svom trošku otišao sam avionom za Beograd, na Dedinje, kod Tita. Namjerno sam, pored Belog dvora, gazio preko onih lala. Znao sam, tu me ne smiju uhapsiti. Naime, išao sam da se žalim za nepravdu. “Stoj! Ko ide?” - kaže stražar, a prst mu na obaraču. Kažem : “Ivo Vicković”. “Natrag!”- viče on. “Vrhovni komandant je rekao naprijed”- na to ću ja. Tu su me nekako smotali i odveli načelniku policije, kome sam objasnio ko sam i šta hoću. “Druže, revolucija je završena”. “Možda za tebe, na Dedinju, ali za mene koji živim u podrumu u Dubrovniku, nije”. Naravno, i tu bih odležao neko vrijeme da nije bilo Boža Božovića, našeg Baranina koji je bio lični Brozov vozač. Znao je mene i moju ludu glavu. A ništa mi dobro nije donijela.

vrh strane