OD KENEDIJA DO LAKI LUĆANA

Da ga sretnete na ulici, pomislili biste da je sasvim običan penzioner, nalik svakom drugom. Jedino bistre oči odaju da ga nije zgazilo vrijeme, niti ga je život potrošio, uprkos tome što je »prošao svijeta«, radio na dva kontinenta, prokockao bogatstvo, družio se sa najvećim američkim legendama, svjetskim državnicima... Iako je završio samo tri razreda osnovne škole, ŠEKO DŽAHOVIĆ govori pet jezika. Bio je direktor mnogo učenijim ljudima, vidio raznih čuda, a misli da je najbogatiji onaj ko ima srca, i želje da pomogne.

- Rođen sam u Tuzima, 1934. godine. Otac mi je bio pekar, to je bio teški fizički posao u ono doba. Od tri ujutro do šest naveče je radio. Mene je sreća pratila jer mi je sve došlo na tanjiru. Imao sam sve mogućnosti, neki kažu da je trebalo da imam cijele Tuzi. Nisam pio, nisam se drogirao, ali sam volio kocku i žene.

- Kada ste počeli da radite?

- Završio sam ugostiteljski kurs 1948. u Budvi, kod Baranina Ilije Popovića. Onda sam otišao na Žabljak, gdje sam služio ove naše rukovodioce - Blaža, Veljka Milatovića, Veselina Đuranovića, Andriju Mugošu, sve do Đilasa. Tita nijesam služio. Nakon Žabljaka, došao sam u Podgoricu, u »Radovče«, pa u hotel »Crna Gora«. Onda sam otišao za Opatiju, a iz Opatije pobjegao u inostranstvo, 6. juna 1959. godine. U Italiji smo bili dva-tri dana, onda smo pošli za Švajcarsku.

- Zašto ste uopšte pobjegli u inostranstvo?

- Samo iz želje za avanturom. Dođoše moja dva prijatelja iz Dubrovnika, Miha Begović i jedan iz Kumrovca. Pitali me - kad završavam smjenu, i hoću li da idem s njima. U Švajcarskoj smo bili u koloniji jedno dva mjeseca, poslije toga sam počeo da radim kao konobar u restoranu. Švajcarska je najjača zemlja u svijetu za ugostiteljstvo.

- Ipak, niste tamo ostali?

- Nisam, bio sam tu dvije, tri godine i otišao sam za Njemačku, iz Njemačke za Englesku, zatim u Kanadu, i iz Kanade tobož' krenuo u posjetu u Ameriku, i nikad se više nisam vratio. Otišao sam za Vašington. Znao sam neke što su bili direktori hotela »Miramar« - Švajcarac i Austrijanac, oni su za svoje gazde vodili 4-5 restorana i postavili me odmah za šefa sale. Tu su dolazili velikani, jer je bio blizu »kempus« gdje su oni živjeli. Služio sam USA predsjednika Lyndon Johnsona, a u Njemačkoj Kennedyja. On je bio u sobi 505, vrlo pristupačan i ljubazan. Služio sam i Reagana.

- Kad smo kod Kennedyja, jeste li vidjeli čuvenu Marylin?

- Jesam, i nju ali i mnogo ljepših žena od nje. Lako je biti najljepši kad imaš nekog da te gura.

- Kažu da ste prisustvovali čuvenoj svađi između Franka Sinatre i Dean Martina?

- Njih pet, "Rat Pack", bili su nerazdvojni: Sammy Davies Junior, Frank Sinatra, Peter Lawford, Joey Bishop i Dean Martin. Sinatra je bio veliki kavaljer i mnogo je pomagao sirotinji, da niko ne zna. Bio sam tu kad se posvađao sa Dean Martinom. Sinatra je imao običaj da stoji za barom poslije večere dva-tri sata, i pije "Jack Danniels". Ja samo bio na spratu, nadgledao jedan party, a on je uvijek volio da me časti votka-tonikom. Kad sam sišao, Dean je izlazio napolje, govoreći: "Nikad više neću govoriti sa tom pijanom propalicom". Ja sam bio šokiran. Bili su nerazdvojni prijatelji preko 60 godina, rođeni u istom kraju, cio život su proveli zajedno, ali poslije te večeri više nikada nijesu kontaktirali. Kad je Dean Martin umirao, zvao je Sinatru preko televizije, preko novina, da se pomire, samo jednom da se rukuju, ali Sinatra nije pristao. Ni na pogreb mu nije došao, ni on ni Barbara, njegova žena, nekadašnja službenica »Rocket cluba«. Sinatra je bio takav, držao se svoje riječi, i kad god bi sjedio za stolom, on je bio glavni. Kad je umro, najveći dio je ostavio ženi, zatim djeci, a u slučaju da se djeca pobune, rekao je da im se da samo po jedan dolar. Veliki novac je ostavio za dobrotvorne svrhe.

- A njegove veze sa kriminalcima?

- Pa... bio je prijatelj sa njima. Lucky Luciano i ovi su ga voljeli. Ja sam ga prvi put vidio u "Andres restoranu". Služio sam Josepha Bonannu, čuvenog Joa Bananu, za koga su mi rekli da je capo di tutti capi. Oni su bili najbolji gosti. Glavni finansijski direktor bio im je Mayor Lansky, mali šeširdžija, bio im je glavni za finansije. Nikad ne bi čovjek rekao šta su oni u odnosu na to kako su se ponašali.

- Izabrali ste Bar da u njemu živite. Zašto?

- Kao mali radio sam ovdje, u hotelu «Rumija», tu gdje je sad uprava Luke Bar. Direktor mi je bio Šanjo Mijović. I on je, kao Frank Sinatra, stalno stajao za šankom, nikad nije sjeo. To je bilo davno, ali sam zavolio Bar.

- Da sad imate, recimo, te godine, biste li sve isto uradili?

- Opet bi bio u toj struci. Volio bi ponovo to da radim. Možda ne bih kockao. To sam volio. Svako nešto voli, išao sam u Vegas, kad vidiš hotele od dvije milijarde dolara, čudo božije... U životu nisam ni probao drogu. Bio sam u kućama gdje stoji droga na stolu, nudili me. A ja sam imao prijatelja, velikog boema u Čikagu, dr Uroša Seferovića, on me je posavjetovao da, kad me nude, kažem da pijem antibiotik. Kad sam viđao bogataša kako se drogira, razmišljao sam kako ga je Bog kaznio, jer ima sve, a drogira se. Pije »Don Perignon« iz kristalnih čaša, boca 500 dolara. A ja se rodio kao sirotinja, u običnoj našoj porodici. Ali, kavaljer i junak, to se rodi. Živio sam dobro, volio sam našima da pomognem, da ih naučim, da ih zaposlim. Ako nije sposoban, stavim ga sa najboljim timom, da nauči. Gazda mi je nekad govorio: »Ti stvaraš jugoslovensku koloniju«. Tako sam cijelog života radio. Zbog toga me mnogi u Tuzima poštuju, oni to pamte. Ne treba niko da to zna, radio sam jer sam tako volio.

Poslije 55 godina služenja gostiju u 4-5 država, došao sam do zaključka - familije koje su najbogatije, u 75% su cicije, i najteže je od njih pare uzeti, mada od «čeka» treba da ostave 15%, po nepisanom zakonu. Ali, ima i onih koji ostavljaju i po 30%. Nabrojaću nekoliko. To su bili Frank Sinatra, Marta Rey, Kelly Kalustrian, Onasis i Copola. Ali, kralj svih gostiju, po ponašanju, i po ophođenju sa ljudima je gazda nekoliko hotela u Las Vegasu – Kirk Kerkorian. Vazda me pitao kakao sam, jesam li u redu i vazda mi je davao para. Mnogo je pomagao Armeniju odakle potiče, iako je rođen u Turskoj. Hvala svima njima, a posebno Kerkorianu od Seka i Remze Džaković. Tako napišite!

vrh strane