PRVAK EVROPE I SVIJETA

 
Ovako je išla najava oficijelnog spikera: Stojanović, Radinović, Marović, Najdoski, Belodedić, Šabanadžović, Jugović, Prosinečki, Mihajlović, Savićević i Pančev. Zvuči poznato? Dobro, vi stariji znate. Bila je to generacija, koja se jednom rađa i okuplja. Ekipa koja nije imala slabu tačku. Fudbalski tim "Crvene zvezde", čija je jedna od glavnih uzdanica bio Baranin SLOBODAN MAROVIĆ.

-  Svjestan si činjenice da si jedini igrač iz našeg grada kome je pošlo za nogom da se okiti titulama evropskog i svjetskog klupskog prvaka.

- Nikada nisam bio prepotentan. Svako ko me iole zna, zna da sam sve u životu postigao samo upornim radom, i vjerom u svoje kvalitete. Sreća i uspjeh, kao i sve druge važne stvari u životu, ne dolaze preko noći i same po sebi. Rad, red i disciplina, uz moto "Uvijek može bolje", ono je čega sam se pridržavao, i stigao tu gdje jesam.

- A kako je sve počelo?
- Potičem iz fudbalske porodice, tako da je bilo potpuno logično da prva igračka koju sam dobio bude lopta. I odmah sam potrčao za njom. Mojima je već tada bilo jasno čime ću se baviti u životu. Prve fudbalske korake načinio sam u "Mornaru", a presudan uticaj imao je čovjek koji me trenirao u mlađim kategorijama, pokojni Dano Delibašić. Već tada mi je usadio pobjednički mentalitet u glavu, koji mi je puno značio u daljem radu. Talenat me je već sa 14 godina odveo u najveći klub na Balkanu. U "Crvenu Zvezdu".

- Što je za jednog momka iz provincije značilo doći u veliki grad, i proći omladinsku školu kluba kao što je "Zvezda"?
- Za četiri godine koje sam proveo u školi "Zvezde", od pionira do omladinaca, učio sam od mnogih znalaca Jugoslovenskog fudbala - od Đorića do Šekularca. Ipak, najveći uticaj na moj razvoj imao je Vladica Popović, čovjek mirnog temperamenta i vrhunskog poznavanja fudbala. A Beograd, kao Beograd. Metropola, koja ti puno toga pruža, ali i može da uzme. U cijeloj priči, ipak sam ostao na zemlji. I igrao fudbal.

- Na debi u dresu tima iz Ljutice Bogdana, ipak si morao malo da pričekaš. Poslat si na "kaljenje"?
- Imao sam sreću da taj period, u kome se mnogi mladi igrači vrlo lako izgube, provedem u sjajnom timu "Osijeka". Godinu i po, koliko sam tamo igrao, iskoristio sam da usavršim sebe. Igrali smo sjajan prvoligaški fudbal, predstavljali jedno od prijatnih iznenađenja ondašnje lige. Povratak na Marakanu se brzo dogodio, ali sam na mojoj poziciji lijevog spoljneg u "Zvezdi" tada imao jaku konkurenciju. Baš te je, 1986. godine, doveden i Zoran Vorotović. Na prave stvari u životu uvijek treba čekati. Najvažnije je iskoristiti šansu kad ti se ukaže.

- Kako je bilo igrati fudbal u Kupu evropskih šampiona, na najvećim stadionima, protiv pravih giganata fudbala. Kakav je bio debi na međunarodnoj sceni?
- Bilo je to prvo kolo KEŠ-a, 1986. godine, protiv "Rendžersa" u Beogradu. Te godine, u klub su, osim mene, stigli i Piksi Stojković, Bora Cvetković, Goran Jurić, Robert Prosinečki. Huk sa tribina, ime protivnika, motiv i želja. Takve stvari se ne zaboravljaju.

- Selimo se u 29. maj 1991. godine, zlatna stranica sada već ispisane knjige tvoje fudbalske karijere. Finale KEŠ-a. Olimpik Marselj - Crvena Zvezda, stadion Sveti Nikola u Bariju. Poslije regularnih 0:0, penali odluke. Na kraju 5:3, i prva, ali i posljednja titula prvaka starog kontinenta za jedan klub sa ovih prostora. Impresije?
-  Svi mečevi do finala bili su samo mečevi. Titula je morala doći, zaslužili smo je. Živjeli smo i disali kao porodica, ginuli jedan za drugog. Uz malo sreće koja nas je pogledala u revanšu polufinala protiv "Bajerna", uspjeh nije mogao izostati. "Marselj" je te sezone bio najbolji klub Evrope. Teško je bilo igrati protiv njih. Taktika je bila presudna. Ljupko Petrović nas je savjetovao da sve podredimo rezultatu, spustimo loptu, igramo našu igru, da umirimo Francuze, prije svega da ne primimo pogodak. Uzdao se u naše veliko srce koje je moralo presuditi na kraju. Nismo odigrali spektakularni meč, ali smo slavili. Cilj opravdava sredstvo, a mi smo do našeg stigli.

- Te iste godine, okitio si se i titulom prvaka svijeta, pobjedom protiv "Kolo Kola". Da li postoji neka paralela između dva trofeja, i koji je tebi značajniji?
- Teško je odvojiti ta dva trofeja, i reći koji je značajniji. Evropa je Evropa, kolijevka fudbala, sve najbolje što ovaj sport može da donese. Biti najbolji u njoj bilo je skoro isto što i biti najbolji na svijetu. Danas je drugačije. Ova igra sve više poprima globalizacijske tokove, nema lakih protivnika. "Kolo Kolo" se ispostavilo kao lagan protivnik, koga smo rutinski savladali, ali i nije moglo drugačije biti, jer smo tada mogli savladati i mnogo ozbiljnije ekipe nego što je bio čileanski predstavnik.

- Po završetku te sezone, nastala je prava rasprodaja u "Zvezdi". Među mnogima  koji su napustili klub, bio si i ti. Mnoge je začudila odluka da karijeru sa 27 godina nastaviš u Švedskoj.

- Već je počeo da bukti onaj nesrećni rat. Svega je bilo, od ucjena do ponuda. Odbio sam tada dva kluba, "Seltu" i "La Korunju", misleći da jedino karijeru mogu da nastavim u "Realu", "Milanu" ili... Vrijeme je brzo prolazilo, a moja želja se ispostavila kao utopija. Naišla je unosna ponuda švedskog "Norčepinga", koju nisam mogao odbiti. I ne kajem se ni sada. Proveo sam tamo sjajne tri i po godine. Po završetku ugovora, isključivo zbog budućnosti svoje, i svoje porodice, otišao sam u Kinu. Upoznao sam njihovu kulturu i tradiciju, i naravno uspio dobro finansijski da prođem. Spojio ugodno sa korisnim.

- Koji meč nikada nećeš zaboraviti, jedno je od uobičajenih pitanja sportistima?

- U posebnom sjećanju ostalo mu je finale Kupa Maršala Tita 1987. protiv "Borca" iz Banjaluke. Klub sa Marakane, koji je te godine već bio obezbijedio titulu, sa kapitenskom trakom na ruci predvodio je Piksi. Na ime premija za osvajanje šampionata svaki igrač je već dobio po 15.000 maraka, a istovjetna nagrada je bila i za osvajanje Kupa. Protivnik lagan, sa dna tabele. Sredinom meča, sudija dosuđuje jedanaesterac za aktuelnog prvaka. Kapiten "šmekerski" kreće da izvede penal, pokušavajući da lobuje golmana. Međutim, on je vrlo lako pročitao njegovu namjeru i odbranio. Nekoliko minuta kasnije, "Borac" iz jedine kontre postiže gol. Poslije toga meča plakao sam kao nikad u životu. Malo zbog izgubljenog trofeja, a mnogo više zbog planova sa osvojenim parama. Mlad sam bio, a za oko mi je zapao jedan sjajan mercedes. Možete zamisliti moje razočarenje. Međutim, i to je prošlo, a dobar auto sam kupio već sljedeće sezone.

- Po završetku karijere, sa porodicom si se preselio u Beograd, gdje i danas živiš. Kratko si se bavio menadžerskim poslom, ali se u tom poslu nisi pronašao. Koliko često dolaziš u rodni grad, i kakvim poslom se sada baviš?
-  Biti fudbalski menadžer je izuzetno unosno zanimanje. Međutim, nije to to, čovjek treba da radi ono što voli. Uglavnom sam pomagao momcima iz Bara da pronađu neki inostrani anganžman, ali sam shvatio da moraš biti slatkorječiv, vrlo često i neiskren, a ja nisam takav. Ono što mislim, to i kažem. Danas se uglavnom bavim nekretninama. Izgradio sam vrlo lijep apartmanski kompleks u Sutomoru, neposredno pored mora. To je ulaganje u bolju budućnost moje porodice i mene lično, ali i ulaganje u naš turizam. Bar je grad kome ću se uvijek rado vraćati. Grad koji mi je sve u životu podario, i kojeg ću na bilo koji način pomagati.

Slobodan Marović ima troje djece, dva sina i kćerku. Interesantno je istaći da je stariji gene povukao na majku, i da ga bubamara apsolutno ne interesuje. Za razliku od njega, mlađi brat je pravi očev nasljednik. Sandro Marović je član "Crvene Zvezde", ali i kadetski reprezentativac Crne Gore. Za razliku od Slobodana, talentovani fudbaler je izraziti dešnjak i ima nešto ofanzivnija zaduženja u veznom redu.

 

vrh strane