PIVOTMEN SA ŠIŠKAMA

Proslavljeni rukometaš STEVO NIKOČEVIĆ svojom je snagom, znanjem, željom i harizmom bio idol mlađim generacijama sportista. Nadimak ŠIŠKO po kome je čuven širom bivše Jugoslavije - i po kome su ga saigrači, treneri, i sportski komentatori znali - zaradio je zbog "Beatles" šiški što su mu padale preko čela. Sa "Proleter Naftagasom" osvojio je dvije titule prvaka zemlje, i plasirao se u finale Kupa IHF i Kupa šampiona. Igrao je i za "Mornar", "Partizan" i "Lovćen", ali i u inostranstvu. Radio je i kao selektor i trener mlađim kategorijama. Sada je sekretar za sport u Opštini Bar. Šiško ističe da je najveću podršku tokom karijere imao od strane porodice. Njegova žena Nada je bivša rukometašica "Mornara", a i sin Božidar je krenuo roditeljskim stopama. Ima i dvije kćerke: Aleksandru i Katarinu.
 
- Ne potičeš iz sportske porodice. Većina onih kojima sport "nije u krvi" imaju jak razlog zbog čega se opredjele za jedno takvo, nazovimo, zanimanje.
- Po mom mišljenju, najveći problem u razvoju današnjih sportista je taj što se djeca sa svega 7 ili 8 godina opredjeljuju za jedan sport. Možda talenat u djetetu leži u nečemu drugom, a ne u tome za šta su ga roditelji opredijelili. Nekada nije bilo tako, pa ni u mom slučaju. U Gimnaziji je postojala rukometna sekcija koju je vodio profesor Žarko Trifunović. U maloj sali igrali smo rukomet, uglavnom iz razonode. Poslije toga, uslijedili su dueli između naše škole i Poljoprivredne. Po završetku tih "amaterskih" turnira, uslijedio je juniorski šampionat, na kome smo zauzeli dobro peto mjesto. Nakon što nas je napustio profesor Trifunović, povučeni dobrim rezultatima, odlučili smo da se oprobamo i u profesionalnom rukometu. Imali smo sreću da je sa nama radio znalac poput Zorana Radoičića. Nikada neću zaboraviti tu prvu sezonu. Kao najmlađa ekipa, igrali smo u Crnogorskoj ligi, a još dobro pamtim batine od starijih i iskusnijih rivala. Medjutim, to nam je bila samo dobra skola. Bila je to izuzetno napredna generacija u kojoj su bili i Mirsad Cenović, Nebojša Popović, Nazim Demirović, Stevo Pepđonović, Goran Simić i moja malenkost.

- Brzo si se odlučio da napustiš Bar, a "Proleter Naftagas" je bio sjajan izbor.
- Mislim da uspjesi sa Zrenjanincima govore više od riječi. Veliki klub u kome su igrali Momir Rnić i Jovica Elezović dopunjen je "nekim novim klincima", sve kockice su se složile, tako da je veliki uspjeh stigao kao logičan nastavak sjajne priče.U prvoj sezoni, na opšte zaprepaštenje sportske javnosti, osvojili smo titulu, pored banjalučkog "Borca" i "Zagreb Hronosa".

- Pretpostavljam da je meč tvoje karijere onaj u finalu Kupa šampiona, protiv giganta kakva je "Barselona"?
- Nacionalne titule su jedno, a Evropa nešto drugo. Te 90/91. godine igrali smo atomski rukomet, gazili sve pred sobom. Evropa se bojala "malog" tima projektovanog za velike uspjehe. U velikom finalu čekala nas je "Barselona", još me boli glava kad se prisjetim imena njihovih igrača: najbolji svih vremena Veselin Vujović, pa Zlatko Portner, čuveni golman Lorenco Riko, Princ Urdangarin... U prvom meču u Zrenjaninu, savladali smo "vanzemaljce" dva razlike, ali smo, uz par sudijskih "navlačenja" izgubili u Kataloniji sa tri gola, i ostali bez titule.

- Iz "Proletera", umjesto u Evropu, zbog rata i embarga, vratio si se u "Mornar".
- Do dobrog evropskog angažmana se nije moglo. Vratio sam se u "Mornar", igrali sjajnu sezonu, u Baru tukli "Zvezdu", sa Škrbićem, Peruničićem, Butulijom i Perićem, i dva puta "Partizan" sa Jovanovićem, Maglajlijom i ostalima.

- U "Mornaru" si proveo dvije sezone, a zatim otišao u Vojvodinu, bio proglašen za najboljeg pivota prvenstva, i pošao u "Partizan"
- Partizan se upecao, i potpisao sam trogodišnji ugovor. Prve godine smo osvojili prvenstvo, ali ostali bez kupa. Igrali smo evropske utakmice, ali bez zapaženijeg uspjeha.

- Dok si nosio dres "Partizana", debitovao si za reprezentaciju?
- Interesantno, sa "Proleterom" sam igrao finale KEŠ-a, i nisam bio pozvan. Čim sam obukao dres "Partizana", dobio sam poziv. Kao debitant na turniru, proglašen sam za najboljeg igrača i strijelca. Tadašnji saigrači su mi rekli, da sam letio po parketu i da doživljavam "drugu mladost". Nije to. Jedan je osjećaj igrati za klub, a drugi za reprezentaciju.

- I pored unosne ponude italijanskog prvoligaša, po odlasku iz "Partizana" potpisao si ugovor sa "Lovćenom"?
- I nikada se nisam pokajao. Godine igranja na Cetinju ne bih mijenjao nizašta na svijetu. Svašta se desavalo te prve godine. Čak trojicu trenera je uprava smjenila nezadovoljna postignutim rezultatima. Čini mi se da je tek dolaskom Pera Miloševića stvorena zdrava takmičarska atmosfera, ali i krenula ekspanzija crnogorskog rukometa, koji je iznjedrio nekoliko vrhunskih imena, od Đukanovića do Kapisode.

- Jedan meč "Partizana" i "Mornara" ostaće zapisan u svim analima rukometne igre. To je ono čuveno nestajanje struje u sali OŠ "Jugoslavija"?
- To se neće zaboraviti. Polufinale kupa SRJ. "Partizan" je imao ekipu, a "Mornar" jurio prednost konstantno tokom meča. Letjeli su "Mornari" po terenu, i vrlo često ostajali bez daha od takve jurnjave. Drugog načina za predah, osim onog kojeg se sjetio Nazo Demirović, nije bilo. Kad god bi ponestalo snage njegovim saigračima, on bi jurnuo do prekidača za struju i gasio svijetlo. Mrak koji je nastajao koristio se za predah, ali i za  par "vaspitnih udaraca", koji su bili upućeni arbitrima, čisto da se zna ko je domaćin. Elem, "Mornar" je izbacio "Partizan" sa devet golova razlike, i igrao u finalu Kupa.

- Koji je, po tvom mišljenju, najupečatljiviji trenutak tvoje duge karijere?

- Onaj koji sam doživio u revanš-meču finala koji su igrali "Lovćen" i "Partizan". U prvom susretu doživio sam tešku povredu zigomatične kosti, toliko tešku da sam mogao da izgubim i oko. I pored toga, htio sam da igram u revanšu, ali ljekarska ekipa nije dala dozvolu. Umalo mi suze nisu krenule kada su moji saigrači, bez mog znanja, neposredno pred početak meča istrčali u majicama na kojima je bio natpis: "Igramo za Šiška". Takve stvari se ne zaboravljaju.

vrh strane