PJESNIK SA GROBLJA

MIROSLAV JOVANOVIĆ TIMOTIJEV je posve osobita pojava. Ponekad uđe u groblje i razgleda slike živih mrtvaca. "Ukleti pjesnik" živi svoju poeziju punih 40 godina. Svojevremeno član "boemskog nikšićkog kruga", Jovanović je dobitnik više književnih nagrada i priznanja, autor je knjiga poezije "Plamteće saće", "Opet lože oblake", "Laureat paučine", "Smrt u toplesu" i "Svetionik". Objavljivao je kolumnu "Hipnotisani ugao" za magazin "bARS", a za sajt Barinfo piše proznu kolumnu o svom alter-egu, "gospodinu M.Skotu". Član je UKCG. Jedini je ovdašnji autor sa širokom armijom poštovalaca koji gutaju svaku njegovu rečenicu. Neki ga zovu i "barskim Morrisonom". Ponekad izađe iz groblja.

- Vaši počeci vezani su za tzv. boemski nikšićki krug. Mislite li da zaista ima nešto što načinom umjetničke autodestrukcije Nikšićane odvaja od ostatka svijeta?

- Moja pjesnička avantura počela je prije četrdeset godina. Kao skroz nepismen dječak, ipak sam mrmljao neku poeziju, 1969. godine, zajedno sa Vitom Nikolićem, Vukmanom Otaševićem, Draganom Radulovićem, Jankom Brajkovićem, Dušanom Govedaricom, oformili smo književni klub "Vladimir Mijušković". Na članskoj karti br. 2, koju i sad s ponosom pokazujem, a ljubomorno čuvam, piše: "pjesnik Miroslav Jovanović, po zanimanju učenik". Meni je jako drago što se poslije četrdeset godina bavljenja poezijom, osjećam tako lijepo kao učenik, i zanimanje svoje nijesam promijenio. Nikšić je oduvijek imao svoje boemske krugove. I danas je tako. To je teško objašnjivo, u onom smislu kako to Nikšićane izdvaja od drugih.

- U kolokvijalnom govoru, zovu Vas "princem grobljanske poezije", "ukletim pjesnikom", a sve to vuče korijene iz tematike poezije koju pišete. Odakle ta fasciniranost smrću, grobljima, sjenima?

Slabe pjesnike nijesam čitao, a od velikih pjesnika sam bježao da mi se reminiscentno ne bi "zalijepili". Rana očeva smrt je sve to uradila, ona je stvorila da sam "princ grobljanske poezije". Ja sam stalno boravio u groblju. U groblju sam se osjećao najsmirenije.

- Čudno, groblje obično plaši većinu ljudi?

- Ne znam, ja sam se privikao na groblje. Poslije očeve smrti, tamo sam išao da tražim tu vidikovu liniju, mjesto gdje se nebo i zemlja dodiruju. Ja sam išao da tražim vidikovu liniju između dva svijeta, tražeći svoga oca, tražeći valjda i sebe. Mogu reći da sam se u groblju formirao, i kao ličnost, i kao pjesnik. Pronašao sam neke neophodne činjenice, koje mi kasnije nijesu dale da tematski pobjegnem od groblja, iako sam ja to mnogo puta htio. Ja sam moju ljubav, pjesnikinju Milicu Vukmanović, vodio na Čepurke, na groblje, u ponoć, da joj čitam svoju poeziju. Zamislite jednu suptilnu damu, koju je i strah od groblja, a ja sam se tada šalio na nikšićki način, govorio sam joj - tako je i mene bilo strah dok sam bio živ. Iako mislim da mi je Bar posljednja živa adresa, kupio sam na Gvozden-brijegu grobnicu, ili da kažem grob koji se zeleni. Tako u šali volim da kažem da sam kupio grobnicu s pogledom na more. Nadam se da će me sjeni u Baru, na Gvozden brijegu, primiti, i nadam se da ću kao pjesnik zaslužiti to mjesto.

- Dolazak u Bar ipak je unio malo boje u Vaš crno-bijeli pjesnički svijet, čak ste publikovali i zbirku dječje poezije, što je mnoge iznenadilo. Odakle ta promjena kursa?

Kad me pitaju koliko imam knjiga, ja na to pitanje skoro da ne volim da odgovaram. Zamislite šta Sizif zna o kamenju? Ništa. On samo ima jedan, sudbinski kamen. On o kamenju ne zna ništa. Tako i ja, o knjigama malo znam, i malo želim da znam. Ja živim za jednu pjesmu.

- Za pjesmu koju trenutno pišete ili za jednu savršenu pjesmu?

Za jednu savršenu pjesmu. Nikad se ne zna da li je ta pjesma možda već prošla ili treba da dođe. Možda će i proći život, a da ona neće doći. Ljudi oko mene su me pitali zašto ne pišem dječju poeziju, jer su mislili da jedan "rođeni pjesnik" može da piše i pjesme za djecu. I ta su mi se vrata poezije otvorila, i na sreću, napisao sam puno lijepih dječjih pjesama, i ja sam se tu po prvi put u poeziji radovao. Grobljanska poezija me obuzimala, ispunjavala, činila da dopirem u više sfere svijesti. Pišući dječju poeziju, ja sam se smijao, počeo da se družim, našao sam dijete u sebi.

- Vi ste, kako Vaše kolege kažu, "pravi pjesnik", onaj koji živi svoju poeziju... Da li je to nešto što se živi ili uči?

Živi se mnogo, skoro sve se živi, a bogami se i uči. Poezija je nešto mnogo više od govorenja o njoj, jer šta se god kaže, skoro je netačno, i sve je tačno. I to je lijepa tema, zato što može da nas okuplja i zaokuplja čitavi život, a kada ona napušta nas, da opet vrlo, vrlo malo o njoj znamo, a da smo je svu osjećali. Zato ja u jednom stihu kažem: "ako je poezija legura svih žeđi, a vrijeme počelo koje se ne slijedi, onda je veća od ukupnog sušta, nas ostavlja, sebe ne napušta".

- Već nekoliko godina živite u "Itiji", pjesničkom braku-zajednici sa Milicom Vukmanović. Kako izgleda sudar svakodnevnice dva pjesnika?

Dva pjesnika – to je i savršenstvo i savršena teškoća. Neosporno da pjesnici u braku utiču kao ljudi jedan na drugoga, ali i kao ličnosti. Onda utiču i kao pisci. Ja imam predivan brak u tom smislu što mogu sa Milicom da čitam bilo kog pisca i da ne moram ništa da joj objašnjavam. Ona ima svoju nadgradnju, ima svoje mišljenje, koje samo može da obogati naš dijalog - ja s njom gledam i fudbalske utakmice, navijam za "Mančester" i "Barselonu". Ona je takva ličnost da iz ljubavničkog kreveta možemo odmah da pređemo u najveće prijateljstvo. I samo pjesnikinja bi otišla na groblje. Ona kaže u šali da je spremna da me zamijeni na tom groblju. Ona je mene nagovorila da se zovem Timotijev. Ona je meni svaku knjigu uredila. Ona je, ženskom prefinjenošću i suptilnošću, tačno znala da mi poređa pjesme. Ona mi je pokazala novo lice moje poezije. Mnogo sam toga dobio od Milice. Na drugoj strani, mojoj ljubavi, supruzi, pjesniku, ništa nijesam učinio u poeziji nako možda nekim svojim shvatanjima... Možda sam je nekad pritulio, možda je zbog obaveza supruge imala manje vremena. Da se razumijemo, Mima i piše, ima i knjige koje čekaju neka bolja vremena. Poprimila je od mene tu strpljivost, da je uopšte sad ne interesuje da li će to biti objavljeno za godinu, pet. Neka to sazrijeva. Tako žive pjesnici. A običan dan? Ponekad me sramota od ovih mlađih. Ja moju ženu držim za ruke, zovem je "ljubavi", ne gledam da li je tu moja stara majka, da li je njena majka ili neki klinci. Ja to tako osjećam, tako volim, tako sam ispunjen, a inače - posvađamo se kao i svi drugi, ali se poslije još ljepše mirimo.

                                                  Ivanka Leković, april 2007.

vrh strane