Slikar, rodonačelnik kolonije YU slikara u Parizu. Po mišljenju nekih evropskih likovnih kritičara jedan od dva najbolja crtača u svijetu svih vremena. Ima 75 godina. Rođen na Peljevom brijegu, Bratonožići. Završio je Srednju umjetničku u Herceg Novom, Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu, a potom kao stipendista francuske Vlade u Parizu završio Školu lijepih umjetnosti kod Morisa Brijanšona. Njegov boravak u Francuskoj obavijen je velom mistike i boemsko-hippie životnom filosofijom. Drugovao sa Bellmondom, De Sikom, Sartrom, Popom, Bo­rom Pekićem, radio sa Pikasom, Dalijem, Joneskom... Kontraverzan. Neformalnog i neočekivanog ponašanja. Prezire sve vrste stega i civilizacijskih normi. Živio po Evropi. Posljednjih desetak godina najupečatljiviji stanovnik Bara.
Ljubaznošću matičnih medija, Barinfo prezentuje tri intervjua koji je ovaj istinski umjetnik dao u različitim vremenskim intervalima.

ZNA SE KO JE MUDO, A KO ĆE POĆI U ZABORAV
(Omladinski) Grafiti, 3. septembar 1998.

UT: Ja sam rođen ispod male ćafe, u Bratonožićima, gdje se nalazi most na Maloj rijeci. Majka mi je iz Kuča, kćer Spasoja Ivanova, kučkog komandira.
Od pet godina sam pošao da živim u Dečane, tako da sam kao mali, gledajući ikone, odlučio da budem slikar i nisam pogriješio. Ja sam najbolji slikar svijeta. Ja sam Bog.
GRAFITI: Svuda i u svakoj prilici ističete svoje crnogorstvo. Zašto?
UT: Nema običnog Crnogorca. Ili je kafedžija, ili je pjesnik, ako se nije poturčio. Taj crnogorski gen je to da možete reći istinu, a ne zabludu. Zabluda je da su Crnogorci nosili toke i pašade i da su svi posjekli po dvadeset glava, dočim ja dobro znam da je to laž i da nisu imali ni pepela na mudima, a ne džeferdare i toke. Mi smo zdrav narod. Lako se ne pokorava­mo i ne istrebljujemo. Svaka čast mladim Crnogorcima, ali većina današnjih crnogo­rskih umjetnika je na pogrešnom kolosjeku. Pogriješili su izbor. Neobrazovani, nedorečeni i umno osakaćeni. Ostalo je stvar vježbanja.
Ja sam rekao onom neukom bradonji - kako on može da bude glumac, da igra Njegoša, kad ne može ni kondukter da bude. Mnogo je ovih što žive u zabludi. Ali, ovdje je sve moguće. Ako mogu Marko Miljanov i Kralj Nikola da budu pisci, može svako. Ma i jedan i drugi su obični kurajberi koji su držali narod u jarmu, a pisali i iskrivljavali činjenice ne bi li okrastili nečiju ženu. Možda će neko od mladih umjetnika stvarno postati dobar slikar ili glumac. Neko će postati i dobar jebač sa Ruskinjama na plaži, tako da će se vjerovatno i roditi neki novi genije kao ja ili Vladika Rade. Ne shvatam ove Crnogorce rođene u Vladivostoku, Nišu ili Beogradu, pa kukaju "jadna naša Crna Gora", a kažu "lepo, belo, mleko". Neka je jadna, ali majčino lijepo bijelo mlijeko je ono za šta se treba boriti.
GRAFITI: Rodonačelnik ste kolonije YU slikara u Parizu...
UT: Vidi ovako, imaš čovjeka koji brani dijete od policije. Policija dovede specijalce sa psima i ovi rastrgnu tog čovjeka. Vele pričao protiv vlasti. Vele, htio pištoljem, koji mu je inače poturen da ubije policiju.
U umjetnosti je isto tako. Vlast tj. Akademija nauka i galerista brani sa 2,3 riječi svoje jagnje i veli: "To je tuško jagnje. Ono daje najviše mlijeka". I dođu Amerikanci smećari i kupe to jagnje. A jede isti zanovijet kao i ono u Bratonožićima i Kučima. Vraćam se na temu. Čim si ti zaštićen od više parohije i od viših nepismenih buzdovana, tebi je lakše da živiš. A ako si vuk samotnjak kao ja, pa ideš u goru da živiš, prvo će reći: "Ovaj je lud", pa će ti dati električne cake. Ukoliko si jak, pa preživiš, onda više nema vrdanja. Pariški slikari su zaštićeni lovom, galerijama, kritičarima koji za tri reda dobiju 350.000 dinara, samo da bi rekli: "Ovaj je najbolji". Jes, kurac moj najbolji. Ja sam najbolji. Ovi slikari naši u Parizu, kao onaj kilavi Cetinjanin što ima bruh, svi su ukroćeni, momče. Ovaj dasa koji kupuje slike kaže: "Naslikaj mi jevrejsku svadbu ili Luja XIV", a oni slikaju. Međutim, ako si sam protiv svih, moraš imati bogami velika muda. Imam 65 godina i da vidim hoće li koji svjetski slikar u vatri, oku ili nožu napraviti bolji «Gorski vijenac» no što je moj.
Da jebe mater, slikari u Crnoj Gori nemaju pojma. Ima tamo neki u Parizu, Veličković, Piličković, kako li već, peder inače, predaje đacima na školi «lepih umetnosti», a glupi je kurajber bez talenta. On je našao utjehu galerista. Ustoličio se i dobio medalju. Savršeno se adaptirao u gomilu. La foule. Gomila. U gomili se dobro živi. Tu niko ne može da te ubije. Pariški duh je velika kanta za smeće. Tor u kome najbolji ne mogu da opstanu. Duh se ne mjeri ni rešetom, ni sitom, već nemjerljivom supstancom. Moje slike su psihološki proces gledanja iz daljine. Ovdje vele: "Mi nemamo para da kupimo tvoje slike, Toškoviću". E, ako predsjednik opštine nema para da kupi sliku, onda će veliki Tošković pokloniti kompletnu postavku gradu ukoliko ga taj predsjednik, predstavnik neke partije polju­bi u guzicu na trgu. Da se zna ko je mudo, a ko će poći u zaborav.
GRAFITI: Drugovali ste i poznavali veli­ka svjetska imena...
UT: Dali je bio 25 godina ispred ostalih, a bio je veliko đubre. Dođe na Monmartr sa svojim leopardom, a u stvari je bio jedan sitni lopov koji je imao bandu prodavača iza sebe. Pikaso je bio ćelavi čičica, nikakav, koji se nigdje nije pojavljivao jer je bio mršav, jadan, avetinja i budalaš. Na njemu su galeristi srali lovu. Nikako nije mogao da mi zapamti prezime, pa me zvao "Tošo" sa mekim š. Ja sam njemu ostavio jednog čovjeka sa šeširićem, a on meni jednu ženu sa izvučenim linijama. Ili Jonesko, taj me zaista poštuje, a meni se one nje­gove brljave sličice ništa ne dopadaju. Ili Žan Žene, pojam za Francusku, ili Henri Mišo. Sve su to kurajberi - prepi­sivači. Ti me pitaš za Sartra koga sam dovodio u Crnu Goru da vidi fresku "Gavran hrani proroka Iliju", a meni je miliji moj drugar Božo, iz prvog osnovne u Nikšiću, koga sam ja na Krupačkom jezeru pitao: "Može li se, Božo skakati sa ove stijene", a on odgovorio: "Može, gospodine Uroše, ali si poslije mrtav". Ti vidi šta sam htio da kažem. Pametan si, momče, dovoljno.
GRAFITI: Umjetnost je rušenje stega, a to je bio Vaš životni credo.
UT: Umjetnost niko nije objasnio i neće je ni objasniti dok je svijeta i vijeka. Zato i traje  vjekovima od Krapinskog čovjeka do Znaka na nebu. Umjetnost je religijska apstraktnost. Kao naše rođenje, kao naša kreacija. Iz najvećih govana se rađa dragi kamen, a i onda ga samo pravi nalaze. Nikad ništa-ljudi. Te ne valja kad ojagnji sedmoro, te ne valja raditi neđeljom, te zlo u kuću ako se rodi životinja sa očima na guzicu. Sve je farsa, osim ono iznutra. Pošla baba da se isere ne bi li bolje rodile krtole. Sve se stvari prvo rađaju u čovjeku, onda se to izdešava i postane opšta stvarnost.
GRAFITI: Imate izuzetno visoko mišljenje o sebi i svom stvaralaštvu.  UT: Pljuni me ako ja ne vrijedim više nego jebeni Pikaso, kojeg je majka naučila da zgrće lovu trećim okom. Ti si mali književnik, pišeš knjige, pametan si, sigurno znaš da kad magarac jebe mazgu nastane mazgov. E, takvih mazgova koji su nastali jebačinom mutanata čovječanstva ima među pariskim slikarima tušta i tma. Nisam ni lud, ni budala, ali smatram da prirodna selekcija mora da postoji i u slikarstvu i u životu. Ja sam najveći živi slikar i svi drugi ponavljaju moje fraze. Oli da ti ih nabrojim? Onaj jado Đurić, onda onaj te je postao kobajagi veliki mazač, a mrškali smo ga 60-te kad je došao. Svi su oni veliki, a kad trebaju muda da pokažu ko su i od kojih su spermatozoida nastali, nema ih niđe. Jedan kurajber Pavić koji je sve prepisao iz Istoriografskog instituta je postao kao "Merima" sapun popularan, tako da čovjek ne povjeruje da ovdje ima još pisaca i da ih je bilo. Vladika Rade bi tog jadova išklapao.
GRAFITI: Pomenuli ste Pavića. Evropa ga poštuje.
UT: Ja kao mali nikad nisam mogao da zapamtim ime druge šivaće mašine osim singerice. To je zaštitni znak. Kao "Merima" sapun. Fino miriše. Takav je Pavić. U vrijeme stare Francuske ogledala su imali samo kraljevi i njihova svita, dočim sada i najgori Cigani imaju ogledala u klozetu. Mogu da se gledaju dok drkaju. Zbog čega ti ovo zborim? Na fini, sublimirani način branim od pogani ono što mi je ostalo. Lijevo ili desno rebro. Svjetlost.
GRAFITI: Stvaranje je bolan proces - kao porođaj, kažu Vaše kolege.
UT: Uh, drago mi je da si to ti rekao. Uopšte nije kao porodaj. To ti je jedna veća tragedija. Kao kad se uvučeš u govna, pa se opereš bez vode i sapuna. Ili kad imaš ranu pa zaraste, a crvi iz nje idu. Jedan govnar, našeg porijekla, kaže: "To su Isusove muke". Kakva zajebancija.

GRAFITI: Vratimo se na ono pitanje o umjetnosti kao rušitelju stega.
UT: Ti meni izgledaš kao učenik prvog osnovne koga su prvog dana pitali zna li neku pjesmicu. On veli: "Znam". "Reci dijete". On kaže: "Čičikur žabu jebe, sjenica mu muda drži". Ostali se smiju. To ti je iskonska, narodna poezija gdje je sve raščlanjeno, iščlanjeno i sjebano do kosti. Crna Gora rađa iskonske genije, a mi od njih poslije pravimo poštene izdajnike. Vidio sam mnoge koji su mi palamudili o filosofiji, imaju po 40 godina, a ne znaju se ni popišati da se ne isflekaju. Ili, evo ti druge pjesme iz one priče - "Pička peče šarana, kurac gleda s tavana. Što si pico krvava? Svu noć sam se drmala".

Mene su šćeli da isključe iz škole kad sam Eleonori Cirigović, mojoj profesorici srpskog u koju sam bio zaljubljen ovo izrecitovao. A to nisam ja izmislio. To je Vuk zapisao. I eto, dokle ide naš primitivizam. Mi branimo nešto svjetsko, a ne poštujemo sebe, majke im ga nabijem.
Poštujte sebe, momci i ne dajte na sebe. Uroš Tošković je vazda bio borac i umio da prepozna stvari. Nek ste mi živi, momci i puna vam kuća vazda bila.

bARS: Nije te u Baru bilo dvije godine. Šta si radio svo vrijeme?
UT: Vizuelno sam ga drkao uz banderu, ali, u stvari nikad nijesam mogao da shvatim - da li je ovo Jadransko more zaista plakalo za mnom, i da li je ovaj brod učinio da se iko utopi umjesto mene. Radili smo, živjeli svoj život, putovali i zbirali svoju brigu za tuđe veselje. Mnogo se toga promijenilo. Bježao sam iz Pešte u Beograd, iz Beograda u Podgoricu, iz Podgorice u Nikšić, sve dok nije došao rat koji je mnogo unakazio moju ličnu sujetu, jer sam mislio da odem do Tibeta i Ekvadora, a i da kupim neki stan ovdje u Baru. Kako kažu dobri ljudi, Božija volja je jača od nas.
Onda mi reče jedan prijatelj - hajde, idemo opet za Bar i tu sretnem čovjeka koga nisam mnogo trpio, ovog Naoda Zorića, kad ono čudo – otvorili ljudi galeriju u Starom gradu, u onoj maloj prostoriji. Vjerujem i nepobitno je tačno da će ova mala zemlja Crna Gora ostati nešto sveto kao što je bio Žeruzalem ili Sveta Gora. Ovdje se rađaju talenti, a kad se rode, oni nikad ne izumiru, već traju, traju, do besvijesti. Pitam ja jednoga u Podgoricu - jeste li čuli za ovog Milovića, a on veli, kako da ne, njegovi su mi dobri prijatelji, pobili su toliko Njemaca da niko nije ostao živ, a ja mu velim – ovaj nije od njih, taj nikoga nije ubio i evo ga stoji živ i zdrav.
bARS: Triput si u dva minuta pomenuo bježanje – osjećaš li taj bijeg kao sudbinu?
UT: Da, to je bilo kidanje od samoga sebe. Moja glava i moji šarafi od sivih ćelija su 59% sazreli i zaklinjem se da, kao što je Marlon Brando na ostrvu ostao sam, da bi pronašao sebe, zatim kao što se dr Švajser u Ugandi iskupio, tako i ja bježim. Ali, pomalo zamjeram ovim mladima – kad su mladi neka idu, nek se napasu pameti, pa kad se vrnu, da mogu s mirom da uživaju u sopstvenoj samoći. Oni se hvataju u koštac sa samim sobom.
Pitam Zorića sinoć kako je, a on kaže - života mi moga, Toškoviću, milije bi mi bilo da sam spavao ispod mostova. Pa što ti fali, Zoriću? Fali mi samo da me odnesu na groblje. Voda mu ozdo, Šiptarčići i Cigančići mu buše gume, a on se bori kao junak da opstane na pet kvadratnih metara. Kako si ti Toškoviću - pitaju mene, ja velim - mnogo dobro, bre, prvo je bio onaj hotel “Sidro”, da Bog pomože, a sad je “Topolica” (dva hotela u kojima je stanovao -prim. aut.). A zbog čega ti dođe tu? Božija volja. Znači, ne možemo negirati stvari sve i da hoćemo, već sve dođe na svoje po redosljedu, jer mi smo glupi, a priroda ne griješi.
Rekao sam u Nikšiću kad sam otvarao izložbu – “glup k'o slikar” – a kako, kad svi žive od nas - od istoričara umjetnosti, do onih što koriste ime – Picasso, Delacroix, Tochkowitch. U Parizu, da bi neko napisao riječ o tebi, traži pare toliko da se u Baru može kupiti stan. U renesansi, slikari su bili čuveni po modelu kojega su vodili, išla je procesija da bi se slika postavila – danas je sve drugačije, važnija je sekretarica Predsjednika Vlade i on sam, nego svi slikari. Pita me u Nikšiću jedan - “Kako ove tvoje brljotine toliko koštaju? Ti za pet minuta dobiješ 6000 DEM, a ni najviši funkcioner Crne Gore ne dobija toliko”. Ne mogu ja s njim da se objašnjavam. Vidi, ova Rivas (Vesna, novokomponovana pjevačica – prim. aut.) kaže - silovala je dvojicu, ali kad je popila flašu viskija, shvatila je da je jedan hermafrodit. Pa ima ona lijepa pička Karleuša, ja sam nju htio da dovedem ovdje, ali kažu, star si za nju. Ma, bolje mladu koku dijeliti s drugima, nego staru imati sam. Ona je rekla da su sve estradne pjevačice kurvetine.
O čemu se radi? Sve se obrće u žutoj štampi. Sve samo ne ono što treba. Pitali su me za Olju Ivanjicki, što mislim o njoj. Ja sam rekao da je ta teta glupa kao peta, ali riba smrdi od glave. Ona kaže, tužiće me. A zašto?
bARS: Pretpostavljam da ova tvoja široka priča govori o aktuelnom kulturnom momentu. Je li se što promijenilo za ove dvije godine, po tebi?
UT: Kad se sve skupi, ja sam u Crnoj Gori evo šest mjeseci. Nikšićani su tako teški ljudi. Ja dođem tamo u jedan kafić uveče, zaigram, ali mnogo dobro igram, majstore, a kaže mi jedan: "Đedo, idi kući. Ne avetaj, star si”. A bio je ljut, jer je konobarica, koju on jebe, za mene rekla - kad su je pitali, je li živ Tošković - živ je i vrlo je mlad. Dokazao sam da nijesam crk'o ni fizički. E, taj što ima firmu, on njoj daje 50 maraka i tu je došlo do obračuna, jer sam joj i ja davao, i od mojih para koje sam dobio za slike nije ostalo ništa do da kod švercera kupim neke cipele.
bARS: Znači, Tošković je još uvijek mlad?
UT: Tošković je besmrtan, mali. Istina je – dokle god u mozgu si neko, znači, to je najvažnija stvar. Kad mi zataji gospodin Tošković, neće valjati. Niko nikada nije pitao Picassoa koliko ima godina i šta radi. Fenomeni kao što sam ja, a vjerovatno i Picasso, dok dišu i cijepaju, mladi su. Mlad biti ne znači praviti fiskulturu, već da pariraš nekome ko ima 20 ili 30 da igraš kao on, da stvaraš kao on, mada vjerovatno oni mogu osam sati, a ja dvaput nedjeljno, a i to je mnogo.
Pronašao sam novi stil za novi milenijum i ja ću ga obilježiti svojim radom. Mjesto da presušim, ja pronađoh novi stil, novu figuraciju. Zaklinjem Vam se, djeco, sreće ne vidio, tako se nisam osjećao odavno. Naše unutrašnje “ja” ne smije da presuši, nema apstrakcije i izumiranja, jer se ide i fizički u smrt. Ja sam napravio nešto što nije ni figurativna apstrakcija, ni simbolizam, ni realizam, a nije ni nikakvi “izam” koji je dosad postojao. To je nova duhovna svjetlost koju niko ne može kopirati. Ostalo mi je još 17 godina života da obilježim svojim radom. To je Božija volja.
bARS: Misliš li da su svi slikari od Boga dati?
UT: Ne smije se upotrebljavati Božije ime, jer bi on onda trebao imati milion godina. Mi smo bića koja su nalik Bogu, ali oni koji su veći od Boga, to smo ja i Picasso... (staje usred priče i gleda par koji hoda...) odvede ovaj ovu...
bARS: Da se vratimo na priču, molim te...
UT: Jednostavno, mali, postoji selekcija kod vukova i kod genija.
bARS: Opiši mi stvaranje? To pitam sve umjetnike u razgovoru za novine?
UT: Stvaranje je kad se sklizneš na bananu, pa glavačke posred govana. Na neki način, to je nešto što se u sekundu dešava. Sa rođenjem, svako je obilježen što treba da uradi, ali nikome nije uspjelo da objasni ni kada, ni kako, ni dokada. Pustite vrijeme da riješi, manje je glupo nego mi. Mi ćeramo ljude da uče ono što neće, a oni opljačkaju banku, ukokaju sve, pođu u Guadalupu i postanu najbogatiji na svijetu.
Vi ste me pitali da li sam lud ili hrabar, razlika između mene i budale, i mene i avetinje, je ta što ja nijesam ni budala ni avetinja. Samo se jedanput rađa i gine, a kad se čovjek rađa, iako je živa materija u stomaku, on pojma nema da će se roditi, isto tako kad je u sanduku, pojma nema da će umrijeti, ali do tada sve stvari idu, cizeliraju se i kaže se odjednom - sin Pera Pipera poludio. Jedan mali čičica, Petar Lubarda, nije umio da progovori nego je znao da kaže: mmmmaaaaaaeeeeeeeommmmmoooooo (napreže se i mumla iz sveg glasa) ommmmmoskva. Mi pitamo - što Moskva, a on mmmmmeeeeeeeouuuuuuuuummmmmmmetro. Pitaju onda njegovu ženu - što je htio Petar da kaže, a on veli, htio je da kaže da u metrou imaju velike slike.
bARS: A Dado Đurić?
UT: On živi moju slavu u Parizu. Da nije Toškovića, ne bi imao što da jede. Toliko je adaptiran da, čudo jedno, čim neko dođe, on kaže - savršen je, a pričao je svašta za njega iza leđa. Ja kažem u oči, ovo ne valja pičku vrele vode, ako ne valja, a on meni – to treba u zavijenoj formi. E, ta zavijena forma je od njega i stvorila ovo. Ali, živi kao Bog.
bARS: Veličković?
UT: On je homoseksualac, pasivni peder. Nikoga, bre, u Parizu ne zanima da li si ti peder ili nisi, da li si Japanac, Kinez, aristokrata, da li jedeš žive mačke i da li ti je vanbračno dijete bila Pepeljuga ili Jelena Karleuša. Samo je bitno da se adaptiraš kako treba.
bARS: Baš si mi to fino objasnio.         
UT: Jesam.
bARS: Što misliš o ženama kao umjetnicama?
UT: Ja kažem, žene su najpametnije između nogu, a oni meni - a tvoja majka Toškoviću? Ja odgovaram - zar nisam lijepo ispao? Žene mogu da budu u službi muškaraca ili u službi umjetnosti. Žene-umjetnici hoće da uzmu mjesto muškarcima. Dostojevski je rekao da je žena okean. Muškarac nije okean. Žena koja rađa je okean, besmrtnost, a žene umjetnici nijesu prave žene. Arapi kažu da je muškarac rođen da umre, a žena koja pokušava da uzme mjesto muškarca, želi dio tog prokletstva. Ovo je crnogorsko razmišljanje, a za mene kažu da sam jedini koji misli crnogorski, a priča francuski. Žene umjetnici samo donose nesreću, osjećaju prazninu, bol, i ja mislim da ih treba kao vještice posuti gasom.
I kod muškaraca umjetnika ima selekcija. Dižu slikara u nebo, kupaju ga i paze, on ima svog galeristu i odluče da je njihov, a onoga ko je samo svoj, ko ide sam, ko grize, hoće da mu unište sjeme, jer je svoj i veliki.
Ide čopor vukova za vučicom. Nikako nije zbog vučice, nego je to napravljeno da bi ritam prirode bio na vrhuncu. Kad dođu na vrh planine, od 20 jakih vukova ostaju samo dvojica najjačih. Keruša čeka ko će da pobijedi i sluz joj teče iz gubice. A znate koji pobijedi? Onaj džgoljavi i nikakvi, jer je brže cimnuo i odgrizao onom boljem jajca. Onda ščepa kerušu, ubije je i polako uz planinu, sam produži svoj život.
Moj otac mi je pričao – imali smo dobre ovce i vuka koji je iza međe dolazio da ih pojede. Otac ga nanišani i neće da ga ubije, kaže, žao mu ga, vuk dobar, pošten, vidi moju sijenku i bježi, poslije se umiljava, pripitomio se. Kaže otac, kao da je bio čovjek, gleda me u oči, kao da je moje dijete i u podne dođe i najljepšu dvisku ponese. Ona krene za njim, za vukom, misleći ko zna kakav je to ljubavnik i ko zna šta će sve biti – a što je bilo? Od nje ni vuna nije ostala. To je ta kontradikcija u prirodi. Uvijek se voli ono što ti ne pripada.
Bio sam ovo ljeto na katune poslije 20 godina i pitam jadnu staru čobanicu – jel’ te ikad napao vuk? Jeste, ona veli, jednom. A ko te branio, jadna, ovaj ovan? Ne bogomi, nego ova šugava, posrana ovca, bez rogova, koju nikada ne puštam u tor, sve se zalećala i vuka tukla glavom dok nije pobjega’. Ja se začudim i rečem – kako to, udarala na vuka, a ona veli – što ćeš, pušti, to je ludo.
bARS: Koliko ti je to što si Crnogorac pomoglo ili odmoglo u glavi tokom svih ovih godina?
UT: Nikad se u životu nijesam pitao jesam li Crnogorac ili Turčin, ali sam teško ranjen što nas više nema 25 miliona. Tada smo bili Jugosloveni. Mi smo s pasošima mogli ići od Vladivostoka do Pariza. Vrijeme je prošlo. Ono je živa materija. Ja se zahvaljujem samom sebi i mojoj majci, Krstinji iz Kuča što postojim, opstajem i trajem.
bARS: Svojevremeno su ti trn u oku bili “novokomponovani moćnici”. Jesi li promijenio mišljenje o njima? Uglavnom oni kupuju tvoje slike? Drugi nemaju para.
UT: Ja sam rekao da mogu da me poljube u guzicu. Njima niko živi ne može da priđe, nedodirljivi su, ali takvi ljudi su nam potrebni. Zašto? Svaki obični čovjek mora da ima svog Boga.
Jedna je u Durmitor došla, najela se kačamaka osmočanoga, dok neko ne reče: Vidra, umrije Đoko Mirašev. A ona bila najbolja tužbalica. Dođe i poče da kuka, pa joj se okine i prdne kao krava. Onda se okrenu i reče: “A vidite li moje druge kako mi srce prepuče od žalosti?”.
bARS: Poznaješ li stvaralaštvo naših umjetnika vani? Šta misliš o Iliji Šoškiću?
UT: Nikad ga nijesam vidio. Ni čuo za njega.
bARS: A poznaješ li rad ovih mlađih autora?
UT: Ja sam se trudio da se, na Cetinju, skinem go, k’o od majke rođen, k’o Julije Cezar i da pođem u donji kraj samo u kaputu i da pet umjetnica sa mnom urade performans. Iscrtale su me tuševima svuđe po tijelu, i sve je bilo normalno dok neko nije povikao: eno ih policajci s psima. Pokušali smo da ih prevarimo kao da sam ja nešto bolestan i da me one vode u bolnicu, dočim jedan policajac ne reče: “Nije mu ništa, osim ako neće da se porodi. To je baba s bradom”. Ova je zemlja došla do savršenstva iluzija i niko na zemaljskoj kugli nije bogat iluzijama kao Crnogorci.
bARS: Da li je istinita ona anegdota o otvoranju izložbe Zuka Džumhura?
UT: Zuko napravio na aerodromu neke žene i veli “Toškoviću, plače Pariz za tobom”, a ja velim: “Zulfikare, nabijem te na kurac”. I bio je rođendan maršala Tita, a ja u vojsci i dali mi kao profesoru da napravim njegov portret. Ja dobio i odsustvo. Oni dolaze, pitaju jel’ gotovo. Ja kažem jeste, skinem gaće i pokažem kako sam pomoću ogledala nacrtao pozadi. Oni mene u zatvor 10 dana, a ja fino kažem da nijesam crtao Maršala nego Gebelsa da mu se narugam.
bARS: Ne bi se baš reklo da vodiš previše računa o konvencijama i spoljnom svijetu?
UT: Je li istina da sam mnogo moćan? Stvarno sam genije. Vidiš li onu babu u čizmama?
bARS: Onu što sjedi tamo gdje si prošli put tražio mrtve galebove?
UT: Baš tamo. E, sad bi se zaletio ispred njenih nogu i pitao je da bude sa mnom. Mozak čovječiji je, daso, fini kompjuter, i ne pita te ništa dok ga ne natjeraš na to. Meni je dosadno i onda uzmem olovku i tuš, i tri dana ne izađem iz sobe, nego crtam. Niko živi nije objasnio ni genija ni umjetnost, jer da su genije i umjetnost vječni, ja ne bi spavao na podovima. 

                                                                                    Željko Milović

ROBUJEM SAMO UMJETNOSTI
(Pobjeda, 31. decembar 2006.)

Pobjeda: Koliko i gdje radite?
UT: Nikad nijesam htio da imam atelje. Skoro sam napravio tri skulpture na obali Morače. Ljetos sam bio po cijeli dan na obali. Kupao se i radio. Za pet dana napravio tri skulpture. Mislili su da sam Pakistanac. Radim i do 12 sati na terasi. Navikao sam se da se o meni galeristi brinu. Lubarda, Milunović, Pikaso idu u zaborav, dolazi moje vrijeme.
Pobjeda: Šta radite kad ništa ne radite?
UT: Dubim na glavi, trčim i mrtvački gledam u zadnjice žena.
Pobjeda: Djetinjstvo?
UT: Djetinjstvo sam proveo na Peljevom brijegu. Bilo nas je 12-oro djece. Otac mi se ženio dva puta. Imao sam dvije i po godine kada mi je majka umrla. Maćeha me je othranila. Sjećam se rata. Italijani i četnici su nas vodili na strijeljanje. Tada sam imao 10 godina. Želio sam da me ubiju. Svakodnevno sam gledao klanje, bombardovanje...
Pobjeda: Školovanje?
UT: Umjetničku školu završio sam u Herceg Novom. Profesori su mi bili Petar Lubarda, Milo Milunović... Dado je bio najmlađi, ja najstariji. Tamo nijesam ništa naučio. Škola je bila na mjestu poljoprivredne, gdje su bili boksevi. Nedaleko od hotela "Plaža". Mjesto konja i magaraca smjestili su umjetnike. Imali smo tri modela za pet godina i to jedan bilder, jedan starac i jedna kurva. Likovnu akademiju sam učio u Beogradu. Svake sedmice su nam mijenjali modele. Radio sam prvo akvarel, zatim crtež, pastel dugo, kombinovana tehnika dok me nije prošlo, a sad radim ulje. Koristim čiste Talesove, a ranije sam koristio Rembrantove boje. Radili smo sedam dana po sedam časova. Ja mogu sada za sat vremena da napravim genijalnu stvar. Crtam zatvorenih očiju. Sve zavisi kako te Bog skovao.
Pobjeda: Koliko košta vaš crtež?
UT: Mali crtež u Parizu košta 24.000, a u Rimu 17.000 eura. Novac ulažem u ikone, one iz 12 vijeka.
Pobjeda: Putovali ste dosta?
UT: Cijeli život sam putovao. Posjećivao izložbe, koncerte... Otvarao izložbe od Frankfurta do Mont Everesta.
Pobjeda: Kad je čovjek najsrećniji?
UT: Čovjek je najsrećniji kad se ženi i kad dobije sina.
Pobjeda: Šta vas raduje?
UT: Klinci od 16 godina me srijeću i kažu: "Zdravo najbolji". Ne možeš prevariti mlade ljude.
Pobjeda: Roditeljstvo?
UT: Nijesam plakao kad mi je otac umro, a ne da mu dođem na sahranu. Otac nije onaj koji vas je „napravio", to je nešto drugo.
Pobjeda: O smrti?
UT: Planirao sam da umrem u 30-oj. Htio sam da vidim kako je kad umreš. Ništa nijesam jeo danima. Onesvijestio sam se i klinički sam bio mrtav. Tada sam bio u Parizu. Prebacili su me u bolnicu, pozvali ambasadu, našli odmah ljekove. Poslali iz Moskve. Dado Đurić je plakao jer je mislio da sam mrtav. U nekim trenucima mog života Dado je bio moja desna ruka. Poslije dva mjeseca sam se probudio. Samo sam vidio uski svod. Neko plavo svijetlo na kraju. Stalno eksperimentišem. Evo sada čekam da se pokvare tri jaja i onda ću ih pojesti da vidim 'oću li ostati živ.
Pobjeda: Kad ste se zadnji put zaljubili?
UT: Prije osam do devet godina bio sam u Parizu, pozove me tip iz Nikšića da budem gost. Kažu meni: nemoj da ideš u Nikšić", a meni se Nikšićani sviđeli. Međutim, ako izađeš na korzo sa kakvom Nikšićankom, ako te vide njena braća, prilaze i pitaju: "Oli je ti ženit ili ne". Ja nijesam bio u Crnoj Gori 40 godina. Takvih sirovina u Nikšiću. Ja podrignem u jednom restoranu, a jedan me uzme za vrat i izbaci me ispred. I tako ja odem u Nikšić tada i zaljubih se u kelnericu koja mi je rekla da ima 19 godina. Da joj vodu iz ruke piješ kako je lijepa. Veli nevina. Ja od jutra do večeri u kafani. Kupujem joj odijela, zlatne lančeve, razne poklone. Ja u kola sa njom, pitam: Smijem li te poljubit? A ona kaže mora kući zbog mame. Trošio sam svakodnevno po 1000 maraka. Zacopao se stari majstor u dijete. Njen brat je trgovao golubovima. Kupio jednog iz Beograda i dao mu ime Tošo. Brat mi njen poslije kaže da ona ima 24 godine i da se zabavlja sa momkom sedam godina i pokaza mi jednog sa minđušom. Ona mi rekla da je završila fakultet, jeste - završila je dizologiju - kažem ja sebi. Počnem da plačem. A, ja mislio da je mršava jer pati za čovjekom svog života.
Pobjeda: O politici?
UT: Ja napunio 40 godina, 'oću u partiju. Moj brat Branko, aktivista, 'oće da me upiše.
Sastanak na Peljevom brijegu, u jednom podrumu. Sve tajno. Ja mislio da se na tom
sastanku Hrist pojavi. Uđem tamo, a ono im vaške gmižu po bijelim šalovima. Za vrijeme rata igrali smo se četnika i partizana. Razapinjali konopce, bacali kamenje. Tako smo srušili dvije kuće.
Pobjeda: O izdržljivosti?
UT: Vježbao sam u galeriji "Leković" da panem ničice na glavu sa dva do tri metra visine. Zamislim kao da padam u more, samo što mora nema. Sve je u mozgu. Dolazi galerista, veli mi, slomio si pločice. Platiću, rekao sam, samo nemoj prijavljivati.
Pobjeda: Čega se najviše sjećate iz Francuske?
UT: Sjećam se kafane „Flore". Tada sam bio student, nemam para. To je kafana gdje idu bogataši. Ručak se sprema tri dana, kiflice i sos od divljeg vepra. Tu je u svoje vrijeme dolazio Fokner. Ja tada na ulici nađem neke velike pare, pun novčanik. Uđem u kafanu i tražim sos od divljeg vepra. Svi se stolovi odjednom očistili, misle da sam neki klošar. Pojavljuje se konobar, hoće da zove policiju. Noseći me gurne u direk. Kakvo poniženje! Ja zamotam pare u košulju, on mi i to baci. Posla psa na mene. Privatnici mogu da rade sa ljudima šta oće u Francuskoj. Ovdje nije tako. Tamo se više radi. Dado i ja smo govorili obični ulični francuski, jer ako pričaš književni francuski odmah se zna da ste stranac. Pošto sam došao u Francusku, šest mjeseci kasnije niko nije vjerovao. Nas su zvali Jugo. Zazirali su od nas jer su to sve bili lopovi, emigranti...
Pobjeda: Jevreji u Francuskoj?
UT: Vlasnik kafane "Flore" bio je Jevrej. Zvao se Golfštajn, sjećam se. Kasnije sam se sprijateljio sa njim. Oni će da osvoje svijet. Pametni su. Imao je četiri žene i ja ga pitam koju će da oženi, a on kaže onu koja je najbogatija. Žene bogate Francuskinje i tako dobijaju bogatstvo, a njihovim ženama ne daju da se udaju osim za Jevreje. Prva ljubav moja je bila Jevrejka.
Pobjeda: O seksu?
UT: Čovjek mora da mijenja hormone bez obzira koliko ima godina.
Pobjeda: Gdje stanujete?
UT: Trećinu, ako ne i polovinu života, proveo sam po hotelima.
Pobjeda: Energični ste?
UT: Imam previše energije. Neka planeta mnogo jaka. Petu godinu spavam pored otvorenog prozora. Spavam 3-4 sata, ostalo mislim. Kupam se hladnom vodom do pojasa. Često gladujem.
Pobjeda: Koliko jezika govorite?
UT: Služim se dobro srpskim i italijanskim, a odlično govorim francuski i ruski.
Pobjeda: Najbolji književnik?
UT: Od prije mjesec dana volim Uroša Toškovića.
Pobjeda: Pijete li alkohol?
UT: Tijelu treba otrov
Pobjeda: Dobro ili zlo?
UT: Svo zlo koje je u meni bilo iščililo je i otišlo, i do 93-će se neće pojaviti. Indijci kažu: "Nemojte govoriti ništa o bližnjemu svome ukoliko nijeste bili osam minuta u njegovoj koži". Svima želim dobro i branim druge sada. Čini mi se da je došlo u pravi trenutak. Kažu da sam omekšao, postao sam human. Prije nijesu smjeli da me pogledaju. Jedini koji je mogao da zadrži pogled bio je Dado Đurić. Volim viteštvo u smislu - ja i ti bez ikakvih prevara.

Pobjeda: Jeste li snob?
UT: Veliki sam snob bio i ostao, ali onaj seljački.
Pobjeda: Šta poručiti ženama?
UT: Žene trebaju zadržati svoje prezime, tako rade u Francuskoj. Rivalstvo je veliko među ženama. One ujedaju jedna drugu. Mi ubijamo pištoljima, a žene se vuku za kosu. Žene trebaju da budu nezavisne prema muškarcima, ali da ostanu žene. Samo pop i vojnik zna
šta je žena.
Pobjeda: Talenat?
UT:Kažu da je talenat jedan odsto, a sve ostalo je rad. Sve je razmišljanje.
Pobjeda: Sloboda?
UT:Ja sam slobodan umjetnik. Danas je teško biti slobodan. Pse skitnice ne zovu slobodnim, tako strada i slobodan čovjek. Ja kad šetam, nalazim rješenja važna za budućnost. Sloboda ili digne čovjeka, ili ga uništi, kao što to žena može to da učini. Kad sam bio u Americi, vodili su me da dam krv. Jedna tegla krvi, jedan dolar. Ja, kad sam to vidio, polomim teglu i napravim haos. Nijesam bio ničiji rob. Ja sam rob samo umjetnosti.
Pobjeda: Nacrtali ste. a nijeste vidjeli lik?
UT: Prije 52 godine družio sam se sa Belim Popovićem. Tada je on studriao u Beogradu književnost. Dođem tada kod njega i čujem glas njegovom oca koji je bio iza zavjese. Samo sam mu noge vidio. Prošlo je 54 godine i ja ga nacrtam. Beli kaže da liči.
Pobjeda: Šta vas čudi?
UT: Sestra mi kaže: "Nemoj da me brukaš", a ja joj kažem: "Kakve ti veze imaš sa mnom?"
Pobjeda: Crnogorci?
UT: Volim kako govore Crnogorci. Dok su Francuzi jeli rogače sa konjima, Englezi rukama, mi smo jeli viljuškama. Kada sam se poslije dužeg vremena vratio ovdje, mislio sam da se neću zadržati, ali ostao sam. Sviđa mi se ovdje. Crnogorcima je uvijek neko kriv. Ja sam dosta života proveo u inostranstvu.
Pobjeda: O starosti.
UT: Što sam stariji, to sam bolji i savršeniji. Starost - to su drugi, rekao je Sartr.
Pobjeda: Jeste li probali drogu?
UT: Kad sam imao 26 godina bio sam u Holivudu. Uzimao sam hašiš, marihuanu, meskalin. Kad sam bio pod drogama, trebao mi je nadčovječanski napor da nešto naslikam. Sjećam se, jednom sam bio pored rijeke, neki su se kupali, a ja ne mogu da pratim skakače. Pojavljivale su mi se neke velike nakaze. Jurile su put mene. Patke idu jedna za drugom, a mene se čine Japanci. Zadovoljstvo da umrete treba da bude van droge.

Pobjeda: Smisao života!?
UT: Možda mi mislimo da smo živi, ili da živimo na neki način. Mi ne postojimo nego
nam se to samo tako čini. Naše biće je nepoznata galaksija jer nijesmo naučili zašto živimo. Naši organi su isti kao kod svinje. Grokću isto kao ljudi. Kad vide bijeli mantil, svinje brane majku i njihov plač je kao naš. Stvarnost kao istina je zatvorena u škafovima kad spavamo. Da li sanjamo san u boji ili crno bijeli, da li je drveće sa granama ili bez, to je simbolizam podsvijesti. Ljekar nađe svoju žrtvu, uzme pare, a samo tijelo može da se izbori.
Pobjeda: O tehnologiji?
UT: Kompjuteri, nove rabote, neko je to izmislio da ima sekretaricu, podsjetnik. Ako nema struje, sve je propalo. To omekšava naš mozak, ubija volju.
Pobjeda: Vjerujete li u Boga?
UT: Hrist je čovjek koji je slagao narod. Najproslavljeniji čovjek na planeti na neki način je falš karta. Svako ima svoga boga, ali unutar sebe.
Pobjeda:Šta vas najviše nervira?
UT: Ljudska glupost me najviše nervira, to je ograničenost. U našoj civilizaciji kreteni su pametni, a pametni su osuđeni od gomile.
Pobjeda: I, na kraju - poruka.
UT: Mi nijesmo što smo, nego što hoćemo da budemo. Sve je jednostavno, ljudi komplikuju.

vrh strane